Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL/EU2020HR

SADA SU NAJMOĆNIJI FRANCUZI: Jedan drži premijerov ured, a drugi sve špijune u zemlji! Oni vode konce igre

Autor: 7dnevno/Dražen Stjepandić

Hrvatski zakoni dopuštaju ne samo dvojno nego i trojno državljanstvo. Znam čovjeka koji ima nizozemsko, hrvatsko i BiH državljanstvo. No u Hrvatskoj je daleko više onih s dvostrukim državljanstvom.

Hrvatska se slobodno može nazvati zemljom dvojnih državljana. U javnosti se često kritiziraju i prozivaju BiH Hrvati, posebice ako netko u susjednu državu umakne ispred pravosuđa, ali u sjeni kritika prema BiH i hrvatskim dvojnim državljanima zaboravlja se napomenuti kako mnogi Srbi u Hrvatskoj imaju državljanstvo Srbije, velik broj građana Istre opredijelio se i za talijansko državljanstvo,

Mađari imaju i državljanstvo Mađarske, Židovi Izraela, Albanci Kosova, Makedonije i Albanije… Narod se snalazi, koristi priliku pa mnogi građani Hrvatske ne samo da nisu samo građani Lijepe Naše nego se zbog uzimanja stranoga sve više odriču hrvatskog državljanstva. Primjerice, prema službenim podacima od 2018. iz Knjige hrvatskih državljana, otpušteno je 228 osoba, a 11 ih se odreklo hrvatskog državljanstva. Prethodne, 2017., 200 je građana otpušteno iz hrvatskog državljanstva, a 13 ga se odreklo. U prvih devet mjeseci 2019., prema podacima koje su Glasu Slavonije dostavili iz Ministarstva unutarnjih poslova, 361 osoba otpuštena je iz hrvatskog državljanstva, a 20 osoba ga se odreklo. Većina zahtjeva, kažu u MUP-u, podnesena je radi
stjecanja državljanstva Austrije i Njemačke, a nešto manji broj Slovenije i Norveške. Kao najčešći razlozi podnošenja zahtjeva navode se zaposlenje i školovanje.

“Otpust iz hrvatskog državljanstva ne može dobiti osoba protiv koje se u RH vodi kazneni postupak zbog djela koje se progoni po službenoj dužnosti ili ako je u RH osuđena na zatvorsku
kaznu dok tu kaznu ne izdrži”, napominju u MUP-u.

Tuđmanovi stranci

Hrvatska ima bogatu tradiciju dvojnih državljana među političarima, koja seže od početaka neovisnosti. I od tada nikada nijedan hrvatski političar, dvojni državljanin, nije se odrekao državljanstva neke od država Zapada. Primjerice, najdugovječniji ministar obrane u ratno vrijeme, pokojni Gojko Šušak, sve vrijeme je bio i kanadski državljanin. U Tuđmanovo vrijeme prvi ministar turizma, barun Janko Vranyczany Dobrinović, bio je i belgijski državljanin. Ministar informiranja Branko Salaj bio je i švedski državljanin. Generali Ante Gotovina, Ante Roso, Miljenko Filipović, brigadir Bruno Zorica Zulu… kao nekadašnji legionari stekli su francusko državljanstvo. Ante Gotovina je jedan od mitskih junaka novije hrvatske povijesti, ali obranu u Haagu iznio je na francuskom jeziku.

Svatko pragmatičan može se složiti da je probitačno i nije škodljivo imati državljanstvo druge zemlje, pogotovo velikih i moćnih država. Teško se stječu, a pružaju znatne povlastice. No treba li to vrijediti za ljude koji obavljaju visoke policijske, vojne i sigurnosne dužnosti? Osobe takvog zanimanja moraju biti dobrano upletene u iste sustave drugih zemalja kako bi stekle državljanstvo. Iako su zemlje NATO-a hrvatski saveznici, to ne podrazumijeva, i bilo bi suludo tako smatrati, i ne znači da su hrvatski interesi usklađeni, a pogotovo identični.




Uvijek kontra od drugih

Ono što je u ozbiljnijim državama nezamislivo, u Hrvatskoj se, izgleda, podrazumijeva – što je položaj delikatniji, povjerava se domoljubima s dvojnim državljanstvom. I nakon Tuđmanovih ratnih i prijelaznih vremena ta se tradicija nastavlja i u mirnodopskom razdoblju. Dvostruki državljani u Hrvatskoj se postavljaju i na veoma povjerljive položaje, kao što je šef SAO-e, vodeće obavještajne hrvatske tajne službe. Trenutno je na čelu SOA-e treći dvojni državljanin. Nakon australskog državljanina Veselka Grubišića (od 2004. do 2006.) i američkog državljanina Dragana Lozančića (od 2012. do 2016.), sada je na čelu te službe francuski državljanin Daniel Markić. Markić je od dvojnih državljana trenutno najutjecajniji u
hrvatskoj politici, a iza njega slijedi šef kabineta premijera Plenkovića, Frka Petešić. To znači da su od dvojnih državljana u hrvatskoj politici već neko vrijeme najutjecajniji hrvatsko-
francuski državljani.

“To je moguće samo u bivšim socijalističkim državama. U Litvi je američka državljanka Kersti Kaljulaid čak bila predsjednica države. Na zapadu, u Americi ili Kanadi, za takvo nešto nema
šansi, dvostruki državljani ne mogu obavljati visoke dužnosti, posebice biti šef neke obavještajne službe. U Australiji dvostruki državljani najviše mogu biti parlamentarni zastupnici”, riječi su istaknutog novinara Vjekoslava Krsnika, između ostaloga nekadašnjeg dopisnika Tanjuga iz Australije.




“Dvojno državljanstvo u obavještajnoj zajednici uvijek je sporno”, izjavio je Pavle Kalinić iz Ureda za Upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba.

Zajednička akcija

Daniel Markić je četvrti ravnatelj SOA-e, a na dužnost je imenovan 5. svibnja 2016. godine. Rođen je 1972. u Parizu. Oženjen je i ima četvero djece. Specijalizirao je međunarodno i europsko pravo. Profesionalna karijera počinje mu 1991. godine kao pripadniku specijalnih postrojbi Glavnog stožera, gdje je napredovao do čina bojnika. Iz HV-a 1994. prelazi u Hrvatsku izvještajnu službu (HIS), gdje ostaje do 2001. godine. U HIS-u je obavljao rukovoditeljske poslove u operacijama i međunarodnoj suradnji. Iz HIS-a 2004. odlazi u diplomaciju te do 2005. godine radi kao prvi tajnik u Misiji RH pri EU-u u Bruxellesu. Nakon diplomatske karijere prelazi u Obavještajnu agenciju (OA), gdje je obavljao poslove voditelja međunarodne suradnje. U novoformiranoj Sigurnosno-
obavještajnoj agenciji (SOA) rukovodio je poslovima u operacijama, obrazovanju i međunarodnoj suradnji do 2016. godine, kada je imenovan ravnateljem SOA-e.

Na početku rata u Hrvatskoj, u Parizu je sa Zvonimirom Frkom Petešićem osmislio kako upozoriti francusku javnost na srpsku agresiju na Hrvatsku te su 1991. sprejevima zajedno napisali veliki grafit ‘Vukovar’ u središnjoj postaji pariškog metroa. Zvonimir Frka Petešić rodio se u predgrađu Pariza prije 51 godinu, a otac Marinko, koji je bio politički aktivan pogotovo za vrijeme Hrvatskog proljeća, u Francusku se doselio 60-ih. Obitelj je živjela skromno, podrijetlom su iz mjesta Sali na Dugom otoku. Otac, koji je bio mehaničar, imao je veliku želju otići živjeti na svjetionik. No ta mu se želja nije ostvarila.

Životne prilike odvele su ga u pečalbu, gdje se družio s brojnim političkim emigrantima i intelektualcima, kućni prijatelj bio im je Bruno Bušić, što je ostavilo traga i na petero njegove djece. Marinko Frka Petešić bio je i jedan od osnivača Društva članova Matice hrvatske u Parizu te prodavač Nikolićeve Hrvatske revije. Plenkovićeva pozadinca šira  javnost je uočila tek nedavno, kada ga je raskol u Vladinu znanstvenom savjetu za koronavirus katapultirao u žižu medijskog zanimanja. Uz ostale dužnosti, Frka Petešić je, naime, i glavni Vladin koordinator tog savjeta, a posljednjih nekoliko dana postao je i “glavni krivac” zbog naprasnog otkazivanja suradnje, pa potom reteriranja i vraćanja u to Vladino savjetodavno tijelo petero vrhunskih znanstvenika.

Odrađivao je Petešić i dosad niz delikatnih zadaća, među kojima i pregovore sa sindikatima. Za pregovore je navodno dušu dao jer ne gubi lako živce, nije impulzivan i ne reagira na prvu. A kažu da je kao pravi bodul i prilično šparan. Govori blagim tonom kao svećenik, a na funkciju predstojnika premijerova ureda došao je 2017. s mjesta veleposlanika Hrvatske u Maroku. Onamo je pak poslan još dok je šefica diplomacije u Milanovićevoj vladi bila Vesna Pusić. Oženjen je i otac dviju kćeri.

Političar i zločinac

Od američkih državljana trenutno je na hrvatskoj političkoj sceni najistaknutiji Stephen Nikola Bartulica, domaćoj javnosti poznatiji kao Stjepo Bartulica iz Domovinskog pokreta. Gospodin sa šarmantnim američkim naglaskom trenutno je saborski zastupnik, a dokle će dogurati i što će još postati taj doktor filozofije s Gregoriane u Rimu ostaje vidjeti. Američko državljanstvo ima Zdravka Bušić, sestra Zvonka Bušića, potpredsjednica HDZ-a i bivša zamjenica ministra vanjskih poslova i europskih integracija, te osuđivani ratni
zločinac Tihomir Orešković.

Njegov imenjak i prezimenjak od kanadskih Hrvata imao je najviši položaj u Hrvatskoj. Formalno je nadmašio i ministra rata Gojka Šuška. Tihomir Tim Orešković ostao je zapamćen kao premijer koji je građanstvo nasmijavao, ne naglaskom, nego izrazito lošim poznavanjem hrvatskog jezika. Kanadsko državljanstvo imaju još donedavni saborski zastupnik, general Željko Glasnović, i europarlamentarka Ruža Tomašć, nekadašnja policajka na motoru u Vancouveru. Iz Argentine je došao europarlamentarac Davor Ivo Stier i nije se odrekao argentinskog državljanstva. Od američko-hrvatskih državljana među političarima treba se prisjetiti dr. Ive Banca. U siječnju 2003., na 3. redovitom izbornom saboru Liberalne stranke (LS), izabran je za predsjednika, pobijedivši u drugom krugu dotadašnjeg predsjednika, profesora Zlatka Kramarića. Bio je predsjednik LS-a do 2005. kada vodstvo stranke ponovno preuzima Zlatko Kramarić, nakon čega Banac napušta stranku. Američko, uz hrvatsko državljanstvo, imaju Mate Meštrović, sin Ivana Meštrovića, te Dijana Pleština, udovica Ivice Račana.

Mate Meštrović rođen je u Zagrebu 1930., gdje je završio osnovnu školu, a daljnje školovanje nastavio je u inozemstvu. S obitelji je 1942. najprije živio u Rimu, potom u Švicarskoj, a od 1946. u SAD-u, gdje je 1951. diplomirao, 1952. i magistrirao na sveučilištu Syracuse. Za vrijeme Korejskog rata bio je u američkoj vojsci u činu poručnika. Nakon povratka iz rata i izlaska iz vojske doktorirao je 1957. na sveučilištu Columbia u New Yorku. Nakon toga deset godina je radio kao novinar… Dr. Mate Meštrović je nekada bio istaknuti vođa hrvatske političke emigracije, ali od hrvatske neovisnosti u domovini, osim što je podržavao Koaliciju narodnog sporazuma i osnovao Zagrebačku stranku, nije obavljao istaknute dužnosničke poslove.

Švicarac Ćiro

Dijana Pleština je u Americi također zabilježila sveučilišnu karijeru. Rođena je u Zagrebu, 7. ožujka 1950. Dva desetljeća poslije, a nakon što se s roditeljima preko Njemačke iselila u Kanadu, diplomirala je francusku književnost na sveučilištu Carleton u Ottawi, gdje je 1973. i magistrirala komparativnu književnost. Na kalifornijskom sveučilištu Berkeley 1987. doktorirala je političke znanosti na temu regionalnog razvoja. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom. Od 1987. do 1992. docentica je političkih znanosti na sveučilištu Wooster u Ohiu, a 1994. i 1995. bila je predstojnica Katedre za politologiju. Brojni su povratnici iz Kanade zauzeli istaknuto mjesto u hrvatskom političkom i gospodarskom životu, a među njima ćemo spomenuti još: Ivicu Mudrinića, ministra prometa i veza, ravnatelja HRT-a i prvog čovjeka Hrvatskog telekoma, Antu Belju iz Matice iseljenika, pa Cirila Zovka, vlasnika Importanne centra i Importanne galerije te nekolicine hotela u Dubrovniku, ali on nije obnašao istaknute političke dužnosti.

Svi sudionici Domovinskog rata, kada zatraže kanadsku vizu, moraju opisati što su radili u ratu. Što li Kanada tek traži od svojih državljana, sudionika u ovdašnjim ratovima, o tome još u hrvatskoj javnosti nije bilo spomena. Iz Argentine je pristigao književnik Ivo Rojnica, a iz Venezuele književnik Zdravko Sančević. Državljanstva Argentine i Venezuele nikada se nisu odrekli. Australija i Njemačka, premda u tim državama živi i radi dosta Hrvata, nisu dale mnogo istaknutih dvojnih državljana na visokim političkim položajima u Hrvatskoj. Iz Njemačke, osim Zdenke Babić Petričević, prve hrvatske konzulice u Stuttgartu i saborske zastupnice, teško se sjetiti još nekoga tko je obnašao visoke dužnosti. Nesuđeni hrvatski predsjednik, trener svih trenera Ćiro Blažević, ima i švicarsko državljanstvo…

Autor:7dnevno/Dražen Stjepandić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.