Ilustracija: Pixabay

Alarmantno stanje u Europi: Elite gube razum, Rusi vade nuklearno oružje i kreću u akciju

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Prošli je tjedan obilovao dramatičnim događajima u svijetu: pogibija iranskog predsjednika Ebrahima Raisija, atentat na slovačkog premijera Roberta Fica, eskalacija napetosti u Ukrajini i oko nje, kinesko-ruski summit na vrhu u Pekingu, nova opasna eskalacija u zoni Tajvana, američke unutarnje političke borbe koje imaju globalne posljedice, početak ruskih vojnih vježbi taktičkim (nestrateškim) nuklearnim oružjem uz granice Ukrajine i istočnih članica NATO saveza itd.

Dinamika i eksplozivni potencijal ovih i nekih drugih događaja neviđeni su i ukazuju samo na jedno: svijet ide ili prema nužnoj i bolnoj katarzi nakon koje će uslijediti neko ljepše i pravednije doba ili pak potpuna destrukcija, kaos i uništenje. S obzirom na ljudsku prirodu, zasad je, nažalost, izglednije ovo drugo. Posebno je opasno stanje u Europi, čije su elite potpuno izgubile razum, prihvatile ratničku retoriku, a mediji pod njihovim nadzorom rat s Rusijom prikazuju kao gotovo neizbježan. Jednako kako su to činili i nekoliko godina prije početka Drugog svjetskog rata.

Ali za razliku od tada, kada su zbog sjene golemog ratnog sukoba koja se zlokobno nadvila nad Europom ljudi bili istinski uplašeni, današnje elite svoje građane ne žele plašiti, već ih zabavljaju TV programima i hipnotičkim društvenim mrežama, nastojeći ih držati podalje od svoga opasnog “smrtnog plesa” koji su zaplesale u nadi da će njime uplašiti svog protivnika. Pritom u sebi duboko vjeruju kako rata neće biti jer će se uplašeni protivnik morati povući pred odaslanom porukom odlučnosti Zapada da ide do kraja, kao i pokretanjem ratne proizvodnje i razmještanjem goleme vojne mašinerije NATO saveza na njegove istočne granice.

Foto: Guliver images, nuklearna bomba, znak

Opasne zablude

To je potpuno suluda igra, kao i pretpostavka, jer Rusija ne pokazuje ni najmanje znakove da se želi povući i ponavlja kako joj je cilj osigurati svoje strateške sigurnosne interese, javno objavljene prije početka invazije na Ukrajinu u uzaludnoj želji da se oni osiguraju dogovorom između nje, SAD-a i NATO saveza. Štoviše, ona sada pokreće nove ofenzive na ukrajinskom bojnom polju, kao i onom geopolitičkom – na globalnoj razini.

Osim toga, velika većina građana EU-a za odlazak u rat protiv Rusije nije ni najmanje zainteresirana ili motivirana i to Moskva dobro zna. Za razliku od Rusa koji to itekako jesu jer smatraju da ih Zapad želi zbrisati s lica zemlje. Ovaj potonji svojim nespretnim izjavama o nužnosti nanošenja strateškog poraza Rusiji tomu je samo pridonio, tj. uspio je Ruse dodatno uvjeriti u ono što im Vladimir Putin već dugo govori – da je ukrajinski rat za njih uistinu egzistencijalan, tj. da se u njemu mora ići do kraja (vojnim ili diplomatskim putem).

Kako bi se smrt iranskog predsjednika mogla odraziti na Hrvatsku: ‘Svi se toga boje’




Nakon što bi se, prema zapadnim elitama, Rusi i Putin trebali uplašiti i odstupiti, europski bi moćnici konačno mogli osigurati svoju višestoljetnu dominaciju na kontinentu i šire – globalno. Jer nakon poraza Rusije Kina bi se našla strateški posve usamljena i prije ili poslije morala bi odstupiti od svojih ambicija, a Globalni jug bio bi razočaran kratkotrajno probuđenom nadom da može postati ravnopravan partner u nekom pravednijem svijetu, nakon čega bi opet brzo morao zauzeti mjesto koje su mu moćnici ovoga svijeta odredili još stoljećima prije.

Ovakva promišljanja europskih elita nažalost ukazuju na potpuni izostanak sposobnosti strateškog promišljanja i sagledavanja strateške realnosti, što je proces započet nestankom s političke scene velikana političke misli zapadne Europe poput Helmuta Kohla, Margaret Thatcher, francuskih “divova” Francoisa Mitterranda i Jacquesa Chiraca – istinskih sljedbenika svojih poslijeratnih vođa i “teškaša” (u pogledu odgovornosti, a ne nužno ideoloških orijentacija) poput Charlesa de Gaullea, Winstona Churchilla, Konrada Adenauera ili pak Willyja Brandta.




Otvoreno pismo

Kada te istinske veličine usporedimo s današnjim vođama EU-a ili ključnih europskih zemalja Ursulom von der Leyen, Olafom Scholzom, Emmanuelom Macronom, Rishijem Sunakom ili pak onima koji neposredno rukovode vanjskopolitičkim resorima poput Annalene Baerbock – jasno je vidljiva razlika poput neba i zemlje. Ova generacija europskih političara fokusirana je najviše na izbore, a poziranje pred televizijskim kamerama i fotoaparatima glavna im je preokupacija – upravo s ciljem zadržavanja vlasti. Dobro znaju da je današnjim zaglupljenim masama važnije kako političari, koji odlučuju o njihovoj sudbini, izgledaju i kako se odijevaju od onoga što imaju u glavama (zato ih ovi i jesu zaglupili degradiranim obrazovnim procesom i sustavnim nametanjem sumanutih vrijednosti).

Kako ne bi izgledalo da je sve ovo navedeno samo moja percepcija i da nikakve stvarne opasnosti za Europu nema jer nam političari ulijevaju sigurnost i dobro znaju što rade, ukazujem na to kako je prošlog tjedna utjecajni talijanski medij Corriere della Sera objavio otvoreno pismo uglednih talijanskih znanstvenika i intelektualaca koji pozivaju na žurne pregovore o miru u Ukrajini i apeliraju na to da budući saziv Europskog parlamenta, nakon predstojećih izbora koji se održavaju početkom lipnja, pokrene taj proces skupa s Rusijom i Ukrajinom.

Naime, autori i potpisnici pisma govore o “neviđenoj opasnosti za svijet”, ukazuju na enormno europsko naoružavanje Ukrajine i upozoravaju na “alarmantan rizik od eskalacije koja bi dovela do sukoba između Rusije i europskih zemalja NATO-a”. Pritom kažu kako “činjenica da je na kontinentu raspoređeno nuklearno oružje Rusije, SAD-a, Francuske i Velike Britanije samo povećava tu opasnost”. Konstatiraju da su “EU i europske vlade dosad odbijale raditi na završetku sukoba između Ukrajine i Rusije putem diplomacije”.

Foto: Guliver, grafika, rat, nuklearna bomba

Otkrivanje Amerike

Drugim riječima, talijanski intelektualci u ozbiljnom državnom mediju de facto kažu kako razuma u sadašnjoj političkoj garnituri EU-a i država članica nema i da spas još jedino vide u novim političkim snagama, koje, to također treba naglasiti, unutar EU-a sve više skreću udesno. One teže vraćanju na davno izgubljene europske konzervativne postavke i sustav vrijednosti (pritom ne mislim na ekstremno desne stranke koje koketiraju s ideologijama propalih režima fašizma i nacizma). Većina njih na ukrajinski rat – na njegove uzroke, način rješenja i posljedice – gleda potpuno drukčije od sadašnjih vladajućih garnitura, zbog čega ih srednjostrujaški mediji redovito nepravedno etiketiraju kao “agente Kremlja”, homofobe, desničare, rasiste itd.
Jedan od rijetkih državnika unutar EU-a koji se o svemu ovome javno usudi govoriti jest mađarski premijer Viktor Orban, kojeg sve više građana Europe počinje shvaćati ozbiljno, a ne kao nekog ekstremista koji zatire prava svoga naroda, a iritira ostale. Tako je on za mađarski radio Koshut prošlog tjedna rekao:

“Mislim da je ovo što se danas događa u Bruxellesu i Washingtonu, ali više u Bruxellesu nego u Washingtonu, neka vrsta psihološke pripreme za mogući neposredni sukob. Slobodno možemo reći da su u tijeku pripreme za ulazak Europe u rat, to se događa u medijima i izjavama političara.” Orban sigurno prati i ono što se događa u SAD-u, uostalom, nedavno je bio i u posjetu bivšem, a vrlo lako moguće i budućem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. Ondje se, naime, događaju burni procesi vezani uz ukrajinski rat, ali i izraelsku politiku prema Palestincima, Kini itd. Kada je riječ o Ukrajini, čini mi se kako je u SAD-u na djelu novi fenomen: republikanci od demokrata ubrzano preuzimaju vodstvo u agresivnoj proturuskoj politici i pružanju pomoći Kijevu.

Američka duboka država otvorila novo bojno polje: Najopasnije neprijatelje prisilili na savez

Prošlog je tjedna Trumpov simpatizer, republikanski predsjednik Zastupničkog doma Mike Johnson, koji je nakon višemjesečnog protivljenja nedavno pristao staviti na glasanje Bidenov paket pomoći Ukrajini od 61 milijardu dolara koji je onda i odobren, izjavio kako podržava davanje dopuštenja Kijevu da isporučenim američkim dalekometnim raketama HIMARS (dometa do 300 km) napada vojne i industrijske ciljeve u Rusiji. To su neposredno prije njega od Bidenove administracije zatražili pojedini utjecajni republikanski senatori. Podsjetio bih kako nije riječ o napadima na Krim ili na prošle godine anektirane četiri ukrajinske jugoistočne regije (SAD i Kijev ih ionako ne smatraju dijelovima ruskog državnog teritorija), nego o ciljevima koji se nalaze duboko unutar međunarodno priznatih granica Rusije ili “stare Rusije”, kako je sada vole nazivati u Moskvi.

Foto: Guliver Image, AP Photo/Efrem Lukatsky, File

Delikatno pitanje

Na saslušanju Odbora za vanjsku politiku Kongresa državni tajnik Antony Blinken bio je izložen nizu neugodnih pitanja ratobornih republikanaca, poput onoga zašto je izrazio sućut neprijateljskom Iranu nakon pogibije predsjednika Raisija (što je čisto ljudska gesta koja ne bi smjela imati nikakve veze s geopolitikom), zašto administracija ne odobrava uporabu američkih dalekometnih raketa za udare ukrajinske vojske u dubinu ruskog teritorija i sl. Blijedi Blinken se u čudu morao braniti od takvih pitanja te je, očito reterirajući, rekao kako izražavanje sućuti ne znači da Raisi nije bio zločinac i kako je većini Iranaca sada lakše kada nema Raisija. Time je njegova ranije izrečena sućut pod pritiskom republikanaca de facto dezavuirana i teško da će je Iranci kao takvu prihvatiti.

Dalje je rekao kako se i on sada zauzima za dopuštenje Kijevu da američkim raketama udara po dubini Rusije. Naime, nakon nedavnog posjeta Kijevu, kada je vidio novu rusku ofenzivu prema Harkivu, on je, kako je rekao, o tome promijenio mišljenje. O tome 22. svibnja piše The New York Times, govoreći o sporovima u Bijeloj kući oko tog vrlo delikatnog pitanja. Ovdje je važno podsjetiti kako se predsjednik Joe Biden protivi navedenom dopuštenju ukrajinskom državnom vrhu jer želi po svaku cijenu izbjeći Treći svjetski rat s Rusijom i tu mu treba odati priznanje.
U pozadini ovih pritisaka republikanaca stoje američki predsjednički izbori ujesen ove godine. Oni su sada Bidenovu vanjsku politiku označili kao njegovu novu “slabu kariku” zbog brojnih neuspjeha: od Bliskog istoka, gdje je SAD zbog Izraela izgubio mnoge pozicije i gdje je dopušten trijumf Irana i jačanje utjecaja Kine i Rusije, preko neuspjeha Bidenove kineske politike usmjerene na njezino okretanje leđa Rusiji u zamjenu za nastavak trgovine u onim područjima koja su od američkog interesa pa sve do ukrajinskog rata u koji je Biden ušao nedugo nakon neslavnog povlačenja iz Afganistana obećavajući Amerikancima pobjedu i strateški poraz Rusije.

Kako od ovog posljednjeg nema ništa, republikanci sada Bidena tjeraju u krajnje neugodan položaj: traže od njega ono što je upravo on cijeli svoj mandat od njih tražio, a oni su izbjegavali prije njegova jasnog obrazloženja što konkretno Bijela kuća želi postići svojom ukrajinskom politikom “pomoći dok to bude trebalo”, na koji način i dokad. Sada traže maksimalnu eskalaciju potezima koje se Biden s pravom nije usuđivao povlačiti – i više nego svjestan mogućih rizika i opasnosti i za američke interese. Zbog takve visokorizične politike koja ih vodi prema armagedonu Amerikanci bi onda Bidenu vjerojatno okrenuli leđa. Republikanska strategija temelji se očito na onoj “tko se igra vatrom (Biden), njome se i opeče”, pri čemu u svojoj sluđenosti ne mogu shvatiti do čega takva eskalacija može dovesti i samu Ameriku. A da su opasnosti i bez toga velike i da Rusi odašilju jasan signal o tome što može uslijediti počnu li udarati po “staroj Rusiji”, govori i sljedeća vijest.

Foto: Guliver (AP Photo/Evgeniy Maloletka)

Propali plan

Prošlog utorka ruska vojska pokrenula je vojne vježbe taktičkim nuklearnim oružjem, prve u povijesti samostalne Rusije. Riječ je o njihovoj prvoj fazi, a vježbe su službeno obrazložene kao odgovor na provokativne izjave zapadnih dužnosnika – Macronovo moguće slanje francuskih vojnih postrojbi u Ukrajinu, moguće obaranje ruskih raketa nad ukrajinskim teritorijem iz Ukrajini susjednih zemalja, a Varšava je upravo objavila kako to razmatra kao opciju s obzirom na to da su ruske rakete i prije znale povrijediti poljski zračni prostor itd.

Zapravo je svrha ovih vježbi “učinkovito odvraćanje od mogućih impulzivnih odluka Sjedinjenih Država i NATO-a”, kako su to vidjeli pojedini kineski vojni analitičari koje prenosi medij Global Times. Tijekom vježbi obavit će se prijenos nuklearnog oružja iz skladišta, naoružanje taktičkih nuklearnih projektila i priprema za lansiranje projektila. Ruske snage koristit će sustave Iskander-M, koji mogu lansirati balističke projektile 9M723-1 ili krstareće projektile 9M728 koji mogu nositi taktičke nuklearne bojeve glave u rasponu od pet do 50 kilotona. Tijekom vježbi lansirat će se i najnovije hiperzvučne rakete Kinžal Kh-47M2 i krstareći projektili Kh-32 (oboje mogu nositi nuklearne glave) s ruskih bombardera sposobnih nositi takvo oružje poput Mig-31. Ruski MO objavio je kako će tako naoružani zrakoplovi izvoditi patrolne letove.

Provedba ovakvih vježbi ne znači lansiranje pravih nuklearnih bojevih glava, već prije svega njihovih simulacija iste veličine i težine. Glavni je cilj vježbi demonstracija mogućnosti taktičkih nuklearnih napada. Da stvari za Ukrajinu ne idu u dobrom smjeru, svjedoči i tekst europskog segmenta medija POLITICO koji piše o propasti njemačkog plana za jačanje ukrajinske protuzračne obrane. Naime, osim Njemačke, koja se sprema isporučiti Kijevu jedan sustav Patriot i 50 Geparda za borbu protiv dronova te je obećala još tri Patriota, nitko drugi od zapadnih saveznika u tome je nije želio slijediti. Ni Španjolska ni Švicarska ni Rumunjska ni Poljska. Iako je Švicarska naručila od SAD-a pet novih sustava Patriot, dobit će ih tek za nekoliko godina. Istodobno su se Belgija, Nizozemska, Danska, Norveška i Kanada odlučile za novčanu pomoć Kijevu, dok će SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo isporučiti samo rakete za sustav Patriot. Napominjem kako sustav Patriot košta više od milijardu dolara, dok rakete za njih koštaju do sedam milijuna. U SAD-u ih se godišnje proizvede samo 500.

Ilustracija: Pixabay

Oštro upozorenje

Kada ovomu pridodamo rastuće potrebe Tajvana za Patriotima, kao i Izraela, jasno je da stvari ne izgledaju dobro. Osim toga, i montaža norveških sustava NASAMS traje više od dvije godine, a tvornica je pretrpana narudžbama iz Tajvana. Prošlog je tjedna u Vijetnamu izabran novi predsjednik To Lam (66), dosadašnji čelnik tamošnje svemoćne sigurnosne službe. Ono što ga na vanjskopolitičkom području karakterizira jesu simpatije prema Rusiji pa nije čudno što je odmah po imenovanju pozvao Vladimira Putina u službeni posjet Vijetnamu. To se nije dogodilo na najvišoj razini još od uspostave neovisne Rusije, kada su se njezine elite, usprkos želji Hanoia da ondje ostanu, odrekle svoje velike pomorske baze u toj zemlji koju je imao SSSR i koja bi Rusiji sada itekako dobro došla.

Iako Rusija i Vijetnam i dalje održavaju blisku vojnu suradnju prije svega zahvaljujući izvozu ruskog oružja, ovaj potez pozivanja Putina za SAD je neugodan s obzirom na kontekst prošlogodišnjeg prvog posjeta američkog predsjednika Bidena toj zemlji, kada je dogovorena suradnja i američke investicije s obzirom na očekivani veliki odlazak američkih tvrtki iz Kine zbog pogoršanja odnosa.

Ukrajinski rat ubrzano postaje najopasnije poprište na kojem se sada gotovo neposredno sučeljavaju Rusija i Zapad sa sve većom prijetnjom da to eskalira u sukob izvan granica te zemlje.
Gostujući 23. svibnja na ruskoj državnoj televiziji, Sergej Karaganov, jedan od najcjenjenijih ruskih stručnjaka za međunarodne odnose i sigurnost, poglavito u sferi nuklearne sigurnosti, tvorac strategije ruskog zaokreta prema Istoku (Kinu i Aziju u cjelini) još u prvoj polovici ovog stoljeća, a koja je tek nakon početka ruske invazije na Ukrajinu potpuno prihvaćena kao nacionalna strategija zemlje, osvrnuo se na najnovije događaje oko Ukrajine. Prije svega upravo na spomenute američke najave o mogućem davanju “zelenog svjetla” Kijevu za napade američkim raketama po ruskim vojnim i industrijskim ciljevima.

Foto: Guliver Image/ AP Photo/Evgeniy Maloletka

Američke baze

Karaganov smatra da se “Europa psihološki priprema za rat s Rusijom, ali da za njega još nije spremna”. Savršeno je jasno, smatra on, “kako netko unutar nje želi taj rat”. To tumači neviđenom razinom propagande i proturuske retorike “kakva nije bila ni u Trećem Reichu”. Smatra kako oni (europski stratezi) “jednostavno ne znaju u što se upuštaju”. Navodi kako je Moskva već ranije upozorila Washington da će u slučaju napada dalekometnim američkim raketama odgovoriti ruskim napadom na američke vojne baze, prije svega u Europi, i da to ne može biti povod za nuklearni rat jer nije riječ o američkom teritoriju. U tom su smislu Amerikanci mnogo osjetljiviji od Rusije, smatra on, jer imaju neusporedivo više vojnih baza diljem svijeta. Dalje navodi kako smatra da u Washingtonu uistinu ne žele isprovocirati situaciju koja bi dovela do nuklearnog rata. Tim više što Rusija sada ima znatno veću stratešku prednost s obzirom na visok stupanj izvršene modernizacije nuklearnog arsenala, što SAD-u tek predstoji i što je i dug i skup proces.

Ljudi se zabavljaju Eurosongom, a u pozadini se događa nešto što će im drastično promijeniti živote

Karaganov suludim smatra neprestano povisivanje praga onoga što Washington smatra da nekažnjeno može raditi u Ukrajini, od najava slanja NATO-ovih vojnika za treniranje do napada na ruski teritorij dalekometnim oružjem, a da to ne izazove eskalaciju. Smatra da je Rusija “predugo trpjela oslanjajući se na zdrav razum” i da je nužno da ona sada počne “povisivati ljestvicu eskalacije, i to što prije”. Misli da je to upravo i počelo izvođenjem vježbi nuklearnim taktičkim oružjem “koje može dosegnuti sve točke Europe”.

Pritom smatra da treba ići još brže i da nije uvjeren da će ovo (vježbe) biti dovoljno za hlađenje usijanih glava. Osim toga, uvjeren je da će Rusija vrlo brzo, “s jamstvom od 99 %”, ići na snižavanje praga primjene nuklearnog oružja u svojoj doktrini. Ono i sada sadrži mogućnost nuklearnog odgovora ako se ruski teritorij napada konvencionalnim oružjem, ali uz klauzulu ako to može dovesti do egzistencijalne prijetnje opstojnosti zemlje. Ta mu klauzula već dugo smeta, rekao je. Smatra da je to najbolji način da se presijeku nastojanja za izazivanje Trećeg svjetskog rata koja su u tijeku.

Foto: Guliver Image/ Adrien Vautier/Le Pictorium

“Ultimate fight

Karaganov smatra kako će u slučaju daljnje eskalacije od Zapada Rusiji biti nužno udariti konvencionalnim oružjem po NATO-ovim (američkim) bazama u Poljskoj, Njemačkoj ili Rumunjskoj (odatle ide glavnina vojne pomoći Ukrajini) i da će to Moskva odmah “potkrijepiti ugrozom kako će u slučaju odgovora po ruskom teritoriju uslijediti ograničeni napad nuklearnim oružjem po tim istim bazama”. Dakle, kako ne vjeruje da je Zapad sposoban za diplomaciju, Karaganov smatra da je nužno prebaciti vojna djelovanja na zemlje NATO saveza, najprije demonstrativnim konvencionalnim napadima, a potom zaprijetiti i nuklearnim.

Ako bi do njih došlo, poginuli bi deseci tisuća američkih vojnika u tim bazama, smatra dalje, i dodaje kako on nipošto ne bi želio da to takvog scenarija dođe. “Ali mi se krećemo prema svjetskom ratu i naše će vodstvo morati stati pred užasan moralni izbor, a ako to ne učinimo, dovest ćemo i sebe i ostatak svijeta pred poraz”, navodi Karaganov. Upozorava da će, ako se ukrajinski rat nastavi, on “neizbježno dovesti do nuklearnog rata”, a da su “Sjedinjene Države zainteresirane za njegovo dugo trajanje, dok su Europljani izgubili razum”.

Ove izjave velikog i u globalnom svijetu analitike uglednog ruskog stručnjaka koji ima otvoren pristup Putinu namjerno sam ostavio za kraj teksta, kako bismo bolje shvatili u kakvom to svijetu i u kojem vremenu živimo i što nam sve mediji prešućuju. Smatram da je uistinu završilo vrijeme dječjih igara pokazivanja mišića uz eventualno, za zdravlje neopasno šamaranje jedni drugih, a kako stvar ne bi prešla u “ultimate fight”, gdje su ozljede i bolne i smrtonosne. Više nije važno tko je kriv, a tko prav (za ovo su krivi svi, bez iznimke!). Došlo je vrijeme za hladne i racionalne glave koje će i htjeti i znati prebaciti ovaj, za svijet nikad opasniji vojni sukob u relaksirajući prostor diplomacije, gdje mu je od početka i bilo mjesto.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.