Foto: Guliver images, nuklearna bomba

Blasfemično i destruktivno nuklearno oružje moglo bi zapravo biti spasonosno za čovječanstvo

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Koliko god Ukrajina po svojoj geostrateškoj i geoekonomskoj važnosti daleko zaostajala za energentima zasićenom bliskoistočnom regijom kroz koju prolaze neki od najvažnijih svjetskih trgovačkih i plovnih putova i koja je, stoga, sjecište golemih interesa svih ključnih svjetskih igrača koji se ondje žestoko nadmeću za svoj utjecaj, što se baš sada i događa i što je također krajnje opasno i nepredvidljivo, upravo Ukrajina ostaje ono žarište gdje najlakše i najbrže može doći do fatalnog, frontalnog sukoba između SAD-a, kao predvodnika Zapada s jedne, i Rusije s druge strane.

Potonju, htjeli to na zapadu priznati ili ne, barem prešutno podržava velika većina zemalja tzv. Globalnog juga – itekako svjesnih da o uspjehu ruskog vojnog sraza sa Zapadom ovise i njihove ambicije za samostalnijom ulogom u svijetu, izvan okvira višestoljetne potpune dominacije Zapada. To je za njega i najveći problem kada se govori o ukrajinskom ratu, a ne pitanje kakve će granice u budućnosti ta zemlja imati ili hoće li ona ući u EU ili NATO. Sjedinjene Države u ukrajinskom ratu zadovoljava samo potpuni poraz Rusije ili njezino dugotrajno iscrpljivanje zbog kojeg Rusija ne bi mogla biti fokusirana na preustroj svijeta koji je u tijeku i utjecati na pokrenute procese, što bi je, u konačnici, pozicioniralo u politički i utjecajno beznačajnu državu – tamo negdje “na rubu svijeta”.

A kako se prema sadašnjem stanju na ukrajinskim bojišnicama i prema stanju ruske ekonomije koja je odbila pasti pod neviđenim zapadnim sankcijama čini – rat bi mogao završiti i puno prije i s potpuno drukčijim rezultatom od na zapadu priželjkivanog. Stoga ubrzano raste sveopća nervoza, što se ogleda i u sve agresivnijoj političkoj retorici – do jučer još potpuno nezamislivoj.
Spomenuti eventualni rat između Zapada i Rusije bio bi epohalni sukob koji bi, ako se dogodi, automatski predstavljao i Treći svjetski rat. Jer bez obzira na to što bi se primarno vodio u Europi, razorno bi utjecao na globalnu ekonomiju, prekinuo sve ključne opskrbne lance i doveo do osiromašenja i destabilizacije “ostatka svijeta”, koji bi na kraju tim ratom i sam bio zahvaćen.
Ali ono što je još strašnije i na što upozoravaju mnogi stručnjaci koji se bave nuklearnom problematikom i općenito tom najrazornijom vrstom oružja koje je čovječanstvo smislilo – Treći svjetski rat između Rusije i NATO saveza vrlo bi brzo prerastao u nuklearni jer je to čista logika stvari: nitko u njemu ne bi imao pravo na poraz jer bi ga on ne samo bacio desetljeća unatrag u razvojnom smislu nego bi promijenio i demografsku sliku i političku kartu država koje bi u njemu sudjelovale i ostale poražene. Drugim riječima, ako bi se uvukle u Treći svjetski rat, sve bi ključne države u njemu morale ići do kraja – na sve ili ništa – jer bi on za njih bio egzistencijalan. A s obzirom na to da raspolažu nuklearnim oružjem, sigurno bi ga i upotrijebile za svoju zaštitu jer zbog toga je i osmišljeno i zato postoji.

Foto: Guliver images, nuklearna bomba, znak

Oružje kao spas

I stoga, koliko god to paradoksalno zvučalo, upravo nuklearno oružje predstavlja najbolje jamstvo da Treći svjetski rat između Rusije i NATO saveza nikada neće početi, već da će se “samo” odvijati u cijelom nizu posredničkih sukoba, ne isključivo u Ukrajini nego i diljem svijeta, od kojih bi jedan mogao biti upravo i širi Bliski istok. Tj. destruktivno nuklearno oružje, naizgled blasfemično, ima ulogu spasitelja pomahnitalog čovječanstva koje bi se inače, bez prevelikog ustezanja, međusobno vrlo rado pobilo, što je već dva puta u kratkom razmaku dokazala i ne tako davna povijest 20. stoljeća, tj. države bi jedna drugoj oružjem dokazivale koja je jača i koja od njih ima veća prava.

Ali ova konstatacija vrijedi samo pod jednim nužnim uvjetom: da među društvenim i političkim elitama ima dovoljno mudrosti i razuma, tj. da postoji onaj “zdravi” strah od toga što predstavlja nuklearno oružje i što bi za čovječanstvo značila njegova uporaba. Ovdje je vrlo važno naglasiti kako među stručnjacima koji se bave nuklearnom strategijom – i koji su, između ostalog, sudjelovali u izradi ključnih američko-ruskih sporazuma o ograničenju i neširenju nuklearnog oružja – postoje razlike u pogledu primjene nestrateškog ili, kako ga se još naziva, taktičkog nuklearnog oružja u smislu bi li ili ne njegova primjena nužno dovela i do primjene strateškog nuklearnog oružja, a što bi onda značilo i armagedon.

Hoće li se hrvatski vojnici otići boriti u Ukrajinu: Macron najavio nezamislivo




Ali najprije bih objasnio kako je taktičko nuklearno oružje puno manjeg razornog potencijala u smislu opsega od točke udara i kako je prije svega namijenjeno uništavanju krupnih vojnih objekata, ključne vojne infrastrukture poput velikih vojnih tvornica i drugih važnih objekata kao što su oni na ključnim prometnim komunikacijama poput tunela i sl. S druge strane, strateško nuklearno oružje, široj javnosti poznatije kao balističke ili krstareće interkontinentalne rakete koje u pravilu nose više nuklearnih bojevih glava, uništava sav život na širokim prostorima u odnosu na mjesto samoga udara. Samo nekoliko takvih raketa modernoga tipa može u doslovnom smislu zbrisati s lica Zemlje cijele države. Dakle, njihova je namjena, za razliku od taktičkih raketa, potpuno uništenje protivnika udarom od kojeg više nema oporavka.

Foto: Guliver Image, AP Photo/Efrem Lukatsky, File

Raspad sustava

Svi koji se ozbiljno bave analitikom znaju kako je u vrijeme hladnog rata u drugoj polovici 20. stoljeća NATO-ova doktrina dopuštala primjenu taktičkog nuklearnog oružja. Polazila je od jednostavne činjenice da je Sovjetski Savez odnosno Varšavski ugovor imao puno veće konvencionalne snage kojima se u slučaju sukoba na tlu Europe NATO ne bi uspio ravnopravno suprotstaviti svojima. Ovdje treba reći da je NATO u početnoj fazi na tlu Europe raspolagao većim brojem taktičkog nuklearnog oružja od SSSR-a. Pritom se uopće nije razmatralo bi li ili ne njegova primjena nužno prerasla u okršaj strateškim nuklearnim oružjem između SSSR-a i SAD-a, već se polazilo od logične zadanosti: takav se rat u zapadnoj Europi ne smije izgubiti ni po koju cijenu, a Rusi bi zbog takve doktrine znali da NATO to iskreno i ozbiljno misli.

Upravo zato Sovjeti rat ne bi ni pokretali sve ako bi to i željeli jer službeni doktrinarni dokument znači da više nikakve dozvole zakonodavnih i političkih tijela nisu potrebne za nanošenje takvog nuklearnog udara, već da se sve ono što je doktrinom utvrđeno i propisano može primijeniti ako se procijeni da nastale okolnosti odgovaraju precizno propisanim okolnostima za njihovu primjenu. Nakon raspada SSSR-a odnosno Varšavskog ugovora, novonastala Ruska Federacija, kao njegova pravna sljednica, zbog brojnih unutarnjih problema počela je ubrzano zaostajati za Zapadom u ekonomskom, a onda, logično, i u vojnom smislu. Konvencionalna vojna sila naočigled se urušavala, a nekad ponos SSSR-a, njegova ratna flota s velikim brojem brodova i podmornica, doslovno je hrđala u pomorskim bazama i pristaništima o kojima se nitko nije brinuo.




U toj je fazi, naime, novi liberalni vrh u Moskvi polazio od premise kako je nastupilo novo doba, da je hladni rat zauvijek završio i da će svijet ići u jednom potpuno novom smjeru – smjeru zajedništva i suradnje, u kojem su mržnja i sukobljavanja stvar prošlosti i ružnih uspomena. Te su se iluzije i utopije u Rusiji vrlo brzo rasplinule kao mjehur od sapunice jer u praksi baš ništa nije išlo u tom idealističkom smjeru. Nekad velika socijalna sigurnost (visoka stopa zaposlenosti, kvalitetno i besplatno zdravstveno osiguranje i kvalitetno obrazovanje koje je stvaralo veliki broj visokokvalificiranih radnika) urušavala se kao kula od karata.

Foto: Guliver (AP Photo/Libkos), Ukrajina rat rov

Povratak na staro

Došlo je do nagle propasti brojnih tvrtki i borbi oko preuzimanja svega vrijednog, zavladalo je sveopće siromaštvo, stopa kriminaliteta, uključujući i onaj organizirani, rasla je neviđenom brzinom – potpuno neshvatljivom običnim građanima, još donedavno naviklima na gotovo apsolutnu javnu sigurnost kakvu obično pružaju sva komunistička društva u kojima se građani puno više boje represivnog državnog aparata od onih demokratskih. Stoga je početni golemi entuzijazam i polet vrlo brzo zamijenila sveopća depresija i žal za propalim sovjetskim carstvom usprkos svim njegovim nedostacima kojih su građani itekako bili svjesni. Ali u usporedbi s nastalim kaosom, na njega su ipak gledali s nostalgijom. A kako od povratka na staro više nije bilo ništa, osim siromaštva, naglo je povećana i stopa depresije, alkoholizma, narkomanije i samoubojstava.

Međutim, u takvim, krajnje nestabilnim, društvenim okolnostima koje su pojačala i dva rusko-čečenska rata, ipak je ostao jedan vrlo važan segment koji je tadašnji ruski državni vrh na čelu s Borisom Jeljcinom, i sam svjestan kraha svojih iluzija koje više nije mogao osigurati, odlučio sačuvati i razvijati po svaku cijenu. Riječ je bila o ruskom nuklearnom naoružanju. Ono ne samo što se željelo sačuvati nego je država projektnim uredima iz sfere vojnoindustrijskog kompleksa zaduženima upravo za proizvodnju te vrste oružja osigurala sve potrebne uvjete za nastavak rada na njegovu razvoju odnosno modernizaciji. Pritom je, zbog velike gospodarske krize, potpuno zapostavila konvencionalnu vojsku koja je bila u katastrofalnom stanju, a moral njezinih poniženih časnika i vojnika vjerojatno nikad niži u ruskoj povijesti.

Žena je varala ovog Hrvata i to ga je uništilo, a ubojstvo oca u Bosni nikad nije prebolio

U eri Vladimira Putina Rusija se nekim čudom, poput Feniksa “izdigla iz pepela”, a to priznaju svi analitičari svijeta neovisno o sadašnjim političkim sukobima Zapada i Rusije ili vlastitim preferencijama, a laicima je dovoljno prisjetiti se scena sa Svjetskog nogometnog prvenstva ili Zimskih olimpijskih igara u Sočiju koje su pokazale jednu posve novu i drukčiju sliku Rusije od one Jeljcinove. Osim u izgradnju devastiranog gospodarstva, Putin je još više uložio u razvoj suvremenog oružja, ne samo nuklearnog, što je imalo dalekosežne posljedice koje vidimo upravo sada, kada se Rusija i Zapad de facto vojno sučeljavaju na ukrajinskom bojnom polju i gdje Ukrajini pomaže čak pedesetak država.

Foto: Guliver Image/ AP Photo/Evgeniy Maloletka

Nedostižna prednost

Pritom je modernizacija ruskih konvencionalnih snaga tekla znatno sporijom dinamikom od Vojske strateške namjene koja obuhvaća nuklearno oružje i kojeg je dosad modernizirano oko 85 posto od planiranog. Konvencionalne snage modernizirane su znatno manje, otprilike 60 posto od planiranog, što se itekako vidjelo na početku ruske vojne kampanje u Ukrajini koja je izgledala krajnje loše. Iako ne toliko u sferi strateškog planiranja same operacije koja je bila dobro osmišljena i u smislu tehničkog stanja same vojne opreme koja je bila dostatno suvremena, koliko u smislu taktičkog planiranja i komunikacije na nižim razinama među postrojbama i koordinacije među različitim rodovima vojski oko njihove primjene u konkretnim zadaćama.

Ono što je, međutim, i laicima tada upadalo u oči bilo je potpuno zanemarivanje ruske uporabe bespilotnih letjelica, što je nedopustivo u suvremenom ratovanju i što je Rusima, kao na problem, ukazao tek rat između Armenije i Azerbajdžana u listopadu 2020. godine. Tada je ovaj potonji upravo zahvaljujući svekolikoj uporabi dronova izvojevao brzu pobjedu nad armenskim snagama u Gorskom Karabahu koje nipošto nisu bile slabe.

Zbog neshvatljive inertnosti i zanemarivanja razvoja te nove i, pokazalo se, vrlo važne vrste oružja, vrlo brzo nakon početka ukrajinskog rata počele su letjeti i glave visokih ruskih časnika i drugih službenika zaduženih za razvoj oružanih sustava. Ruska vojska i NATO savez danas su u potpuno obrnutom položaju negoli je to bilo u spomenutom razdoblju hladnog rata prošloga stoljeća. Danas NATO – koji je nakon pobjede u hladnom ratu, za razliku od idealistički nastrojenih ruskih liberalnih državnih elita, nastavio s razvojem konvencionalnih snaga kao i s politikom proširenja na istok – ima višestruku prednost nad ruskom konvencionalnom vojskom i u kadrovskom i u tehničkom smislu. S druge strane, Rusija ima višestruku prednost nad NATO-om u broju taktičkih nuklearnih raketa, dok je sa SAD-om u paritetu u pogledu strateškog nuklearnog oružja.

Foto: Guliver (AP Photo/Evgeniy Maloletka)

Kinesko pitanje

Prema navodima britanskog medija The Independent iz 2020., najveći potencijal za potpuno uništenje svijeta nalazi se u Rusiji i SAD-u. Najviše bojevih glava s nuklearnim naoružanjem ima Rusija – 7300, dok ih u stopu prati SAD sa 6970. Francuska ima 300 bojevih glava, a Ujedinjeno Kraljevstvo 215. Naravno, tu je i Kina kao treća nuklearne sila, ali čiji broj strateških nuklearnih raketa ostaje pod upitnikom zbog netransparentnosti Pekinga iako se zna da se te rakete posljednje desetljeće razvijaju visokom dinamikom, kao uostalom i cijela kineska vojska. Službeno ih ima oko 500.

Ruski vojni analitičari posljednjih mjeseci, međutim, iznose svoje verzije usporedbi konvencionalnih snaga Rusije i NATO-a. Iako priznaju općenitu nadmoć NATO-a, tvrde da su ruski vojni stratezi nakon bolnog iskustva s početka invazije na Ukrajinu vrlo brzo izvukli pouke i da su vrlo brzo uspjeli pokrenuti i prilagoditi vojnu industriju potrebama za novim oružjima.
Ruska vojna industrija iznenadila je i zapadne stratege i analitičare ne samo količinom proizvodnje vojne tehnike i streljiva višestruko većom od zapadnih, nego i visokom fleksibilnošću u pronalasku tehničkih inovacija za dosadašnju vojnu tehniku, prilagođenih novonastalim borbenim uvjetima – potpuno različitim od svih prethodnih u povijesti modernog ratovanja.
NATO savez ima još jedan problem, tvrde ruski analitičari.

Američka i vojske drugih članica saveza posljednjih desetljeća naglasak su stavljale na tzv. ekspedicijske ili snage za brzo djelovanje koje su sposobne samo za ograničene vojne ili pak protuterorističke operacije, a ne za velike ratove poput ukrajinskog koji je po intenzitetu gotovo identičan Drugom svjetskom ratu. Zato smatraju da je ruska vojska sada tu u značajnoj prednosti i po borbenom iskustvu i po količini i vrstama naoružanja potrebnog za takav rat koji se još temelji na klasičnom oružju poput tenkova i topništva, uza sve hvale dronovima.

Foto: Guliver Image/ Adrien Vautier/Le Pictorium

Veliki profit

Pritom su Amerikanci razvijali skupa i visokotehnološka oružja koja su privatnim korporacijama donosila puno veći profit jer su privlačila dioničare koji bi inače teško željeli investirati u nekakve jeftine topničke granate od 155 mm iz poslijeratnog razdoblja koje su Ukrajini sad kronično potrebne, ali ih Zapad nema dovoljno ni za svoje potrebe. Oni radije investiraju u visokoprofitabilne projekte čiji će se proizvodi prodavati diljem svijeta, poput zrakoplova 5. generacije F-35. Možda je najbolji primjer da sve ovo i nije daleko od istine činjenica da jedna Velika Britanija trenutačno raspolaže s manje od 300 borbeno spremnih tenkova Challenger 2, koji su njezini glavni tenkovi.

Zapad za veliki rat, kako navode pojedini ruski analitičari, nije spreman. Da ipak ne govore neutemeljeno odnosno s pozicije klasične propagande, svjedoči i poražavajuće izvješće o stanju američke vojske iz siječnja ove godine vodećeg američkog think tanka Heritage Foundation, koji je objavio svoju novu godišnju studiju o stanju oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Glavna karakteristika, i to već drugu godinu zaredom, jest da je američka vojska dobila ocjenu “slabo”, a studija je upozorila i da bi nedostatak akcije mogao ostaviti oružane snage nesposobnima za obranu vitalnih američkih interesa. Tako u zaključku 10. godišnjeg Indeksa vojne snage stoji: “Trenutačne vojne snage SAD-a izložene su značajnom riziku da ne budu mogle ispuniti zahtjeve jednog velikog regionalnog sukoba, dok istovremeno prate razne aktivnosti prisutnosti i angažmana.” Izvješće koje na 664 stranice razmatra širok raspon pitanja oslikava strašnu sliku stanja američke vojske – navodi Fox News, otkrivajući da gotovo nijedan segment američke vojske nije spreman suočiti se s velikim sukobom.

Foto: Guliver (AP Photo/Libkos, File), Ukrajina rat tenk

Oštra reakcija

Ti su problemi najizraženiji u zračnim snagama, koje je indeks ocijenio kao “vrlo slabe” u 2023. godini. Tjedan dana prije spomenutog izvješća zapovjednik američkih zračnih snaga pred kamerama je govorio upravo o tim problemima, navodeći kako zračne snage nisu spremne ni za jedan ozbiljni regionalni rat, već samo za posebne i ograničene vojne akcije poput onih protuterorističkih i da imaju veliki problem s visokim brojem operativno nefunkcionalnih zrakoplova. S druge strane, pojedini američki visoki vojni dužnosnici posljednjih mjeseci otvoreno upozoravaju da su Sjedinjene Države, uspavane na lovorikama hladnoratovske pobjede, potpuno zanemarile i svoj nuklearni arsenal koji je zastario i kojemu je nužna dubinska modernizacija.
Dakle, stanje u odnosima NATO – Rusija daleko je od jednoznačnog odnosno onog koje bi jamčilo barem pobjedu Zapada u konvencionalnom ratu bez obzira na njegovu prednost u broju vojnika i visokoj vojnoj tehnici. O onom nuklearnom da i ne govorimo.

U svom prošlotjednom velikom govoru pred zastupnicima ruskog parlamenta Vladimir Putin je reagirao na Macronove riječi rekavši: “Počeli su razgovarati o mogućnosti slanja vojnih kontingenata NATO-a u Ukrajinu. Ali sjećamo se sudbine onih koji su svojedobno slali svoje kontingente na područje naše zemlje. Ali sada će posljedice za moguće intervencioniste biti mnogo tragičnije.” Pritom je podsjetio na snagu ruskog nuklearnog i drugog suvremenog oružja.

Prosinečki pobijedio na sudu, dobit će baš jako veliku odštetu

Očito, kao upozorenje, a ne prijetnja. Druga je stvar kako ćemo mi na zapadu to interpretirati i hoće li ove riječi uopće nešto značiti kod onih koji na zapadu donose ključne odluke.
Ukrajina jest suverena država sa svim pravima koje iz toga proizlaze, uključujući i pravo na obranu. Ali nije članica NATO saveza da bismo zbog nje sada svi morali ginuti na bojnom polju u skladu s čuvenim čl. 5 njegova statuta, devastirati svoje ekonomije ili sagorjeti u grotlu nuklearnih eksplozija.

Uostalom, nismo mi obvezni ispravljati katastrofalne strateške greške ukrajinskih elita koje godinama nisi željele uzimati u obzir realne geopolitičke, geostrateške, povijesne, kulturološke, religijske, demografske i druge nužne elemente s ciljem izbjegavanja sukoba s velikom nuklearnom silom na svojim granicama. Silom koja je jasno i glasno godinama upozoravala da se ne slaže sa smjerom u kojem Ukrajina ide.

Ilustracija: Pixabay

Katastrofalne greške

Uostalom, svi oni koji u Ukrajini žele ratovati na strani Kijeva to ionako već čine, bilo individualnim sudjelovanjem u legionarskoj brigadi, bilo s raznim privatnim vojskama. Također nije tajna da na njezinu terenu djeluju i britanske i američke specijalne snage, kako su to svojedobno pisali britanski The Times i američki The Wall Street Journal, kao i vojni instruktori iz zemalja NATO-a i Izraela.

Visokosofisticiranim i složenim zapadnim sustavima poput PZO sustava Patriot ili krstarećih raketa Scalp i Storm Shadow ipak ne mogu upravljati ukrajinski vojnici jer obuka za takvo nešto traje godinama.

Uza sve to, Kijevu već više od dvije godine stiže i golema vojna i financijska pomoć iz SAD-a i EU-a, kao i ostalih “prijatelja Ukrajine”, a obećane su i nove milijarde dolara i eura pomoći u idućim godinama. Pa što bi trebalo više od toga?

Davno sam upozorio, još puno prije izbijanja rata, da će Ukrajina biti “crna rupa” koja može usisati cijeli svijet. I dalje se nadam da nisam bio u pravu iako ta nada, nažalost, sve više blijedi pod udarima sulude politike.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.