Vojni sustavi se pripremaju za ‘cyber’ ratove

Sve važnija strateška važnost računalnih sustava upućuje na formiranje posebnih vojnih odreda koji bi se njima bavili, međutim u formiranju takvih odreda vojna struktura također mora proći kroz određene prilagodbe.

Pod rastućom prijetnjom ‘cyber’ rata, zemlje diljem svijeta u svoje vojne odrede regrutiraju računalne stručnjake za koje vjeruju da će donijeti prevagu u sukobima 21. stoljeća. Dok novaca za novu vrstu ratnika ima dovoljno, problem je privući tražene stručnjake vojnoj hijerarhiji, kao i pronaći odgovarajući zapovjedni kadar. Dodatni pritisak stvaraju milijuni dnevnih napada koje zabilježe računalni sustavi Pentagona.

Unatoč tome što se proračuni zapadnih gospodarstava smanjuju, financiranje ‘cyber’ odreda raste prilično brzo. Pentagon je u 2012. godini namijenio 2,5 milijardi dolara iz svog proračuna za tu namjenu. U prosincu prošle godine objavili su da je prvi ‘cyber’ odred u operativnom stanju, a u međuvremenu su mornarički i zračni rod vojske dobili svoje odrede. Što se tiče djelokruga njihovog rada, tu ne spadaju samo defanzivne mjere kojima štite računalne sustave. Uvježbavaju i napade na računalne sustave drugih industrijskih ili vojnih postrojenja, što bi im moglo osigurati prednost u budućem eventualnom sukobu.

Važnija kvaliteta ‘cyber’ kadra od njihove brojnosti

Iako europski, latinoamerički, azijski i bliskoistočni vojni sustavi ulažu slične napore, vjeruje se da su Rusija i Kina otišli najdalje jer tako pokušavaju kompenzirati konvencionalnu vojnu nadmoć SAD-a. Neki vjeruju da se ipak dosta sredstava troši neracionalno.

– Moje je mišljenje da ti veliki obrambeni sustavi, bez prave spoznaje o tome što je doista ‘cyber’ rat, pokušavaju kroz tradicionalan pristup uvježbati što više vještina, tvrdi Ralph Langner, računalni stručnjak iz Njemačke koji je identificirao virus Stuxnet 2010. godine. Vjerojatno pokušavaju svoju nadmoć iskazati kvantitativno, odnosno kroz broj ljudi, piše Reuters.

Stručnjaci ističu da je za uspjeh operacija u cyber-prostoru važnija kvaliteta od broja stručnjaka, a kao primjer ističu upravo Stuxnet. Riječ je o softveru koji je izrađen posebno za napad na iranska nuklearna postrojenja s ciljem da reprogramira centrifuge za obogaćivanje urana tako da se same unište. Langner tvrdi da u svijetu postoji vrlo mali broj vrhunskih stručnjaka koje bi mogli angažirati za takvu operaciju kao što je Stuxnet, a vrlo malo je vjerojatno da će biti u sklopu vojnog sustava. Zbog toga vojske smanjuju kriterije posebno za takvu vrstu odreda pa su fleksibilnija, primjerice, po pitanju zahtjeva tjelesne spreme ili dužine kose, ali na temeljnoj obuci se još uvijek inzistira.

Stručnjaci između vojske, privatnih i tajnih organizacija

Dodatni problem s kojim se vojska suočava je konkurencija s privatnim sektorom. Tajne agencije, američka NSA i britanska GCHQ, tvrde da im veliki dio stručnjaka preotimaju Google i Microsoft. No, one se hvale da uspijevaju regrutirati i zadržati stručnjake koji bi se teško snašli u vojnim sustavima ili drugim državnim organizacijama. Prednost kvalitete pred kvantitetom stavlja bivši visoki dužnosnik GCHQ-a John Basset:

– Važnije je imati manji broj vrlo kvalitetnih ljudi koje karakterizira mašta, snaga volje i veliko tehničko znanje, a lakše ih je pronaći unutar organizacija kao što je GCHQ nego što je vojska.

Ipak, mnogi stručnjaci misle da je ofanzivne kapacitete za ‘cyber’ ratovanje pametnije držati pod nadzorom vojnih struktura, umjesto pod utjecajem tajnovitih špijunskih organizacija. Tvrde da se zapovjednici moraju posebno usredotočiti na to kako integrirati nove alate i sredstva u širi kontekst obuke za vojno djelovanje.

Na američkom mornaričkom vojnom učilištu na Rhode Islandu, provode se vježbe u obliku ratnih igara. Stručnjaci se u sklopu njih moraju suočiti s raznim kvarovima sustava, napadima na sustave za opskrbu, te pokušajima krađe ili brisanja podataka. Kao ilustracija kako bi ‘cyber’ napadi trebali funkcionirati u praksi navodi se napad Izraela na Siriju 2007. godine. Prije nego su napali lokacije na kojima je navodno bilo smješteno nuklearno naoružanje, pretpostavlja se da su računalnim napadima onesposobili obrambene radarske sustave.