Biden najavio novi poredak: ‘Ni jedno carstvo ne pada bez ispaljenog metka pa neće ni ono američko’

Kada je savjetnik američkog predsjednika Joea Bidena za nacionalnu sigurnost, Jake Sullivan, samo desetak dana prije Hamasova terorističkog napada na Izrael gotovo pa izjavio da je Bliski istok konačno postao regija stabilnosti, i kada je u svom izvornom tekstu za američki Foreign Affairs, objavljenom prošloga tjedna, između ostalog hvalio uspjehe Bidenove administracije u tom dijelu svijeta – vjerojatno nije ni sanjao da će se ta regija u tren oka pretvoriti u potpunu suprotnost onomu što je rekao, isto kao i napori i uspjesi Bidenove administracije.

Ali najprije pogledajmo što je to Sullivan o toj temi točno napisao:

“S obzirom na Bliski istok općenito, predsjednik je naslijedio regiju koja je bila pod velikim pritiskom. Izvorna verzija ovog članka, napisana prije terorističkih napada Hamasa u Izraelu 7. listopada, naglašava napredak na Bliskom istoku nakon dva desetljeća obilježena masivnom vojnom intervencijom SAD-a u Iraku, vojnom kampanjom NATO-a u Libiji, bijesnim građanskim ratovima, izbjegličkim krizama, usponom samoproglašenog terorističkog kalifata, revolucijama i kontrarevolucijama te raspadom odnosa između ključnih zemalja u regiji.

Opisuje naše napore da se vratimo discipliniranom pristupu američke politike koji daje prioritet odvraćanju od agresije, deeskalaciji sukoba i integraciji regije kroz zajedničke infrastrukturne projekte, uključujući i one između Izraela i njegovih arapskih susjeda. Bilo je materijalnog napretka. Rat u Jemenu je došao do 18. mjeseca primirja. Ostali sukobi su se smirili. Regionalni čelnici otvoreno su surađivali. U rujnu je predsjednik najavio novi gospodarski koridor koji povezuje Indiju s Europom preko Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Jordana i Izraela.”

Drugim riječima, iz teksta proizlazi da je Washington, iz nekog razloga, očekivao gotovo idilu u regiji, koja je, povijesno gledano, od raspada Osmanskog Carstva nakon Prvoga svjetskog rata izvor trajnih sukoba i nestabilnosti vjerskog i etničkog karaktera, poglavito nakon formiranja moderne izraelske države.

Odskočna daska

Naravno, ona je to, ne manje, i zbog bogatih energetskih resursa za čije su se ovladavanje i nadzor borile i još se bore i razne vanjske silnice – dakle zbog geopolitike. Tim više što je Bliski istok, zbog svoga geografskog položaja, svojevrsna “odskočna daska” u ključne svjetske regije – Europu, srednju i jugoistočnu Aziju i Afriku.

Zanimljivo je da se u navedenom Sullivanovu citatu najprije primjećuje svojevrsno “posipanje pepelom”, gotovo kajanje zbog prethodnih američkih poteza u bliskoistočnoj regiji jer gotovo sve što je na početku teksta nabrojao posljedica je najvećim dijelom američkog projekta “arapskog proljeća” ili još prije toga pokrenute borbe protiv terorizma nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.

Prema Sullivanu, Biden je svojim vizionarstvom odlučio napraviti otklon od dotadašnje američke politike u regiji i okrenuti se miru, prosperitetu, razvoju, investicijama, ljubavi i čemu sve ne.

Teško je reći što je tu posrijedi, jer ne možemo vjerovati da je Bidenova administracija toliko naivna i da ne zna što u svojoj biti predstavlja Bliski istok, sa svim svojim dubiozama. U njegovoj su administraciji najvažniji predstavnici američke “duboke države”, a jedan od njih je i osobno Jake Sullivan, kao i Victoria Nulland, sadašnja pomoćnica državnog tajnika Antonyja Blinkena za politička pitanja, koji teško stvari prepuštaju slučaju, a još su manje naivni ili sentimentalni.

Jer ako to nije tako i ako je sve ovo što se sada događa u Izraelu i oko njega vezano uz Hamas izmaknulo kontroli Bidenove administracije – Sjedinjenim Državama se ne piše dobro u njihovoj borbi za novo vodstvo svijeta, o kojem primarno i govori navedeni Sullivanov tekst u utjecajnom Foreign Affairsu, ali o kojemu je nedavno govorio i sam Biden.

Jer činjenica je da je Biden stvarno ponudio Saudijskoj Arabiji, osim vojne zaštite, i pomoć u razvoju njezina civilnog nuklearnog programa i štošta drugog u zamjenu za uspostavu i normalizaciju njezinih diplomatskih i ukupnih odnosa s Izraelom. Time ju je sigurno želio i “izvući” iz njezina sve čvršćeg zagrljaja s Kinom.

Lavrov otkrio surovu istinu: Rusi i Amerikanci dotakli samo dno, čovječanstvu prijeti potpuni kolaps

Normalizacijom odnosa Rijada i Tel Aviva Washington je jednim udarcem namjeravao i poništiti normalizaciju saudijskih odnosa s Iranom koja je postignuta uz posredništvo Pekinga i time smanjiti rastući ugled i utjecaj potonjeg u regiji. Jer Iran je ključni izraelski suparnik, pa takav Rijadov potez Teheran sigurno ne bi prihvatio s oduševljenjem. Drugim riječima, otvorio bi se prostor za nove opasne trzavice između dviju ključnih zaljevskih zemalja, kao i na relaciji šijiti – suniti na razini cijele regije.

A da će Kinu teško potjerati s Bliskog istoka, osim slanja kineskih vojnih brodova u bliskoistočnu regiju i u Sredozemno more paralelno s povećanjem rizika od proširenja rata, što je presedan da Peking na jednu opasnu krizu, tako daleko od tradicionalne zone kineskih interesa usmjerene na “svoje dvorište” šalje svoje brodove, svjedoči i sljedeća vijest.

U Rijadu je održan sastanak između kineskog Vladina predstavnika za bliski istok Zhaija Juna i zamjenika ministra vanjskih poslova Saudijske Arabije Waleeda Abdulkarima el-Khereijija.

“Kina je voljna surađivati sa Saudijskom Arabijom u provedbi važnog konsenzusa koji su postigli čelnici dviju zemalja i kontinuirano poboljšavati razinu sveobuhvatnog strateškog partnerstva Kine i Saudijske Arabije”, rekao je tom prigodom Jun, naglasivši kako je Kina spremna “održavati koordinaciju sa Saudijskom Arabijom, udružiti snage u promicanju mira i promicanju sveobuhvatnog i poštenog rješenja palestinskog pitanja što je prije moguće. … Nastavak palestinsko-izraelskih mirovnih pregovora temeljenih na rješenju dviju država jedini je stvarni način da se prekine začarani krug palestinsko-izraelskog sukoba”, rekao je kineski diplomat.

Dakle, očito je, ako su pomirba i razvoj regije bile stvarna, a ne fingirana intencija Bidenove administracije, onda je netko Bidena u njegovoj namjeri želio sabotirati i u tome je očito uspio.

Bidenu je, prema svemu sudeći, netko opako smjestio i zapravo ga prisilio na novu, posve suprotnu politiku onoj koju je vodio i čijim je ciljevima težio. Odjednom se, od pomirljivog Bidena prema Teheranu i oštrog kritičara izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, prometnuo u goropadnog kritičara Irana, velikog zaštitnika Izraela i Netanyahuovih odlučnih poteza vojne prirode.

Takav otklon morao je rezultirati negativnim posljedicama u smislu Bidenove popularnosti.

Prema najnovijem Gallupovu istraživanju, Bidenov rad kao predsjednika ne odobrava rekordno visokih 75 posto ispitanika, što je porast od čak 11 posto u odnosu na mjesec dana prije. Istodobno ga podržava također rekordno nizak broj ispitanika, njih svega 37 posto, što je pad od 4 posto u odnosu na rujan.

Američki portal Axios navodi kako Bidenova “bezuvjetna potpora Izraelu” u palestinsko-izraelskom sukobu gura demokrate od njega. Pritom podsjeća na Gallupovu godišnju anketu, provedenu u veljači ove godine, koja je pokazala da prvi put u 20 godina članovi Bidenove stranke više simpatiziraju Palestince nego Izraelce.

Ali, što je još neugodnije za SAD u smislu geopolitičkih interesa, Bidenova administracija gubi ugled i u islamskom, i uže – u arapskom svijetu.

Pucanj u prazno

Osim što je definitivno, poput prethodno Trumpa, izgubio pozicije unutar palestinskog naroda i vrha Palestinske samouprave, Bidenu je uslijedio pravi šamar i od jednog od najvećih američkih bliskoistočnih partnera – Jordana, koji nije dopustio njegov najavljeni posjet Ammanu koji je trebao uslijediti odmah nakon onog Jeruzalemu.

Tradicionalno proamerički vrh hašemitskog kraljevstva, u kojem više od 50 posto stanovništva čine izbjegli Palestinci, sada je otvoreno rekao kako je Biden zauzeo proizraelsku stranu.

U prošlotjednom ekskluzivnom intervjuu za američki CNN jordanska kraljica Rania al-Abdullah optužila je zapadne čelnike za “očigledne dvostruke standarde” jer nisu osudili smrt civila u izraelskom bombardiranju pojasa Gaze, što je nazvala “šokantnim za arapski svijet”. “Mi ljudi diljem Bliskog istoka, uključujući i Jordan, jednostavno smo šokirani i razočarani odgovorom svijeta na katastrofu koja se razvija. …

Ovo je prvi put u modernoj povijesti da postoji takva ljudska patnja, a svijet čak i ne poziva na prekid vatre. Dakle, šutnja je zaglušujuća – i za mnoge u našoj regiji čini zapadni svijet sukrivcem.”

Biden je, jednostavno, morao izvesti svoj “salto mortale” nakon Hamasova krvavog terorističkog napada jer je bio pritisnut snažnim republikanskim zahtjevima za bezuvjetnu pomoć Izraelu koliko god to bude trebalo.

Biden bez republikanske potpore u Kongresu ne može progurati ni proračun, a poglavito ne planiranu potporu za Ukrajinu koju toliko želi i koju je predložio u paketu s onom za Izrael i Tajvan u visini od čak 105 milijardi dolara, misleći da će je zbog republikanskog sentimenta prema Izraelu lakše progurati.

Dakle, pred Bideom i demokratima sve je više problema, a zadovoljan ovim razvojem stanja definitivno može biti Trump. Međutim, Bidenova “politizacija sudstva”, kako je mnogi među republikancima i u široj američkoj javnosti sada nazivaju, i čvrsto stezanje pravosudne omče oko Trumpova vrata pokrenutim, krajnje neugodnim sudskim procesima ne mogu mu jamčiti da će do izborne utrke za svoj drugi predsjednički mandat uopće i stići, a kamoli u njoj pobijediti.

Iranska uloga

Dva su stajališta o palestinsko-izraelskom sukobu: ono, koje se već kao poluslužbeno proteže američkim medijima – a to je da iza napada Hamasa nedvojbeno stoji Iran, i ono, koje zastupaju islamske zemlje, Rusija i Kina – koje tvrde da je Hamasov teroristički napad posljedica gnjeva samih Palestinaca izazvanog nanesenom im povijesnom nepravdom i patnjom zbog nemogućnosti dobivanja vlastite države koju im je obećao UN.

Te dominantne teze sada predstavljaju i novu globalnu razdjelnicu, vrlo sličnu onoj koju čine stavovi svjetskih država prema ukrajinskom ratu i Rusiji. U potonjem je, s jedne strane združeni Zapad na snažnoj proturuskoj platformi, a s druge Globalni jug, koji se ili ne želi opredijeliti ili podržava Rusiju, ali koji u cijelosti nastavlja i političku i gospodarsku suradnju s Rusijom.

Uz jednu iznimku: nova podjela svijeta oko Izraela puno je jasnije omeđena, bez tzv. kolebljivih država. Dok je Zapad, predvođen SAD-om, u cijelosti odmah stao uz Izrael, dotle su se cijelom islamskom svijetu u osudi brutalnih izraelskih napada na civile u Gazi priključile Kina, Rusija i mnoge druge zemlje svijeta – od Latinske Amerike do Afrike i Azije.

Ništa čudno i spektakularno oko nove podjele svijeta nema.

Dugoiščekivano obraćanje vođe Hezbolaha: ‘Bitka se nastavlja’

Jer izraelski državni vrh, nedvojbeno, u obračunu s teroristima čini i ratne zločine protiv civila koji podliježu kaznenoj odgovornosti prema međunarodnom pravu – i tu činjenicu nitko ne može osporiti.

Čak je i španjolska ministrica za socijalna prava prošlog tjedna pozvala na podizanje optužnice protiv Netanyahua pred Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Vjerojatno se pritom rukovodila podignutom optužnicom istog suda i protiv ruskog predsjednika Putina zbog ratnih zločina u Ukrajini. Štoviše, pozvala je europske države da prekinu diplomatske odnose s Izraelom te da mu uvedu ekonomske sankcije i embargo na oružje.

Dvostruka mjerila

Međutim, međunarodno pravo već je odavno i pogaženo i mrtvo. Ono što je od njega još ostalo svedeno je na puko licemjerje, tj. služi isključivo kao poluga moćnih država za discipliniranje i kontrolu malih i slabih.

Koliko je međunarodno pravo erodiralo i koliko se sve češće zatvaraju oči pred očitim kršenjima ljudskih prava i činjenjem ratnih zločina, svjedoči i činjenica da zapadni svijet, osim što službeno šuti o masakru i zločinima u Gazi, iz nekog razloga nije želio vidjeti ni nedavni masovni egzodus više od 110.000 Armenaca iz Gorskog Karabaha nakon kratkotrajne vojne operacije azerbajdžanskih snaga u toj regiji. Šutnja je i tada bila zaprepašćujuća: nigdje nije bilo slika uspaničenih majki koje s malom djecom u naručju bježe glavom bez obzira, pucnjave u njihovoj pozadini, kilometarskih kolona automobila ljudi koji plačući ostavljaju svoje dosadašnje živote i sve što su imali i odlaze u nepoznato, slika “gradova duhova” itd.

Po povratku iz jednodnevnog posjeta Izraelu predsjednik Biden u svom je obraćanju američkoj javnosti konstatirao da je međunarodni poredak koji smo poznavali već nekoliko desetljeća nakon završetka hladnog rata mrtav i da je vrijeme za novi – pod američkim vodstvom. Kao i da ovaj prethodni to nije bio.

Iz ove se konstatacije daju zaključiti tri stvari:

Još je u svom čuvenom govoru 2007. na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji ruski čelnik Vladimir Putin jasno dao do znanja da je dotadašnji međunarodni poredak srušen i da je vrijeme za novi, zbog čega Biden zapravo kasni sa svojom konstatacijom punih 15 godina.

Ostvaruju se crne slutnje: Krenuo je Hezbolah, sijači zla imaju jasan cilj

Ruska invazija na Ukrajinu je, prema gotovo svim svjetskim analitičarima, bila i najveći katalizator potpunog urušavanja starog poretka, jer nakon nje više ništa nije i neće biti isto. I to je svima jasno, kao što je i jasno da će pobjednik u istom ratu biti onaj kojeg će se najviše pitati kako će izgledati budući svijet.

Urušavanje poretka

Kada imamo u vidu činjenicu da je Bidenova administracija nakon početka ruske invazije nebrojeno puta upozoravala kako Putin njome želi srušiti sadašnji međunarodni poredak i da mu se to ne smije dopustiti jer želi svijet uvesti u kaos, nije teško zaključiti da je Biden sada bio prisiljen javno potvrditi već dugo svima jasnu činjenicu o zastarjelosti dosadašnjeg poretka. Drugim riječima, Amerika nije stvarni pokretač njegove promjene, već je prihvaća kao stvarnost i njoj se prilagođava. I to na način da, opet, kao i u vrijeme prvoga hladnog rata, sada uz istaknutu ideološku komponentu borbe demokracija protiv diktatura definira novu “os otpora”. Tj. one zemlje i organizacije koje teže prijelazu iz unipolarnosti, tj. američke dominacije, prema multipolarnosti koja je zapravo već na djelu. Druga je stvar što nisu definirani mehanizmi prema kojima će taj novi svijet djelovati, a da ne bi završio u kaosu.

A te mehanizme dao je naslutiti sam Biden, rekavši kako se novi poredak mora temeljiti na poštovanju pravila i demokraciji, suradnji cijeloga svijeta na razvoju novih tehnologija, zaštiti okoliša, borbi protiv klimatskih promjena, gdje Amerika može imati ulogu predvodnika i financijera u brojnim projektima itd.

Pritom je upozorio na novu “osovinu” Kina – Rusija – Sjeverna Koreja – Iran, kao onu protiv koje će se slobodarski svijet sada morati zajednički boriti.

Dakle, Biden u svojoj viziji novoga svjetskog poretka naglasak stavlja na borbu, vjerojatno i onu oružanu, s obzirom na to da se mahnito najavljuje nova masovna proizvodnja naoružanja s ciljem obuzdavanja protivnika, a taj se zadatak delegira na sve saveznike. Drugim riječima, Biden promovira hladni rat i to će, htio to netko ili ne – na kraju i biti realnost.

Ovo posve okreće situaciju u Izraelu: ‘Nije da su najednom shvatili s kim imaju posla’

Međutim, nova osovina koju Biden navodi mogla bi na kraju biti prevelik zalogaj. Ne samo što je ona nešto puno više, snažnije i za Zapad i njegove interese kudikamo opasnije u odnosu na osovinu koju je SAD do ne tako davno isticao kako ključnu protiv koje se treba boriti poput one Sjeverna Koreja – Irak – Sirija – Libija, već se i toj novoj osovini priključuje i cijeli niz važnih zemalja, kako s Bliskog istoka tako i iz drugih dijelova svijeta.

Nije bez razloga prodemokratski The New York Times napisao kako Rusija postaje glavni dobitnik palestinsko-izraelskog sukoba, usprkos svom ograničenom utjecaju.

Putin likuje

“Uz minimalan napor, Moskva žanje plodove regionalnog kaosa koji Izraelcima i Palestincima prijeti pustošenjem. U tri ključna područja – vojnoj kampanji protiv Ukrajine, planovima na Bliskom istoku i globalnom ratu narativa sa zapadnim državama – Rusija će imati koristi od dugotrajnog sukoba. Ne poduzimajući mnogo, gospodin Putin dobiva ono što želi”, piše NYT.

Navodi kako događaji na Bliskom istoku odvlače pozornost zapadnih političara i javnosti od rata u Ukrajini i da će nastavit rasti zabrinutost da je zapadno društvo sve umornije od Ukrajine.

Drugo, kako navodi dalje NYT, Kijev ima problema sa streljivom, ali Izraelu će trebati oružje koje Ukrajini trenutno nedostaje, poput jurišnih dronova i topničkog streljiva.

Kao treće, navodi se dalje u tekstu, rat u Gazi prijeti odgoditi, ako ne i poremetiti napore Bijele kuće da normalizira odnose između Izraela i Saudijske Arabije. Čak i prije rata, Washington se suočio s herkulovskim zadatkom: pomiriti različite zahtjeve strana vezane uz američka sigurnosna jamstva, civilni nuklearni program Saudijske Arabije i sudbinu Palestinaca.

No najveći dobitak Rusije, prema NYT-u, mogao bi doći u smislu svjetskog javnog mišljenja jer su izjave Moskve o sukobu u skladu s javnim raspoloženjem u većem dijelu Bliskog istoka.

Ima li paklu kraja? Izrael udario na izbjeglički kamp: Hamas uzvratio prijetnjama

“Dok Izrael i Hamas tonu u nasilje, Zapad je daleko od pobjede u borbi narativa. Rat u Ukrajini je izblijedio u pozadini, diplomacija predvođena SAD-om na Bliskom istoku je u rasulu, a Zapad i drugi stoje licem u lice nad ponorom međusobnog nerazumijevanja”, zaključuje, nimalo optimistično, utjecajni američki medij.

Sjedinjene Države su i dalje velesila broj jedan u svijetu, ali s nedvojbenim padom utjecaja i ubrzanim kineskim sustizanjem njihove dominacije. Kao takve, ranjene, itekako su u mogućnosti rasplamsati cijeli niz novih kriznih žarišta diljem svijeta, od Bliskog istoka do jugoistočne Azije, ali i Europe, a o Africi da i ne govorimo.

Svijet u kaosu

Ni jedno carstvo ne pada bez ispaljenog metka pa neće ni ono američko. Uvlačenjem svijeta u kaos, koji bi zapravo bio Treći svjetski rat, i koji bi Washington, kako sam misli, mogao promatrati izdaleka i sigurnosti, on može prouzročiti potrese koji nakon paklene vatre mogu prisiliti sve druge iscrpljene zemlje da opet od SAD-a zatraže pomoć kako bi preživjele.

Najveća briga za Washington je kako osigurati da i sam SAD na kraju ne budu opečen tom vatrom. Jer, za razliku od nekih prošlih velikih ratova, danas značajan broj svjetskih država barata nuklearnim oružjem od kojih brojna mogu bez problema dosegnuti i geografski izoliran američki kontinent.

Ovakav crni scenarij Trećeg svjetskog rata vjerojatno će se dogoditi u idućih deset godina, kada kumulativna energija svih lokalnih ratova prijeđe granicu prerastanja u globalni.

A kada je to tako, samo je pitanje vremena i kad će Kina i Rusija svoje sveobuhvatno strateško partnerstvo i formalno pretvoriti u vojno savezništvo, a ne samo zajedničke vojne i strateške vježbe i zajednička zračna i pomorska patroliranja. Na to će ih jednostavno, prije ili poslije, prisiliti američka politika.

Vjerojatno ne bez razloga, ovih dana izraelski premijer otišao je i korak dalje. Naime, nakon što je prošlog tjedna cijeli slobodarski svijet pozvao na borbu s Izraelom protiv “sila tame” prema obrascu iz Drugoga svjetskog rata, tj. borbe protiv holokausta, svoj pokrenuti rat protiv Hamasa izdigao je i na vjersku, eshatološku razinu.

Svi gledaju prema Izraelu dok se u Ukrajini odvija nešto zlokobno: Rusi napali velikom silinom

Javno je citirao apokaliptične riječi proroka Izaije o potpunom uništenju izraelskih neprijatelja, time želeći dodatno homogenizirati Izraelce za predstojeću borbu koja će uslijediti, ne samo u već posve sigurnoj kopnenoj operaciji u Gazi. I to čim SAD dopremi i instalira dodatne sustave protuzračne obrane.

Hezbollah će se nakon kopnenog napada na Gazu vjerojatno i sam uključiti u rat, a to je onda i jasan signal da Iran neće moći ostati po strani.

Požar se širi

Dosad se sve zemlje regije primjetno suzdržavaju od miješanja u izraelski obračun s Hamasom iako krajnje oštro osuđuju izraelsku operaciju, ali to neće moći činiti vječno, poglavito ako Izrael proširi svoja vojna djelovanja u spomenutom smjeru. Pritisak arapske i iranske “ulice” sve je veći i njega njihove elite neće moći dugo ignorirati.

Slično je i s Turskom, gdje je Erdogan prošlog tjedna čak izjavio da Hamas nije teroristička organizacija, dok njegov ključni koalicijski partner Devlet Bahçeli, čelnik turske nacionalističke stranke MHP, poziva i na tursku vojnu intervenciju u Gazi.

Prošlog je tjedna glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg na forumu predstavnika vojne industrije u Stockholmu rekao: “Potrebne su nam ili ogromne zalihe oružja ili ogromni slobodni proizvodni kapaciteti za brzu proizvodnju i nabavu. NATO-u je potrebna snažna vojna industrija kako bi se osigurao mir i sloboda.” Istodobno je novi slovački premijer Rober Fico donio odluku o obustavi daljnje vojne pomoći Ukrajini i time se pridružio svom mađarskom kolegi Viktoru Orbanu, koji je pak odbio prijedlog EU-a o dodjeli nove financijske pomoći Kijevu. Sve to ukazuje na sve veće “pukotine” i nervozu među zapadnim saveznicima.

Veliki cirkus se nastavlja pa se izgled novog vrlog svjetskog poretka prema zamislima onih koji ga najavljuju čini kao fatamorgana. Puki privid, gonjen nagonom za opstankom ili egoističnim porivom za željenim umjesto mogućim.