BIDENU SE ŽELJA OSTVARILA, ALI ZA KOJU CIJENU! Amerikanci izašli granicu s Rusijom uz golemu i zastrašujuću prijetnju: ‘Putin nikada nije bio blefer, uvijek je najprije upozoravao’

Glavni događaji geopolitičkog karaktera prošloga tjedna definitivno su bili govori predsjednika dviju nuklearnih velesila – Rusije i SAD-a, Vladimira Putina i Joea Bidena, kao i ubrzano pogoršanje američko-kineskih odnosa i, suprotno tomu, formiranje, sada to već postaje potpuno izgledno, čvrste osovine Moskva – Peking.

Rusija i Kina, zbog činjenice da su od Zapada i jedna i druga de facto odbačene, s tim da ova prva s njim već vodi klasični rat, a ova druga još samo politički uz ubrzano i dinamično gibanje i prema onom ekonomskom, a možda i vojnom, sada kreću u zajedničku i postupnu transformaciju svijeta s namjerom dokidanja američkog monopola ili, kako ga još nazivaju, hegemonizma. Taj je put i dug i trnovit i, kako je prošloga tjedna rekao izvjesni visokopozicionirani službenik ruskog Ministarstva vanjskih poslova, “svijetu predstoji deset teških godina”, aludirajući, očito, na terminologiju Svetog pisma koja opisuje 10 zala kroz koje je morao proći faraonov Egipat kako bi Mojsije svoj židovski narod izbavio od 430 godina ropstva i odveo ga u obećanu zemlju “meda i mlijeka” – onu kanaansku.

Eskalacija sukoba

Na med i mlijeko i naš će suvremeni svijet očito još morati pričekati jer je razvidno kako nam slijede godine potpune neizvjesnosti, dosad neviđenih političkih i ekonomskih procesa, sklapanja novih savezništava, levitiranja između dviju strana i jačanja suverenizama izvanblokovskih država, čestih destabilizacija, kriza i sukoba ograničenog intenziteta i prostornog određenja, nerijetko i opasnih – možda i na samom rubu izbijanja sveopćeg sukoba ili Trećeg svjetskog rata.

Jedan od takvih ratova nedvojbeno je i u prvom redu onaj ukrajinski – za čiji se dugi rok trajanja sve u njega uključene strane već otvoreno i intenzivno pripremaju.

U svojevrsnu pripremu za to nedvojbeno spadaju i spomenuti prošlotjedni govori Bidena i Putina – koji su službeno otvorili novo-staro poglavlje na europskom kontinentu – ono hladnoratovsko. Svatko sa svoje strane – Putin s ruske, Biden s Poljske – ugradili su posljednje cigle ili, bolje reći, čelične šipke na novu “željeznu zavjesu” koja se spustila od Baltika do Crnog mora. Ovoga puta koju tisuću kilometara istočnije u odnosu na svoju prethodnicu iz druge polovice dvadesetog stoljeća, na samim zapadnim granicama Rusije. Američka se želja time konačno i ostvarila, ali posve sigurno ne i u pogledu stvaranja rusko-kineskog savezništva koje ima golem i zastrašujući potencijal.

Koja će biti cijena ostvarenja ovog američkog geopolitičkog i geostrateškog sna i koju će cijenu i koliku žrtvu Europa za to na kraju morati podnijeti – ne zna još nitko. Ali glupost europskih elita za to će sigurno snositi odgovornost. Jer sve se ovo moglo spriječiti i zapravo je, kada se sve dobro sagleda s određene distance, sve o europskim elitama i ovisilo.

Govori dvojice državnika najmoćnijih nuklearnih sila današnjice, sasvim sigurno ne slučajno održani istog dana, bili su potpuno različitog karaktera. Putinov je bio, ranije od Bidenova, najavljeni klasični državnički govor održan u svečanoj dvorani kremaljskog dvorca – preciznije, poslanica zastupnicima ruskog parlamenta i uglednim osobama iz društvenog i vjerskog života koju ruski predsjednici tradicionalno održavaju još od 1993. nakon usvajanja novog ustava Ruske Federacije.

Mobilizacija Istoka

Putinove su riječi podjednako bile usmjerene i na rusku javnost, od koje očekuje potpunu potporu državnoj vlasti, i na onu svjetsku – prije svega na zapadne elite koje i donose ključne odluke.

S druge strane, Bidenov je govor, održan u Kraljevskom dvorcu poljske prijestolnice Varšave, predstavljao svojevrsni odgovor na onaj Putinov, i održan je oko sedam sati nakon njegova. Varšavske su se zidine njime i definitivno pretvorile u ključnu utvrdu zapadne borbe s Rusijom.

Bidenov govor klasični je politički – slobodno se može reći i PR govor. S jedne je strane bio tipične propagandne prirode – primarno namijenjen istočnoeuropskim narodima, uključujući i ruski, bjeloruski i moldavski, kojima se izrijekom obratio i još im jedanput potvrdio i svoju i američku nepokolebljivu predanost u obrani demokracije, slobode, zapadnih vrijednosti i međunarodnog prava, pri čemu je Rusima objasnio i američki pogled na ukrajinski rat.

Govor američkog predsjednika nedvojbeno je bio i predizbornog karaktera, namijenjen američkim građanima, u kojem je još jednom demonstrirao svoj vanjskopolitički uspjeh u ujedinjenju cijelog Zapada, kakvog nikada u povijesti nije bilo, i njegova stavljanja pod skute Washingtona – što je definitivno najveća Bidenova zasluga.

Sam je govor bio prepun patetike i već svima dobro poznatih fraza o slobodi, demokraciji, diktaturama, Putinu kao zločincu i ruskim vojnicima u Ukrajini kao ubojicama i silovateljima protiv kojih je ustao sav miroljubivi i slobodarski svijet.

I dok je Putin Bidenu bio jedna od omiljenih tema njegova varšavskog govora, Putin u svojoj poslanici Bidena nije spomenuo ni jedan jedini put iako je to bio vjerojatno najdulji govor ruskog vođe u povijesti. Trajao je gotovo sat i pedeset minuta.

Potpuna ignorancija

Osim Bidena, Putin ni jednom jedinom riječju nije spomenuo Europu, odnosno Europsku uniju, a dvije je europske zemlje – Francusku i Veliku Britaniju – spomenuo samo jedanput, i to u kontekstu obrazlaganja odluke o ruskoj suspenziji Sporazuma o strateškom nuklearnom naoružanju kada ih je naveo kao zemlje koje, osim SAD-a, također posjeduju nuklearno oružje, a nisu uključene u spomenuti sporazum.

Iz ovoga je očito kako Putin smatra da je dugoročno nemoguć početak bilo kakvog pokušaja normalizacije odnosa Rusije i Zapada, barem do razine međusobne snošljivosti, s obzirom na to da je povjerenje između njih vjerojatno trajno izgubljeno. Jer olako je srušeno sve ono što se između SAD-a i Rusije dugo i mukotrpno gradilo i u što su mnogi poznati političari utkali gotovo cijele svoje karijere.

A kako je povjerenje preduvjet za potpisivanje strateških sporazuma, nisam uvjeren u “svijetlu budućnost” Sporazuma START. Moskva će sada očito zahtijevati, u slučaju nastavka pregovora, u koji Biden vjeruje, da se u sporazum moraju uključiti i francuski i britanski nuklearni arsenali.

Jer kada se govori o po oko 1500 ruskih i američkih strateških raketa koliko bi po sporazumu START-3 smjele imati, britanskih više od 200 i francuskih više od 300 nuklearnih raketa nikako nisu zanemariv broj – poglavito u kontekstu sadašnjeg, združenog strateškog nastupa Zapada prema Rusiji i najave modernizacije britanskih nuklearnih snaga.

Još su dva elementa koja otežavaju postizanje američko-ruskog sporazuma START-4: prvo, krajnje malo vremena i drugo – Kina.

Nakon što bi se prethodni sporazumi ove vrste sklopili, već doslovno idućeg dana počele bi pripreme za sljedeći sporazum.

To ukazuje na visoku osjetljivost i istančanost ove problematike koja se dotiče najsitnijih detalja i u koju su uključeni najveći stručnjaci iz sfere nuklearnog naoružanja, kao i najveći vojni stratezi dviju strana, jer u ovom osjetljivom pitanju nitko ne želi ostati izigran. Osiguranje strateškog pariteta ili ravnoteže snaga primarno je za postizanje ovih dogovora.

Nuklearni program

Još veći problem od nedostatka vremena je činjenica kako postizanje sporazuma samo između SAD-a i Rusije sada više i nema smisla. Osim spomenutih Velike Britanije i Francuske, odnosno NATO-saveza koji i službeno ima svoj nuklearni potencijal – tu je još i Kina sa svojim brzorastućim nuklearnim arsenalom, koji je bez mogućnosti nadzora s obzirom na to da Peking nije potpisnik nikakvih ugovora ove vrste.

Kinu će biti teško nagovoriti na potpisivanje sporazuma s obzirom na to da Peking tvrdi kako Kina uvelike zaostaje za Rusijom i SAD-om po broju strateških nuklearnih raketa. SAD i Rusija zajedno posjeduju oko 90 posto svih takvih raketa u svijetu. Ali kineska netransparentnost, odnosno moguće iznošenje netočnih podataka koji bi umanjivali stvarni broj kineskih ICBM-a izaziva zabrinutost Washingtona.

Kako god bilo, Peking ne želi sudjelovati u toj priči prije dostizanja pariteta pa je jasno kako Kina želi postati i treća svjetska nuklearna velesila. Jer tko god što mislio o tom oružju, upravo se sada jasno vidi kako je vlastiti nuklearni potencijal jedini stvarni jamac potpune sigurnosti.

Bez statusa nuklearne velesile Rusija bi već odavno bila relativno lak zalogaj za NATO-savez koji je višestruko nadmašuje i u konvencionalnom naoružanju i u broju vojnika.

Putinovo potpuno ignoriranje EU-a jasno pokazuje kako ruski državni vrh EU više ne smatra bilo kakvim važnim geopolitičkim čimbenikom, čak ni na europskom kontinentu, sposobnim donositi samostalne strateške odluke – kako u sigurnosnom tako i u ekonomskom, odnosno energetskom pogledu. S druge strane, Bruxelles je, još i puno prije ukrajinskog rata, činio sve da nivelira prijašnje sporazume i dogovore s Moskvom gotovo u svim pitanjima – te je otprije bilo jasno kako Europska unija želi izbaciti Rusiju “iz igre”. Pritom su joj još samo smetali otpori ključnih članica koje su imale duboke gospodarske, prije svega energetske veze s Moskvom – poput Njemačke, ali i Francuske i Italije. Međutim, s ruskom invazijom na Ukrajinu i ti su otpori skršeni.

Oštra osuda

Ruski su analitičari, prošloga tjedna, nakon sigurnosne konferencije u Muenchenu koja je dominantno bila obilježena ukrajinskim ratom i imala očekivani, naglašeni proturuski karakter, izjavili kako je u Europi došlo do potpunog kraha filozofske misli, a da su upravo Rusi tradicionalno cijenili europsku filozofsku misao, kako onu stariju tako i novovjeku.

Europska zdrava analitička misao potpuno je iščeznula i sve se skupa pretvorilo u svojevrsnu farsu – ponavljanje zadanih narativa koje nemušti političari poput papagaja ponavljaju jedni drugima unedogled i u kojima između njih više nema poželjne dinamične rasprave i različitosti, a što bi onda stvaralo potrebu za dubljim promišljanjima, potragama za novim idejama – bez čega nema napretka.

Nametnuta je uniformiranost stavova isključivo s ciljem proklamiranja dosegnutog jedinstva, iz tog se okvira političari boje iskočiti da ne završe svoje karijere, iako svi dobro znaju kako tog jedinstva u Europi često nema.

Konferencije takvoga tipa, koje se bave globalnom sigurnošću, ako se ovakav trend nastavi, neće imati ni smisla ni budućnosti, pretvorit će se u svojevrsne mitinge potpore jednoj politici, jednoj strategiji, jednim interesima. A minhenska je konferencija proteklih godina i desetljeća bila sve samo ne propagandna uspavanka, bila je mjesto dinamičnih, pa i burnih rasprava.

Na konferenciji je njemačka šefica diplomacije Annalena Baerbock izjavila nešto u smislu da smo se mi na zapadu promijenili za 180 stupnjeva, a da će se Putin morati promijeniti za 360 stupnjeva. Iz konteksta se vidi kako se tu nije bila riječ ni o kakvom lapsusu. Osim toga, ako ćemo malo prebaciti na šalu – djeluje i pomalo zlokobno jer ukazuje da Baerbock zapravo tvrdi da se Putin uopće neće morati promijeniti da bi Europi bilo bolje. Toliko o potencijalima onih koji bi ih itekako morali imati.

Povezivanje s Kinom

Ono što je u Putinovu govoru bilo nedvojbeno jest to da je i konačno prihvatio tezu o kojoj u Rusiji mnogi već odavno govore – da su Sjedinjene Države pokrenule rat protiv Rusije, i da je dao do znanja kako je Rusija spremna prihvatiti izazov, odnosno, da se ne namjerava povući.

To je bila i najvažnija vanjskopolitička poruka ruskog čelnika – značajnija i od spomenute suspenzije Sporazuma START i samo će je potpuni slijepci i naivci ignorirati ili relativizirati kao nešto čemu ne treba pridavati previše pozornosti jer Putin “blefira”.

Težište Putinova govora ipak je bilo usmjereno prema unutra – na Rusiju, na njezin gospodarski razvoj, razvoj njezinih oružanih snaga za koje je rekao kako trebaju dostići modernizaciju barem do razine do koje je došla modernizacija ruskog nuklearnog arsenala – 91,3 posto, pri čemu se naglasak, kako je rekao, mora staviti na rusku samodostatnost u visokoj tehnologiji.

Kao strateški gospodarski i geopolitički smjer ruskog djelovanja definirao je prostor Azije. Govorio je o otvaranju novih prometnih koridora, poput koridora Sjever – jug prema Iranu, Pakistanu i Indiji te Sjevernom morskom putu i razvoju ruskog Arktika i Sibira uz daljnju realizaciju pokrenutih megaprojekata izgradnje suvremenih autocesta i željezničkih pruga do granice s Mongolijom i Kinom – koji bi trebali osigurati gospodarski rast i dovesti do daljnjeg smanjenja inflacije.

Putin je ruskim građanima želio unijeti dozu optimizma u budućnost i pozvao ih je da je grade doma, u Rusiji, jer će bilo gdje izvan nje uvijek biti građani drugog reda.

Iako je Putin, kada je govorio o Zapadu i njegovoj ulozi u ukrajinskom ratu, bio vrlo oštar, pa je tako rekao i kako je “Zapad počeo rat”, a da ga “Rusija silom zaustavlja”,  njegov govor ipak je bio bez ekstrema na jednu ili drugu stranu. Tj. oni koji su očekivali da će Putin proglasiti rat protiv Zapada, opću mobilizaciju ili dati nekakav ultimatum Ukrajini – ostali su razočarani. Isto kao i oni koji su očekivali da će se on “pokriti ušima”, priznati poraz i tražiti oprost kako bi osigurao rusku opstojnost makar pod zapadnim uvjetima i pravilima ponašanja.

Jasan cilj

Putnov govor nedvojbeno će se pažljivo analizirati još tjednima, pa i mjesecima u analitičkim institutima diljem svijeta, a prije svega na zapadu – i to se definitivno mora učiniti. Jer Putin nikada nije bio blefer. Uvijek je najprije upozoravao na moguće posljedice ignoriranja ruskih stavova i interesa prije nego što bi se odlučio na radikalne poteze: tako je bilo i u vrijeme ukrajinske revolucije 2014., koja je završila ukrajinskim gubitkom Krima i ratom u Donbasu, preko intervencije u Siriji, pa do konačnog pokretanja rata u Ukrajini prije godinu dana. Ovom posljednjem je sve što se događalo prijašnjih godina ubrzano i vodilo i tu mogućnost Putin, uostalom, uopće nije negirao ako se ne prihvati njegov poziv za osiguranje strateške sigurnosti između Rusije i Zapada koju on smatra narušenom na rusku štetu. Štoviše, javno je rekao da će se Rusija, ako se to ne prihvati, sama pobrinuti za osiguranje svoje strateške sigurnosti.

Ako se bilo što od spomenutog može nazvati blefom – onda bi onaj koji to misli morao biti miljama daleko udaljen od međunarodne politike, a poglavito od donošenja ključnih odluka.