AMERIKA PODIJELJENA OKO PODRŠKE ZELENSKOM! Strah u Washingtonu, ‘što učiniti ako se Ukrajina nađe pred porazom?’

Jedan od najvažnijih i medijski najpopraćenijih vanjskopolitičkih događaja krajem prošle godine svakako je bio posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Washingtonu – Bijeloj kući i Kongresu.

Rezultat posjeta samo bih kratko ocijenio kao jasnu potvrdu nastavka rata i izostanka novih prijedloga koji bi bili usmjereni prema diplomatskom rješenju ukrajinskog sukoba. Ne samo zbog pružanja nove američke vojne i financijske pomoći Kijevu, što je samo po sebi već gotovo razumljivo i koja je, osim toga, bila najavljena i prije dolaska Zelenskog – već zbog retorike i gesti koje smo mogli čuti i vidjeti kako na zajedničkoj medijskoj konferenciji čelnika dviju država nakon sastanka, tako i unutar Kongresa – u vrijeme i nakon obraćanja Zelenskog američkim zastupnicima.

Dovoljno je podsjetiti kako je Zelenski na medijskoj konferenciji kazao da je za njega rješenje za pravedan sporazum povlačenje ruskih snaga sa svih ukrajinskih teritorija i plaćanje Moskve ratnih odšteta za nanesenu materijalnu štetu i počinjene ratne zločine. Biden na te riječi nije reagirao, što onda logički znači da se s njima i slaže – jer šutnja je, kažu, odobravanje.

Međutim, jasno je kako se s tim riječima Moskva nikada neće složiti, jer za nju predstavljaju poziv na kapitulaciju, zbog čega postavlja pitanje čemu onda uopće i sami pregovori?

Drugim riječima – niti od pregovora niti od mira u Ukrajini još dugo neće biti ništa.

Zelenski dobio ono po što je i došao

Iako Zelenski tijekom boravka u Washingtonu nije osigurao nikakvu novu vojnu pomoć Ukrajini koju Kijev već dugo i uporno od Zapada traži (zrakoplove, tenkove, dalekometne rakete s kojima bi mogao gađati dubinu ruskog teritorija, suvremene dronove i sl.), a proturaketni sustavi Patriot Kijevu su već bili obećani i prije njegovog posjeta, ukrajinski je čelnik dobio ono po što je najviše i došao: jasnu potvrdu svima, i kod kuće i u svijetu, kako iza njega u punom smislu te riječi stoji vodeća svjetska supersila – Amerika, i da će o tome, oni, koji mu se na bilo koji način suprotstavljaju, i u buduće itekako morati voditi računa.

Borrell, kao „ministar obrane“ EU

Jedan od takvih svakako je i francuski čelnik Emmanuel Macron koji je posljednjih tjedana, odmah nakon svog povratka iz službenog posjeta Washingtonu, često pozivao na nužnost građenja nove europske sigurnosne arhitekture koja mora sadržavati sigurnosna jamstva i za Rusiju. Takvi njegovi stavovi naišli su na oštru reakciju istočnog krila EU predvođenog Poljskom ali i – indirektno, visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella koji je kazao kako najprije treba dati sigurnosna jamstva Ukrajini, a tek se onda „eventualno može govoriti“ i o tom istom za Rusiju. Sam Borrell se, osim toga, često izjašnjava za nužnu ukrajinsku pobjedu na bojnom polju, čime se s pozicije prvog diplomata EU zapravo promiče u njenog „ministra obrane“. Diplomati bi ipak „po vokaciji“ trebali težiti diplomatskim a ne vojnim rješenjima bilo kojeg sukoba. Za ovo drugo zaduženi su generali i ministri obrane. Ali više ionako ništa nije kao prije. Mogli bismo slobodno reći: na djelu je ona – „cilj opravdava sredstvo“.

Ali Macron sigurno nije došao iz Washingtona da bi svoja mišljenja i svoje stavove i kod kuće i unutar EU „prosipao“ bez veze, a time i svoj autoritet. Teško je, naime, povjerovati, da neke „sugestije“ o svemu izrečenom nije dobio i od samog Bidena.

Jer i Biden je na spomenutoj medijskoj konferenciji sa Zelenskim, objašnjavajući, na pitanje novinara, svoju suzdržanost oko isporuka sustava Patriot  kazao kako je potrošio „stotine sati“ na razgovore s čelnicima europskih saveznika u uvjeravanju o nužnosti pomoći Ukrajini što su svi prihvatili, ali da oni (Europljani) ne žele isporukama suvremenog oružja Kijevu „riskirati Treći svjetski rat s Rusijom“.

Drugim riječima, možda Macron u svojim navedenim stavovima i nedavno iskazanoj želji (po drugi put, nakon što je to isto izjavio i na nedavnom summitu G20 u Indoneziji) da ponovo razgovara s Putinom po pitanju Ukrajine i nije toliko usamljen kako to misli Borrell.

Demokrati i republikanci jedinstveni po Ukrajini, ali ne i o novcu za nju

Međutim, ni u samim Sjedinjenim Državama nema jedinstvenog pogleda po pitanju pomoći Ukrajini, preciznije, njezinoj količini i vrsti – jer su oko načelne potpore suglasne obje političke stranke. O tome 21. prosinca piše i medij POLITICO u tekstu „Republikanci hvale Zelenskog, ali se protive budućoj pomoći“ (Republicans praise Zelenskyy but balk at future aid).

U tekstu se navodi kako je Zelenski stigao na Capitol Hill spreman pohvaliti dvostranačku potporu zastupnika koji su pomogli financirati napore njegove zemlje u obrani od ruske invazije. „No, usprkos uglavnom toplom prijamu, nekoliko republikanskih zastupnika, uključujući one koji trebaju preuzeti vodeće položaje (u novom sazivu Zastupničkog doma 3. siječnja 2023., op.ZM.), još nisu bili spremni obvezati se na nastavak financiranja u slijedećem sazivu.“

“Očito postoji zabrinutost da novac ne ide na mjesta za koja je namijenjen. Posjedovanje dolara poreznih obveznika koji odlaze bilo gdje, bilo u zemlji ili inozemstvu, zaslužuje pomno ispitivanje,” rekao je Steve Scalise (R) za POLITICO u prošlu srijedu.

…Republikanci kažu da podupiru i njega (Zelenskog) i njegovu vojsku, kao i ukrajinski narod… . Ali mnogi od tih istih članova također kažu da planiraju primijeniti nadzorne ovlasti kako bi pažljivo ispitali desetke milijardi koje je SAD potrošio“.

„Ali iznad svega se izdiže promjena vlasti u Zastupničkom domu. … Najkonzervativniji članovi (Republikanske) stranke nisu se suzdržali od skepse oko potpore dodatnom financiranju.

“Trebali bismo biti fokusirani na pokušaj obuzdavanja rata, a ne širenja rata. I ovo (govor Zelenskog u Kongresu koji je govorio o nastavku rata do konačne pobjede i geste Nancy Pelosi prema Zelenskom, poput ljubljenja preko govornice, davanja njemu ukrajinskog stijega s potpisima zastupnika i sl., op.ZM.) na neki način šalje poruku da smo suglasni sa širenjem rata. I mislim da bismo trebali slati drugačiju poruku”, rekao je zastupnik Warren Davidson (R-Ohio), član Kluba za slobodu…“ – navodi POLITICO.

„Ubrzo nakon završetka govora Zelenskog, zastupnik Matt Gaetz (R-Fla.) objavio je na Twitteru izjavu u kojoj stoji da “predsjednika Zelenskog treba pohvaliti što je svoju zemlju stavio na prvo mjesto, ali američki političari koji udovoljavaju njegovim zahtjevima nisu voljni učiniti isto za našu.” “Prelijevanje milijardi dolara poreznih obveznika za Ukrajinu dok je naša zemlja u krizi definicija je posljednje Amerike. Nije promijenio (Zelenski)  moj stav o obustavi pomoći Ukrajini i istrazi prijevara u već obavljenim transferima.” – citira kongresmena spomenuti medij.

Strah od kriminala i ilegalnih migranata važniji od Ukrajine

Ovo posljednje riječi odražavaju stavove znatnog dijela republikanaca i američke javnosti zabrinutih velikim rastom kriminala, a još više masovnim i neprekidnim ilegalnim ulaskom migranata u SAD preko američko-meksičke granice. Slike o tome ne prestaju stizati, a javnost, poglavito ona koja simpatizira Republikansku stranku, ne gleda sa simpatijama kako njihov porezni novac odlazi za Ukrajinu dok za izgradnju učinkovitih graničnih prepreka, koje će spriječiti ilegalan ulazak u zemlju – novca nema. Republikanci već dugo traže od Bidenove administracije osiguranje većih sredstava od predviđenih za sprječavanje ilegalne migracije.

S druge strane američki analitičari često podsjećaju kako demokrati nemaju afiniteta za sprječavanje ulaska ilegalnih migranata i da su im skloni olakšati dobivanje potrebnih dokumenata za ostanak na američkom tlu s obzirom kako predstavljaju dodatni izborni potencijal u korist Demokratske stranke u budućnosti.

Podjela SAD-a na izolacioniste i globalne intervencioniste

Robert Kagan, jedan o vodećih američkih neokonzervativaca i kreatora američke vanjske politike unutar tzv. duboke države (suprug, laicima mnogo poznatije Victorie Nuland, sadašnje visoke dužnosnice State Departmenta i bivše kuratorice američke politike u Obaminoj administraciji prema Ukrajini u vrijeme i nakon majdanske revolucije u Kijevu 2014. g.), u najnovijem opširnom tekstu za medij Foreign Affairs, siječanj/veljača 2023, također se osvrće na pitanje američke pomoći Ukrajini.

On, međutim, polazi od činjenice da je američka pomoć toj zemlji nužna za američke nacionalne interese, odnosno aluidira da bi ukrajinski poraz od Rusije značio i poraz SAD-a na međunarodnoj razini i što se, onda, samim tim ne smije dozvoliti. Drugim riječima, Kagan sudbinu Amerike gotovo da veže uz onu ukrajinsku, iako i sam podsjeća kako su oni Amerikanci – koji su suprotnog mišljenja od njegovog, često naglašavali kako SAD nemaju nikakve nacionalne interese u toj zemlji. Ali i oni su sada promijenili mišljenje, tvrdi Kagan.

On ukazuje na vječna proturječja između Amerikanaca koji žele izolacionističku politiku tj. Ameriku usmjerenu samoj sebi i svojim problemima, koja ne rješava tuđe i ne brine se za sudbinu ostalog svijeta, i onih drugih, koji smatraju da je američka briga za svijet i njegove liberalne i demokratske vrijednosti ključna za američke interese. Kagan, naravno, nedvojbeno pripada ovim drugima, kao i Demokratska stranka u cjelini, odnosno aktualna Bidenova administracija. On u tom kontekstu navodi slijedeće:

„… Što je ispravnije, moralnije? … Realisti i većina međunarodnih teoretičara dosljedno su napadali ekspanzivniju definiciju američkih interesa kao nedostatnu suzdržanost i vjerojatnost da će premašiti američke kapacitete i riskirati užasni sukob s velikim silama koje imaju nuklearno oružje. Ti se strahovi još nikada nisu pokazali opravdanima – američki agresivni progon Hladnog rata nije doveo do nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom, pa čak ni ratovi u Vijetnamu i Iraku nisu fatalno potkopali američku moć. No bit realističke kritike, ironično, uvijek je bila moralna, a ne praktična“, navodi Kagan.

Kagan Rusiju i Kinu smatra hegemonima

Dalje navodi slijedeće: „Obama je često isticao da je Ukrajina važnija Rusiji nego SAD-u, a isto se svakako može reći i za Tajvan i Kinu. Kritičari s ljevice i zdesna optužuju Sjedinjene Države za angažiranje u imperijalizmu jer odbijaju isključiti mogući budući pristup Ukrajine NATO-u i ohrabruju Ukrajince u njihovoj želji da se pridruže liberalnom svijetu.

Uzmite u obzir Kinu. Očigledna spremnost Pekinga da riskira rat za Tajvan nema mnogo smisla u kontekstu sigurnosti. Nikakva obrazložena procjena međunarodne situacije ne bi trebala navesti čelnike Pekinga da zaključe kako bi neovisnost Tajvana predstavljala prijetnju napadom na kopno. … , politika Pekinga prema Tajvanu povećava mogućnost katastrofalnog sukoba sa Sjedinjenim Državama. Kad bi Kina sutra izjavila da više ne zahtijeva ujedinjenje s Tajvanom, Tajvanci i njihovi američki podupiratelji prestali bi pokušavati naoružati otok do zuba. Tajvan bi se čak mogao znatno razoružati, baš kao što Kanada ostaje razoružana duž svoje granice sa Sjedinjenim Državama. Ali takva jednostavna materijalna i sigurnosna pitanja nisu pokretačka snaga kineske politike. Pitanja ponosa, časti,…

Malo je nacija koje su imale više koristi od Kine od međunarodnog poretka kojeg podupiru SAD, a koji je osigurao tržišta za kinesku robu, kao i financiranje i informacije koje su omogućile Kinezima da se oporave od slabosti i siromaštva prošlog stoljeća. Moderna Kina je uživala izvanrednu sigurnost tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, zbog čega je Kina do prije nekoliko desetljeća malo trošila na obranu. Ipak, ovo je svijet koji Kina namjerava preokrenuti.

Slično tome, Putinove serijske invazije na susjedne države nisu bile vođene željom da se poveća sigurnost Rusije. Rusija nikada nije uživala veću sigurnost na svojoj zapadnoj granici nego tijekom tri desetljeća nakon završetka Hladnog rata. Rusija je bila napadnuta sa zapada tri puta u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, jednom od Francuske i dvaput od Njemačke, i morala se pripremiti na mogućnost zapadne invazije tijekom Hladnog rata. Ali niti u jednom trenutku od pada Berlinskog zida nitko u Moskvi nije imao razloga vjerovati da je Rusija suočena s mogućnošću napada Zapada.“

„To što su nacije istočne Europe željele tražiti sigurnost i prosperitet članstva na Zapadu nakon Hladnog rata možda je bio udarac ponosu Moskve i znak slabosti Rusije nakon Hladnog rata. Ali to nije povećalo rizik za rusku sigurnost. Putin se protivio širenju NATO-a ne zato što se bojao napada na Rusiju, već zato što bi mu to širenje sve teže otežalo ponovno uspostavljanje ruske kontrole u istočnoj Europi. Danas, kao i u prošlosti, Sjedinjene Države predstavljaju prepreku ruskoj i kineskoj hegemoniji. To nije prijetnja postojanju Rusije i Kine.“ – navodi Kagan.

„Usprkos čestim tvrdnjama o suprotnom, okolnosti koje su Sjedinjene Države učinile odlučujućim čimbenikom u svjetskim poslovima prije jednog stoljeća i dalje postoje. Baš kao što su dva svjetska rata i Hladni rat potvrdili da potencijalni autokratski hegemoni ne mogu ostvariti svoje ambicije sve dok su Sjedinjene Države igrač, tako je i Putin otkrio poteškoće u ostvarivanju svojih ciljeva sve dok njegovi slabiji susjedi mogu tražiti praktički neograničenu potporu Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Možda postoji razlog za nadu da Xi također smatra da nije pravo vrijeme za izravni i vojni izazov liberalnom poretku“ – navodi Kegan i na kraju ukazuje na nužnost američkog globalnog vodstva kao na interes čitavog svijeta: „Sukob velikih sila i diktatura bili su norma kroz ljudsku povijest, a liberalni mir kratka aberacija. Samo američka moć može zadržati prirodne sile povijesti na odstojanju.“

Washington će ići do kraja pod jednim uvjetom

S ovakvim Kaganovim stavovima, osim dijela Amerikanaca iz tzv. kruga realista, neće se složiti druge globalne sile, prije svih Kina i Rusija. One u mnogomu imaju posve oprečna mišljenja: od toga tko je istinski svjetski hegemon (za njih su to SAD) pa do stavova vezanih uz Tajvan (za Peking se tu radi o jedinstvenom kineskom narodu, a Kagan Tajvan i Kinu promatra kroz usporedbu otvorene granice između SAD-a i Kanade“ gdje ipak postoje dva različita naroda i dvije posve druge povijesne priče).

Slično je i s Rusijom koja ima posve drugi pogled na interese Zapada vezane uz širenje NATO-a i EU na istok Europe. Ona na to gleda kao na stvarnu prijetnju, možda ne toliko vojnu (koju Kagan pravilno negira) jer Rusija je nuklearna velesila, koliko onu kroz primjenu tzv. meke sile ili još preciznije – „obojanih revolucija“ čijom tehnologijom vladaju Amerikanci i koju je jako teško kontrolirati odnosno suprotstavljati joj se bilo kojoj zemlji ma koliko snažna bila.

Zato je jasno da je – ako se s operacionalizacijom planova o nužnosti zadržavanja američkog globalnog predvodništva nastavi na praktičnoj razini i ako Washington u tome bude odlučan – eskalacija neizbježna.

Sada je ključno pitanje hoće li Sjedinjene Države željeti ući u otvoreni sukob s Kinom i Rusijom za zaštitu globalnih liberalnih vrijednosti i demokracije, o kojima govori Kagan?

Osobno sam uvjeren da će Washington na takvim stavovima ustrajavati dokle god ima mogućnost posrednog (proxy) ratovanja, poput rata u Ukrajini. SAD-u, dakle, trebaju tuđi vojnici i dok su se oni spremni boriti za američke interese bit će ih i spreman financirati i obilato vojno pomagati.

Problem su dezerteri i oni koji se ne žele vratiti u Ukrajinu

Po pitanju Ukrajine za Washington od početka postoji jedan ključni problem: što učiniti ako se ona nađe pred vojnim porazom? Jer ni ukrajinski ljudski vojni resursi nisu neiscrpni, problema već ima puno i s regrutacijom i s dezerterstvom – ništa manje nego u Rusiji. Prije 15-ak dana zapovjednik ukrajinske vojske Valerii Zalužni od predsjednika Zelenskog zatražio je da potpiše zakon o kaznenoj odgovornosti za dezerterstvo kojim se povećavaju zatvorske kazne, što se tumači sve većim brojem takvih pojava. Kako sam zapovjednik ukrajinskog glavnog stožera pri tom kaže – takve pojave slabe pojedine zone na bojišnicama.

Ništa čudno. Ukrajinci, koliko god bili domoljubno orijentirani i spremni na otpor ruskoj agresiji, ne vide svoju perspektivu u vječnom ratovanju i pretvaranju njihove zemlje u poligon za obračun Zapada i Rusije. Zato i nije nikakvo čudo da je u prošlotjednoj anketi, provedenoj u Njemačkoj, čak oko 47 posto ukrajinskih izbjeglica odgovorilo kako namjeravaju ostati živjeti u toj zemlji tj. da se ne žele vratiti u Ukrajinu.

Sve su to podaci itekako poznati američkom državnom vrhu, kao što im je poznata i nevoljkost europskih saveznika za eskalaciju rata na svojim istočnim granicama i Treći svjetski rat s Rusijom, o čemu je govorio i sam Biden i što je spomenuto u gornjem dijelu teksta. Drugim riječima ne žele eskalaciju, već kontrolu ukrajinskog sukoba.

Biden kao posljednji ruski car

Međutim, i po samom pojmu eskalacije dolazimo do opasnog problema. Evo zašto:  Biden kaže kako isporuka jednog proturaketnog sustava Patriot Ukrajini ne predstavlja eskalaciju, tim više što se radi o obrambenom oružju. Međutim stvar je u tome i da obrambeno oružje uništava vojne resurse neprijatelja pa je zato neprijatelj, a ne ti, onaj koji određuje koji potezi protivnika za njega predstavljaju eskalaciju. Da je problem opasan svjedoče i riječi predstavnika Pentagona Jonha Kirbyja kako neće Rusija Americi govoriti što je eskalacija i što smije a što ne isporučivati Ukrajini.

Putin je kazao kako Rusija ima rješenja i za američke Patriote, ali i jasno naglasio kako će njihova isporuka Kijevu „značiti produžetak rata“.

A kada smo kod toga, tko je taj koji može jamčiti kako produžetak rata (poglavito u ovakvim globalnim uvjetima kakvi su danas) neće dovesti do eskalacije? Nisu to nikakve moje igre riječi, već slijed logičkih misli, pa, ako hoćete, i povijesnog iskustva. Nije li, primjerice, posljednji ruski car Nikolaj II. izrekao onu čuvenu – kako „rata neće biti jer ga ja ne želim“. Međutim, tako nisu mislili ni njemački kajzer ni japanski car, pa znamo kako je sve završilo: porazom Rusije u rusko-japanskom ratu (1904-1905.) i ruskim uvlačenjem u Prvi svjetski rat.

Može li onda i Biden sa sigurnošću tvrditi kako isporuka Patriota Ukrajini ne znači eskalaciju?

*Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr.