fbpx
Foto: Kremlin Pool/Guliver/Us Army

‘AKO NAS NEĆETE SLUŠATI, SLUŠAT ĆETE NAŠE ORUŽJE!’ Narod ne može ni pojmiti što se događa: Kome odgovara ‘poljska raketna kriza’?

Autor: Zoran Meter/Geopolitika.News

Najnovija, nazvat ću je prema onoj kubanskoj iz vrhunca Hladnog rata prošlog stoljeća – „poljska raketna kriza“ u svezi ispaljenih raketa na pogranični teritorij Poljske s Ukrajinom i gdje je bilo i ljudskih žrtava – nastavlja intrigirati domaću i svjetsku javnost.

Razumljivo – jer u tijeku je, i bez toga ionako sve opasniji ukrajinski ratni vihor koji itekako može izmaknuti kontroli ukoliko se nešto brzo ne poduzme, prije svega na političko-diplomatskoj razini između Rusije i Zapada. Toga za sada nema, ili ima na krajnje skromnim razinama posredstvom kriptozaštićenih telefonskih linija – daleko iza svjetala pozornice.

Javnost sada najviše zaokuplja pitanje je li Rusija ispalila rakete na poljski teritorij, što je sve glasniji narativ u zapadnim medijskim krugovima, ili je sve to plod ukrajinske protuzračne obrane koja se jučer obračunavala s do tad najvećim ruskim raketnim napadima po ukrajinskoj energetskoj i vojnoj infrastrukturi diljem zemlje, pa tako i na njenom krajnjem zapadu, bliže granici s Poljskom?


Naravno, u nedostatku bilo kakvih relevantnih podataka i „osuđeni“ isključivo na medijska priopćenja političkih i vojnih predstavnika obiju strana – tzv. kolektivnog Zapada i Rusije, nemoguće je tvrditi što se točno dogodilo i tko iza ovog incidenta uistinu stoji.

Međutim, u tim i takvim okolnostima (a one su vrlo česte, jer je malo tko u mogućnosti dobivati pouzdane informacije iz, primjerice, Bijele kuće ili Kremlja, od osoba koje redovito žele ostati anonimne iako je intencija tih navodnih „curenja“ informacija najčešće jasna: prethodno je dogovorena i odobrena od strane samog vrha, s određenim političkim ciljevima) nema druge metodologije pristupa problemu i dobivanja donekle relevantnih odgovora od one koja se odnosi na analizu kojoj je od sukobljenih strana odigrani incident u interesu a kojoj nije.

Ili je u interesu i jednoj i drugoj, možda samo u različitim stupnjevima – jer i to je moguće. Poglavito ako su se sukobljene strane, kao sada u Ukrajini i oko nje, našle u svojevrsnoj „pat-poziciji“ iz koje nema izlaza osim u dva smjera: potpunoj eskalaciji sa svim svojim rizicima i neupravljivosti, ili raspirivanju posvemašnjeg straha od izbijanja međusobnog katastrofičnog sukoba do te razine da će otvaranje pregovaračkog procesa javnosti s obiju strana izgledati kako spasonosno i jedino racionalno rješenje.

Ono oko čega će se sada svi analitičari složiti, ako oljuštimo debeli sloj propagande o mogućoj pobjedi na bojnom polju jedne ili druge strane – (tu mislim na Rusiju i NATO predvođen SAD-om jer se, u stvarnosti, na ukrajinskim bojišnicama vodi rat između njih – ni manje ni više nego za izgled budućeg međunarodnog poretka) – jest to da je čitava stvar otišla predaleko. Kao prvo, usprkos neugodnim ruskim vojnim porazima svima je jasno kako se Moskva ne namjerava povući i da u svojim rukama još itekako ima moćnih poluga za podizanje razine svojih vojnih aktivnosti kojima će se, onda, s ciljem nužnosti protuodgovora morati suprotstaviti NATO;

i drugo, što se s pregovorima duže bude odugovlačilo, sve će ih teže biti ne samo pokrenuti i dovesti do nekakve po obje strane prihvatljive pregovaračke platforme, već i realizirati do po Zapad i Rusiju prihvatljivih modela rješenja. Pri tom, kao i uvijek tvrdim, da će Kijev, neovisno o službenoj retorici, uvijek pristati na ono što od njega zatraži Washington. Bez SAD-a, kako je to prekjučer napisao Bloomberg i što sam, između ostalog naveo u svom jučerašnjem komentaru, „svatko tko imalo zna o oružanom sukobu u Ukrajini, prepoznat će surovu istinu: da nije Sjedinjenih Država, zemlja Volodimira Zelenskog bila bi osuđena na propast“, a ruski bi „predsjednik Vladimir Putin odavno održao paradu pobjede u Kijevu“ (vidi poveznicu ovdje), Ukrajine jednostavno nema.

Američka pomoć Kijevu je bez presedana

Sjedinjene Države vojno pomažu Ukrajini bez presedana, u svim sferama osim direktnog sudjelovanja američkih službenih vojnih postrojbi na ukrajinskom tlu i američkih zrakoplova na ukrajinskom nebu. Sve ostalo ključno je tu: ne samo koordinacija, već i zajedničko planiranje ofanzivnih operacija, dostava satelitskih i drugih obavještajnih podataka o kretanju ruskih snaga u realnom vremenu, određivanje i ciljanje meta za američke topničke i raketne sustave, uz, naravno, neviđenu dostavu američkog oružja Kijevu. Ono što daje Ukrajina i što je za NATO od početka bilo od presudne važnosti je pješačka sila. Bez nje, naravno, i sva ova golema pomoć bila uzaludna jer NATO ne želi svojim vojnicima ratovati protiv Rusije – i to se nikada neće dogoditi.




Sve je to skupa jasni znak tko je pravi „gazda“ i daje odgovor na pitanje ima li Kijev stvarnu autonomiju u donošenju ključnih odluka po pitanju rata. Tim više što Ukrajina i ekonomski već odavno ne bi moga funkcionirati bez američke i europske financijske pomoći – o čemu je nedavno izvijestio i The New York Times, nabrajajući probleme s kojima se Kijev susreće a koji nisu vojnog karaktera (vidi poveznicu ovdje ili ispod teksta).

Kome više odgovara „poljska raketna kriza“?

Zahuktala politička i medijska scena zbog sinoćnjeg incidenta, dakle, otvara brojna važna pitanja – prije svega ono tko je glavni krivac?




Američki interes

S moje točke gledišta postoje dva „osumnjičenika“.

S jedne strane, gledano iz kuta što kome više koristi, Sjedinjenim Državama novonastala sigurnosna neugodnost za Poljsku služi za daljnje jačanje svog utjecaja u Europi, gdje se među europskim saveznicima pojavljuju sve otvorenije pukotine po pitanju načina rješavanja ukrajinskog rata.

Većina ih je i dalje za „vojno rješenje“ i pobjedu nad Rusijom na bojnom polju (poglavito nakon američkih izbora na kojima su Biden i demokrati uspjeli izbjeći najavljivani debakl i postići vrlo dobre rezultate s obzirom na okolnosti krize koja je zahvatila i SAD, što se primjećuje po ponovo naglo zaoštrenoj proturuskoj retorici čelnika EU, poput Josepa Borrella, nakon određene dvotjedne pauze), ali su sve glasniji i oni koji teže diplomaciji, svjesni ionako velikih ekonomskih i energetskih problema na kontinentu kojima ne treba dodatna sigurnosna eskalacija s Rusijom.

U tom kontekstu podsjećam da usprkos pokušaju Zapada da potpuno izolira Rusiju na summitu G 20 na Baliju, niti jedan od čelnika zapadnih zemalja nije napustio dvoranu u vrijeme govora ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova. Štoviše, s njim su kraće odvojeno razgovarali i njemački kancelar Olaf Scholz i francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je čak izjavio da će po povratku u domovinu telefonski nazvati Putina s ciljem razgovora o okončanju ukrajinskog rata (drugo je pitanje hoće li ga Putin htjeti slušati s obzirom kako on ne želi, kako sam kaže, gubiti vrijeme na one koji ionako ni o čemu ne odlučuju). Također nije nevažno reći i da je Macron dovoljno egoističan političar, koji sebe često voli isticati u prvi plan u smislu da i on o nečemu važnom u svijetu odlučuje, pa zato i ovu njegovu najavu treba uzeti s dozom skepse.

Dakle, nakon sinoćnjeg incidenta Washington svojim saveznicima sada ponovo jasno stavlja do znanja tko je taj koji im jedini može pružiti zaštitu od „zlih i nepredvidljivih“ Rusa na čelu s Putinom.

U tom smislu SAD-u odgovara sinoćnji incident, ali, naravno, ne i njegova eskalacija o čemu svjedoče najnoviji tonovi iz Washingtona. Njih možemo, kolokvijalno rečeno, svesti na to kako iza incidenta u Poljskoj stoji pijani ukrajinski vojnik iz protuzračne obrane. Dakle – krivac nije nitko, ni Moskva, ni Kijev – pa svi možemo odahnuti. Ali zlu ne trebalo, SAD su uvijek tu da nas zaštite: jer zlo nikad ne miruje.

Tako bih nekako objasnio američki položaj u „poljskoj raketnoj krizi“, s kojim se, naravno – drugi ne moraju složiti.

Ruski interes

Ali čini mi se, ipak, kako incident ovakvoga tipa puno više odgovara Rusiji s obzirom da Moskva već dugo tvrdi kako Zapad (čitaj SAD) u potpunosti ignorira njena upozorenja o nedopustivosti njegovog neposrednog vođenja „rata protiv Rusije“ koji se odigrava na ukrajinskom tlu. Moskva to već naziva faktom, tvrdeći pri tom da su sve ruske „crvene crte“ odavno prijeđene i da to ne može trajati u nedogled bez ruskog odgovora. Dakle, ako Zapad ignorira upozorenja ruskog političkog vrha, incident sinoćnje prirode, u poljskom pograničnom području s Ukrajinom, ignorirati ne može. Poljska je, uostalom – članica NATO saveza! Ako ga je namjerno izvela ruska vojska (što se vjerojatno nikada neće reći ili potvrditi), poruka Moskve je jasna: ako nas nećete slušati slušat ćete naše oružje.

Zajednički interes SAD-a i Rusije

S druge strane, a kako su i iz Washingtona, čak iz najvišeg vrha Pentagona prošli tjedan stizale izjave da je zimsko doba i zatišje na frontovima i najbolje vrijeme za početak pregovora o zaustavljanju rata u Ukrajini (načelnik združenog stožera američke vojske Mark Millay u svom govoru u New Yorku) – sinoćnji incident i Washingtonu daje mogućnost za prelamanje paradigme i pomicanje poteza iz sfere propagande u sferu realne politike, tj. za pokretanje razgovora s Moskvom o sigurnosnoj problematici koja je i za jednu i za drugu stranu od ključne važnosti.

O tome možda upravo svjedoči i današnja izjava američkog predsjednika Joe Bidena da projektile, pale na poljski teritorij, nije ispalila Rusija.

Međusobne zakulisne igre velikih, ma koliko izgledale nevjerojatne i nemoguće u kontekstu njihovog političkog (i prije svega propagandnog) ratovanja, mi mali teško možemo dokučiti, a još teže shvatiti. One izlaze iz dometa shvaćanja običnog čovjeka, a razumjeti je mogu jedino veliki geopolitički znalci koji se geopolitikom bave na dubinskoj razini – a takvih je malo.

Čudne slučajnosti

U čitavom ovom kontekstu za kraj bih podsjetio i na nedavne telefonske razgovore Bidenovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jake Sullivana s Nikolajem Patruševom, tajnikom ruskog Vijeća sigurnosti i Putinovom osobom od najvećeg povjerenja, kao i s Jurijom Ušakovom, Putinovim savjetnikom za međunarodne odnose, o kojem su izvijestili utjecajni američki mediji. Nedugo nakon njih uslijedilo je potpuno neočekivano rusko vojno povlačenje s desne obale Dnjepra i grada Hersona.

Prije dva dana u Ankari su se neočekivano, na američki zahtjev sastali čelnik CIA-e Bill Burns i šef ruske vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin s ciljem, kako je naveo CNN, napora SAD-a da “komuniciraju s Rusijom o upravljanju rizikom“. “Bili smo vrlo otvoreni oko činjenice da imamo kanale za komunikaciju s Rusijom o upravljanju rizikom, posebno nuklearnim rizikom i rizicima za stratešku stabilnost”, rekao je za CNN glasnogovornik američke strane.

Nakon tog razgovora, kako vidimo, uslijedila je „poljska raketna kriza“.

Čudno, zar ne? Koencidencija – prosudite sami!

Nije li konačno stiglo vrijeme za diplomaciju i slušanje jedni drugih, odgovor ćemo saznati vrlo brzo. Američki su izbori završili, isto kao i summit G 20.

U jednoj od svojih nedavnih analiza, upravo sam ta dva događaja označio kao moguću prekretnicu po pitanju daljnjeg razvoja ukrajinskog sukoba. U kojem smjeru – ostaje za vidjeti.

Autor:Zoran Meter/Geopolitika.News
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.