Biden dočekao najljućeg suparnika, sastaju se u četiri oka: O ovome ovisi svjetski mir

U američkom San Franciscu se od 14. do 17. studenog održava 30. sastanak (summit na vrhu) zemalja članica Organizacije za azijsko-pacifičku gospodarsku suradnju – APEC. Međutim, čitav događaj definitivno je u sjeni očekivanog sastanka američkog i kineskog čelnika Joe Bidena i Xi Jinpinga – sigurno ne bez razloga. O odnosima dviju mega-država u velikoj mjeri ovisi i sadašnjost i budućnost svijeta, piše Zoran Meter, analitičar portala Geopolitika.news.

Xi Jinping je u utorak stigao u, za ovu prigodu posebno preuređeni i očišćeni San Francisco (promatrači i obični građani primjećuju da su iz središta grada uklonjeni brojni šatori tamošnjih beskućnika koji odaju otužnu sliku stvarnosti tj. sliku one druge, skrivene Amerike, iza svjetala pozornice na koju smo toliko navikli). Radi se o njegovom prvom posjetu SAD-u još od 2017. i administracije Donalda Trumpa, od kada su se odnosi dviju država – velikih gospodarskih konkurenata ali istodobno i velikih trgovinskih partnera počeli ubrzano pogoršavati.

Pokušaj usporavanja kineskog razvoja, poglavito onog visokotehnološkog, zapravo je zajednička linija obiju ključnih američkih političkih stranaka, tj. oko nje postoji njihov konsenzus, ali i vidljive razlike u pristupu. Republikanci se većinom zalažu za oštar i manje kompromisan stav temeljen na snažnom političkom pritisku na Peking i na uvođenje strožih ograničenja (sankcija) prema kineskim gospodarskim subjektima ili čitavim sektorima, kao i državnim dužnosnicima i službenicima, dok su demokrati više skloni kompromisima, ističući golemu važnost održavanja ekonomske suradnje u sferama od zajedničkog interesa – osim, naravno – visoke tehnologije gdje je Kina u mnogim segmentima već postala i globalni lider.

Ideologija i ljudska prava kao oružje

Istodobno, i jedna i druga politička stranka koriste ideologiju kao oružje i sredstvo pritiska na Kinu, naglašavajući tamošnji jednopartijski komunistički sustav kao rigidni i onaj protiv kojeg se treba boriti sav napredni, demokratski svijet. U taj ideološki paket pritisaka mogu se svrstati i optužbe za kinesko kršenje ljudskih prava i sl.

Međutim, Kina, za razliku od ranije, na te optužbe i pritiske sve više odgovara simetrično. I dok je još do prije nekoliko godina najčešće zadržavala „hladnu glavu“, ne želeći oštrijom retorikom previše „talasati“, prednost dajući održavanju stabilnih gospodarskih odnosa – sada je stanje potpuno drukčije. Peking je, zlobnici bi rekli „izgubio živce“ i počeo uzvraćati istom mjerom i sličnom retorikom na američku vanjsku politiku, ali i na stanje unutar samog SAD-a, uključujući i spomenutu kategoriju ljudskih prava.

Drugim riječima Kina se osjeća dovoljno snažnom za prihvaćanje izazova kojeg joj baca SAD, ali, rekao bih, možda još i više, počinje shvaćati da joj vječnim odstupanjem i naivnim povjerenjem u postupni smještaj njenih odnosa sa SAD-om u okvire ravnopravne suradnje i međusobnog uvažavanja i ne miješanja u unutarnje stvari drugih zapravo prijeti sudbina Rusije. Tj. prije ili kasnije, i s takvom će, pokornom politikom, doći do finalnog obračuna, pa zašto onda zaludu trošiti vrijeme na iluzije – dominantan je stav sadašnjeg Pekinga iako on nije javno izrečen ali se itekako može iščitati iz njegovih praktičnih poteza.

Različite formule Washingtona i Pekinga

S druge strane Bidenova administracija do sada je imala stav da bi dvije zemlje trebale surađivati u svim sferama od zajedničkog interesa, osim one visokotehnološke, ili barem u njenom ograničenom obliku. Pritom uopće i ne skriva namjeru da takvi američki potezi trebaju pridonijeti usporavanju kineskog rasta i zadržavanju američke globalne dominacije pod svaku cijenu.

Kineski vrh je, s druge strane, puno manje zainteresiran za takvu formulu suradnje, jer smatra kako ona više pogoduje američkim interesima s obzirom da je upravo sfera visoke tehnologije ono područje koje Kinu najviše zanima i u kojem je već snažno napredovala. Američke restrikcije po tom pitanju nisu joj drage, jer usporavaju dinamiku tog ključnog sektora, iako će Kina, tu se svi slažu, s vremenom ovladati i onim njegovim segmentima u kojima sada zaostaje za SAD-om. Ali vrijeme je itekako važan čimbenik, a sigurno se i ne kaže bez razloga da je vrijeme novac. Da Kini ne odgovara Bidenova formula svjedoče i njene sve češće sankcijske mjere prema samom SAD-u odnosno Zapadu u cjelini, poput one nedavne i krajnje neugodne – o zabrani izvoza rijetkih zemnih metala (kako ih se u žargonu još naziva i “industrijsko zlato”) bez odobrenja. Tj. Kina ih je po prvi put dodala na svoj popis masovne robe koja se mora prijaviti u statističke svrhe prije odobrenja izvoza. Svima je jasno da je taj potez usmjeren prije svega prema SAD-u, kao odgovor na američku zabranu izvoza pojedinih visokotehnoloških komponenti u Kinu.

Zato je za očekivati prilično tvrd stav Xi Jinpinga u razgovoru s Bidenom.

Zanimljiva izjava Jakea Sullivana

S druge strane jučer je savjetnik za nacionalnu sigurnost Bijele kuće Jake Sullivan kazao jednu važnu rečenicu. Rekao je kako SAD-e ne vide dokaze da Kina isporučuje oružje Rusiji.

Takva se izjava, uoči pregovora, može shvatiti više kako signal upućen Pekingu nego Moskvi. Smatram kako njome Sullivan otvara prostor za prihvaćanje, od strane prije svega američke javnosti, nužnosti određenih američkih kompromisa prema Kini. Jer svaki dogovor, ako se stvarno želi postići (a Bidenova ga administracija u predizbornoj godini svakako želi) – mora sadržavati i kompromise. Oni bi se s američke strane možda mogli kretati u dozvoli izvoza pojedinih američkih visokotehnoloških komponenti pojedinim kineskim tvrtkama.

Svi gledaju u Ukrajinu i Izrael, a Putin se mudro prikrada: Ima novi cilj

Ono u čemu Kina može popustiti puno je teže reći. Možda po pitanju proizvodnje smrtonosnih opijata, poput fentanila, i njihovih komponenti koji završavaju na američkom tržištu i sličnih tema?

Naime, ako je i spomenuti Bidenov savjetnik Jake Sullivan de facto potvrdio da se Peking pridržava ključnog američkog zahtjeva da oružjem ne podržava Rusiju u njenom ratu s Ukrajinom, teško je naći prostor s kojeg bi se Kina još mogla ili trebala povući u korist SAD-a i njegovih interesa. Po pitanju Tajvana sigurno neće – on je već odavno „ugraviran“ u njenom ustavu kao nedjeljivi dio kineske države.

Ali pričekajmo ipak još malo pa ćemo biti pametniji.