Foto: Guliver/ AP Photo/Mark Schiefelbein

ČETVRT STOLJEĆA STARO PREDVIĐANJE SE OBISTINJAVA! ‘Oproštajna poruka’ Xija Putinu zaledila Amerikance: ‘Ujedinjeni su u demontiranju svjetskog poretka’

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Jedan je događaj geopolitičkog karaktera prošlog tjedna bio dominantan i zaokupio je pozornost političara i medija cijelog svijeta – sigurno ne bez razloga. Riječ je, naravno, o dvodnevnom rusko-kineskom summitu na vrhu u Moskvi.

Naravno, bilo je još važnih događaja, prije svega u Ukrajini i oko nje, kao i tektonskih poremećaja koji se upravo odvijaju na Bliskom istoku. Vrijedi istaknuti i incident u Južnokineksom moru, gdje su, u akvatoriju spornih Paracelskih otoka prema navodima Pekinga kineski vojni brodovi otjerali američki razarač, dok Amerikanci tvrde da se njihov brod povukao vlastitom voljom.

Kina je, od početka ruske invazije na Ukrajinu, u tom pogledu uvijek zadržavala određenu neutralnost, neovisno o tome što nikada nije osudila taj postupak Moskve niti se priključila zapadnim proturuskim sankcijama.

Peking je ponavljao svoju tradicionalnu vanjskopolitičku “mantru” kada su posrijedi oružani sukobi bilo gdje u svijetu – kako se zalaže za prekid neprijateljstava i rješavanje problema dijalogom, tj. postizanjem sporazuma.

Isto tako Moskvi nije pružao bilo kakvu vojnu pomoć, niti su njegove državne megakompanije željele kršiti zapadne sankcije Rusiji zbog straha da ne ugroze svoje unosne poslove koje imaju na zapadnim tržištima, prije svega u SAD-u. Male i srednje kineske privatne tvrtke, koje ne posluju globalno, s Rusijom su intenzivirale suradnju, ali to je ipak nešto posve drugo i puno manje važno.

Dvije stolice

Peking je smatrao da će takvom odmjerenom politikom i dalje moći “sjediti na dvije stolice”: imati Rusiju kao ključni sigurnosni štit iza svojih leđa i istomišljenika u ključnim međunarodnim organizacijama, prije svega u UN-u, a pritom sa SAD-om ostvarivati svoje ključne ekonomske interese. Naravno, bio je potpuno svjestan da su američka politika i strategija pozicionirale Kinu na vodeće mjesto kad je riječ o ugrozama njezinim sveukupnim nacionalnim i globalnim interesima u 21. stoljeću.

Međutim, kineski državni vrh je smatrao da će u SAD-u na kraju ipak prevladati pragmatizam temeljen na golemoj, bez presedana u svijetu, međusobnoj trgovinskoj razmjeni – većoj od 500 milijardi dolara godišnje, koja je čak i prošle godine porasla usprkos svim napetostima u međusobnim odnosima.




Ali Peking se preračunao, neovisno o tome što je mogao znati da su Sjedinjene Države još 2015. protiv Kine pokrenule hladni rat koji je Donald Trump, došavši na vlast godinu dana poslije, samo konkretizirao, dinamizirao i raspirio uvođenjem snažnih carinskih barijera na kineske proizvode.

Washington nije želio dopustiti da ga Kina zbaci s trona vodeće svjetske države zbog njezina potpuno neočekivanog i zastrašujuće brzog razvoja u svim ključnim sferama – visokotehnološkim, obrambenim, globalno-trgovinskim – i smatrao je da će to moći spriječiti na isti način na koji je to učinio s prošlostoljetnim najvećim konkurentom, Sovjetskim Savezom – politikom obuzdavanja ili sprečavanja širenja njezina utjecaja i pristupa suvremenim tehnologijama.

Ovdje je važno naglasiti kako je Trump pritom itekako bio svjestan važnosti održavanja gospodarske suradnje s Kinom ne samo zbog vitalnih američkih ekonomskih i socijalnih interesa nego i zbog njezine mogućnosti da u suprotnom sklizne u opasan zagrljaj Rusiji. Zato je želio, i nakon dugih pregovora uspio, s Pekingom dogovoriti i potpisati prvu fazu američko-kineskog trgovinskog sporazuma koji je za SAD bio puno povoljniji u odnosu na dotadašnju praksu i omogućavao je postupno smanjenje američkog golemog deficita u trgovini s tom zemljom. Niti nepunih mjesec dana poslije dolazi pandemija koronavirusa, sve to zaustavlja, a SAD, Kinu i svijet paralizira u pogledu bilo kakve globalne gospodarske aktivnosti. Nakon toga Trump od Bidena gubi predsjedničke izbore.




Ali dolaskom na vlast Joe Biden, suprotno očekivanjima mnogih, dodatno radikalizira protukinesku politiku, uvodi nove barijere, pa čak i sankcije protiv kineskih visokotehnoloških tvrtki, odnosno zabranu izvoza takvih proizvoda u Kinu. Sve dodatno kulminira od kolovoza prošle godine i posjeta bivše čelnice Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu, a onda i sve masovnijim isporukama američkog oružja tom otoku koji Kina smatra svojim nedjeljivim teritorijem.

Razbijene iluzije

Posljednji pokušaj zadržavanja međusobnih odnosa na nekoj, za obje strane prihvatljivoj razini i u sferama od obostranog interesa, bio je summit G20 na Baliju, u Indoneziji, početkom studenoga prošle godine, kada je održan i višesatni razgovor Biden – Jinping. No i te je nade ubrzo raspršio kineski balon koji je oborila američka vojska zbog njegovih navodnih špijunskih aktivnosti – što je Peking kategorički nijekao.

Zapravo, taj je događaj bio i posljednji okidač za ukupni krah američko-kineskih odnosa.

Sve su se iluzije Pekinga u njihovo održavanje, koje su ionako sve više slabjele, raspale skupa s tim balonom i otklizale u nepovrat.

Washington je od Pekinga cijelu prošlu godinu tražio jasno distanciranje od Moskve, prije svega zabranu slanja Rusiji vojne i visokotehnološke pomoći. Pritom je posve otvoreno govorio kako je američka namjera najprije slamanje Rusije kao ključnog američkog vojnog suparnika, a nakon toga će se potpuno, svim svojim kapacitetima moći fokusirati na sprečavanje Kine i “stavljanje na iste mjesto” koje joj prema njemu pripada.

Zapravo, kada se to logički razmotri, Pekingu je nudio “uživanje u sadašnjem trenutku” u zamjenu za odricanje od budućnosti.

Peking je to shvatio i odlučio reći “ne”. Ubrzano se posljednjih tjedana otvoreno okretao Rusiji, da bi s njom u Moskvi konačno i dogovorio intenziviranje dosadašnje snažne suradnje i do 2030., sklopivši ukupno 14 međudržavnih sporazuma u vrijednosti od čak 140 milijardi dolara. Oni se odnose na gospodarsku, financijsku, infrastrukturnu, energetsku sferu, suradnju u sferi svemira, satelitskih komunikacija, nuklearnu energiju, plansko iskorištavanje šumskih resursa itd.

Izdvojit ću samo neke ključne momente: u međusobnoj trgovini kao sredstvo plaćanja uvodi se juan, a Rusija će juan koristiti i u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni, čime će moći zaobilaziti američke sankcije vezane uz korištenje dolara u međunarodnoj trgovini.

Rezervna valuta

Juan se time de facto pozicionira kao rezervna međunarodna valuta i dodatno prijeti smanjenju utjecaja dolara – tim više što će se i naftna trgovina odvijati u juanima; ruski Rosatom gradit će nekoliko kineskih atomskih centrala i pritom Kini omogućiti pristup svojim najsuvremenijim tehnologijama koje će ova itekako moći koristiti i u nuklearne svrhe u sferi obrane. Koliko je ovo bolno odjeknulo u SAD-u, svjedoči vijest da je u Kongresu, odmah nakon te objave, predloženo uvođenje sankcija na cijeli nuklearni sektor dviju država.

Dalje, gradit će se novi plinovod Snaga Sibira 2 preko teritorija Mongolije koji će biti iskorišten i za plinifikaciju ruskog Dalekog istoka, i čime će Rusija Kini ukupno izvoziti 100 milijardi m3 plina godišnje; ruska megatvrtka RosAl nakon što su na njezin aluminij Sjedinjene Države nedavno uvele carine od cca 200 posto i time ga zapravo izbacile sa svog tržišta, umjesto u SAD stizat će u Kinu; izgradnja novih velikih željezničkih i cestovnih komunikacija kroz ruski teritorij do njezinih zapadnih granica, kao i vodenih putova i koridora, poput Sjevernog morskog puta i koridora Sjever-jug kroz Kaspijsko more prema Iranu i Južnoj Aziji, koji će postati dio ukupne nove azijske prometne komunikacijske mreže; dogovoren je ruski intenzivni izvoz poljoprivrednih proizvoda u Kinu, prije svega soje koju je dominantno desetljećima u golemim količinama uvozila iz SAD-a i od čega su živjeli brojni američki farmeri itd.

Zanimljivo je kako se ni jednom završnom riječju ili sporazumom nije spomenula međusobna vojno-tehnička suradnja. Tajnost intrigira jer je svima jasno da se o tome itekako razgovaralo iza kulisa, što se i vidi iz sastava dvaju izaslanstava s ministrima nadležnih resora.

Ono što govore ruski analitičari jest da Kina Rusiji ne treba dostavljati bilo kakvo naoružanje tipa topništva, tenkova ili streljiva, čega ima dovoljno, već da će Peking dostavljati ono što Rusiji sada najviše nedostaje – visokotehnološke proizvode i mikročipove, iako se to izrijekom nigdje službeno ne spominje.

Razočarani su

Uostalom, tko može nadzirati trgovanje takvim proizvodima i tvrditi da se ono ne odvija? Nisu to zrakoplovi ili brodovi koje je lako uočiti. Ne krijumčare li se svakodnevno diljem svijeta i tone narkotika izvan onoga što se službeno zna?

U Sjedinjenim Državama nije se uspjelo sakriti razočaranje, nezadovoljstvo, pa i nervoza ne samo zbog jasne demonstracije daljnjeg sveobuhvatnog jačanja strateškog partnerstva Kine i Rusije nego i zbog jasno izražene protuameričke politike Pekinga. Da će to biti tako, dalo se naslutiti već na sam dan dolaska visokog kineskog izaslanstva u Moskvu, kada je kinesko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo izvješće – svoju nikad oštriju reakciju na prethodno izvješće State Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu. Ono je naglasilo kako je američko društvo duboko podijeljeno politički i rasno, kako se američka demokracija u SAD-u pretvara u diktaturu i da si, neovisno o tome, Washington i dalje daje za pravo stalno prstom upirati u druge države, kritizirajući tamošnje stanje demokracije i ljudskih prava.

Snažniji signal o potpunoj degradaciji američko-kineskih odnosa sigurno nije mogao biti odaslan.

Nije nikakva tajna da je Washington svojim nedavnim potezima političkog karaktera pokušao zastrašiti Peking i spriječiti ga da ne krene u smjeru jačanja suradnje s Moskvom, jer će to, u suprotnom, za njega imati ozbiljne posljedice.

Nakon mnogo vremena u politički i medijski diskurs isplivala je tema porijekla koronavirusa s izjavama pojedinih visokih američkih dužnosnika, čak i ravnatelja FBI-a, koje su implicirale kinesku krivnju za njegovu pojavu i posljedice; na Međunarodnom kaznenom sudu – ICC, samo nekoliko dana prije summita u Moskvi izdana je tjeralica za ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom zbog sumnji za ratne zločine u Ukrajini, a samo dva dana uoči dolaska Xija Jinpinga u Moskvu, u američkom je Kongresu izvjesni zastupnik predložio zakon o zabrani “normalne” američke trgovine s Kinom. Istodobno je Biden najavio nove masovne isporuke vojne pomoći Ukrajini.

A sve su to bila sredstva “preventivnog udara” na Peking da odustane od suradnje s Moskvom, ili, preciznije, da spomenuti summit svede u okvire običnih redovitih susreta dviju država, bez značajnijih političkih izjava i isto takvih sporazuma.

Jedna rečenica, vjerojatno važnija od svega što se događalo na summitu u Moskvi, ali i u odnosu na ukupne globalne geopolitičke procese, zabilježena je na samom odlasku Xija Jinpinga, pri njegovu završnom rukovanju s Putinom prije ulaska u automobil koji ga je vozio u moskovsku zračnu luku. Kamere i ton sve su uredno zabilježile. Xi Jinping je Putinu rekao sljedeće, s čime se ovaj složio: “U svijetu se odvijaju promjene kakve nisu viđene sto godina, a mi ih zajedno pokrećemo”.

Američki državi tajnik Antony Blinken sve je pokušao relativizirati rekavši kako je ovdje riječ “o braku iz interesa” i o “Rusiji kao mlađem partneru”.

Prepelice i losos

Slično je, iako nervoznije, reagirao admiral John Kirby, koordinator Bijele kuće za nacionalnu sigurnost, rekavši za CNN: “Ovo je brak iz interesa, a ne iz naklonosti, ne iz ljubavi… Tamo gdje se oni podudaraju, to je otpor Sjedinjenim Državama i našem utjecaju diljem svijeta. Htjeli bi promijeniti pravila igre, a jedni u drugima vide koristan škart”. “Kineski model autoritarnog kapitalizma kao temelja za novi globalni sustav mogao bi se pokazati privlačnim nekim državama diljem svijeta jer nastoji izgraditi veze u Africi, Latinskoj Americi i drugdje. Neke nacije na ‘globalnom jugu’, poput Južne Afrike na primjer, dijele kinesku antipatiju prema nekim politikama koje vode SAD i njegovi saveznici.”

S druge strane, Donald Trump je navedenu oproštajnu frazu Xija Jinpinga nazvao najgorim momentom u povijesti Sjedinjenih Država, dok je Mike Pompeo, bivši državni tajnik, za Fox News rekao: “Bidenova administracija pretrpjela je neuspjeh. Ona je omogućila Rusima i Kinezima da se ujedine. Ovo zbližavanje nosi najviše rizika za svakog američkog građanina”.

U ovom kontekstu analitički je jasan tekst prodemokratskog američkog medija CNN od 22. ožujka pod naslovom “Kako bi novo prijateljstvo Xija i Putina moglo testirati SAD” autora Stephena Collinsona.

Tekst je definitivno na tragu Bidenove vanjske politike, ali sadržava i pojedine elemente koji ukazuju na drukčije uzroke, pa i na mogući drukčiji tijek povijesti od onoga kojem sada svjedočimo da je bilo malo više sluha, što je neobično za medije ovakvoga tipa.

Tekst počinje uobičajenom srednjostrujaškom retorikom: “Dok su dva autokrata razmjenjivala počasti uz gozbu od prepelica, divljači, sibirskog bijelog lososa i sorbeta od nara, Kina i Rusija kao da su dočarale protuzapadni dogovor kojeg se SAD dugo bojao. Ovotjedni državni posjet dogodio se u kritičnom trenutku ruskog rata u Ukrajini i izrastanja Pekinga u veliku silu, čiji se utjecaj sada proteže daleko izvan Azije. Cijeli posjet prelomljen je kroz prizmu međusobnog antagonizma obiju nacija prema Sjedinjenim Državama”.

Demontiranje poretka

Sve je ovo, dakle, očekivani uvod, kao što je to i dvojba autora o tome “jesu li Kina i Rusija uistinu stvorile onu vrstu ujedinjene protuameričke fronte koje su se dugo bojali vošingtonski vanjskopolitički profesionalci”. Pritom priznaje: “Ipak, Sjedinjene Države očito sada imaju ozbiljan vanjskopolitički izazov. SAD se istovremeno priprema za ono što mnogi stručnjaci upozoravaju da bi moglo postati hladni rat s Kinom i vođenje posredničke borbe u Ukrajini sa svojim neprijateljem u verziji tog obračuna iz 20. stoljeća. A Kina i Rusija zajedno imaju više kapaciteta spriječiti ostvarenje američkih ciljeva u Ukrajini i drugdje.

Xi i Putin ujedinjeni su u ključnom vanjskopolitičkom prioritetu – diskreditaciji, pa čak i demontiranju svjetskog poretka za koji vjeruju da je izgrađen na zapadnom licemjerju i uskraćuje im dužno poštovanje kao velikim globalnim silama. (…) Jedan od najutjecajnijih arhitekata američke vanjske politike George Kannan pred smrt je upozorio kako proširenje NATO-a na istok i primanje u savez država Varšavskog ugovora može gurnuti Rusiju u zagrljaj Pekinga. U svom dnevniku od 4. siječnja 1997. on je pretkazao da će Moskva reagirati kao da je žrtva i nastaviti militarizaciju svog društva, a također će razvijati puno tješnje odnose sa susjedima na istoku, prije svega s Iranom i Kinom, s ciljem formiranja čvrstog protuzapadnog vojnog bloka kao protuteže NATO-u, težeći prema vlasti nad svijetom”, zaključuje CNN-ov tekst.

Dana 22. ožujka ministri vanjskih poslova Irana i Saudijske Arabije obavili su telefonske razgovore i dogovorili osobni sastanak. Ali ono što je uslijedilo još je šokantnije: kralj Saudijske Arabije pozvao je iranskog predsjednika u posjet svojoj zemlji, a ovaj je prihvatio. Iran je, prema navodima američkog medija The Wall Street Journal, pristao obustaviti vojnu pomoć svojim jemenskim saveznicima – hutima, protiv kojih se Saudijska Arabija bezuspješno bori još od veljače 2015.

Ali ni to nije sve. Dana 23. ožujka, Saudijska Arabija i Sirija dogovorile su obnovu diplomatskih odnosa i otvaranje veleposlanstava u Rijadu i Damasku.

Povratak Asada

Kako navodi spomenuti američki medij, razgovori su nastavljeni nakon rundi pregovora u Moskvi i Rijadu proteklih tjedana. Ako se postigne dogovor, to će biti važan korak prema povratku Sirije i njezina vođe Bašara al-Asada u golemu regiju nakon krvavog građanskog rata – piše WSJ.

Tijekom Asadova posjeta Moskvi prošlog tjedna, preliminarni sporazum postignut je uz posredovanje ruske Vlade, rekli su dužnosnici Saudijske Arabije, Sirije i drugih arapskih država, nakon čega su visoki sirijski dužnosnici posjetili Saudijsku Arabiju – navodi američki medij i konstatira kako je “princ Muhamed nastojao ne zauzimati stranu u sukobu u Ukrajini”. “Umjesto toga, on pokušava voditi neovisnu vanjsku politiku, koristeći status Saudijske Arabije kao najvećeg svjetskog izvoznika nafte. Pregovori o Siriji započeli su nakon što je princ Muhamed dao zeleno svjetlo za detant s Iranom prema uvjetima sporazuma postignutog uz posredovanje Kine.”

Ako se postigne službeni dogovor, glasanje o reintegraciji Sirije u regiju i ponovnoj izgradnji zemlje bit će na dnevnom redu sljedećeg summita Arapske lige u Saudijskoj Arabiji u svibnju, rekli su arapski dužnosnici, čije riječi prenosi WSJ.

Ovdje bih podsjetio kako se u Moskvi vode i pregovori u trostranom formatu Rusija – Iran – Turska o pomirbi Ankare i Damaska. Ondje bi se trebao održati i dugo iščekivani sastanak turskog i sirijskog vođe Recepa Tayyipa Erdogana i Bašara al-Asada. Ovaj prvi upravo normalizira i donedavno potpuno poremećene turske odnose s Egiptom, tako su se prošlog tjedan u Kairu susreli ministri vanjskih poslova Shukri i Cavushoglu.

 

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.