fbpx

Pravosuđe u raljama SDP-a, SDP u raljama Jugoslavena!

Autor: Zoran Meter / 7dnevno / 18. rujna 2015.

Pravosuđe ni u čemu kvalitativnom, osim u pukoj formi, nije odmaknulo od partijskog načina funkcioniranja iz bivšeg totalitarističkog sustava (od kadroviranja do funkcioniranja). U njega je toliko penetrirala politika, prožeta podobnošću po jugoslavenskoj ideološkoj potki, da je ono sada opasno i po opstanak države.

Državno sudbeno vijeće (DSV), formalno neovisno tijelo koje odlučuje o imenovanjima, razrješenjima i napredovanjima sudaca i predsjednika sudova i koje, kao takvo, ima golemu (možda i presudnu) važnost za funkcioniranje cjelokupnog društva, do sada su pratile afere u svezi ozbiljnih optužbi za kadroviranja, bilo po partijskim linijama, bilo po nepotizmu.

Bivši sastav DSV-a, kojim je presjedavao Račanov pomoćnik ministra pravosuđa Ranko Marijan, obećavao je prije imenovanja kako će se u svom radu rukovoditi objektivnim kriterijima i kako više neće biti preskakanja kontroverzne ljestvice prigodom imenovanja i napredovanja. Međutim, ta se ljestvica s bodovima i dalje spuštala ili dizala, već prema potrebi (čitaj; (ne)podobnosti,) kroz famozni razgovor s kandidatima koji nema nikakve veze s profesijom, tj. pravosuđem samim.

Riječ je o razgovoru u kojem se kandidatu postavljaju pitanja tipa – „gdje radi suprug(a)?“, „zašto ne nosite kravatu?“, „što ste radili u ratu?“, tako da su prevladavali subjektivni kriteriji, u odnosu na one objektivne kako je bilo i obećavano.


Prethodni sastav DSV-a bio je prvi čije su članove birali sami suci ali, nažalost, od samog biranja puno se više radilo o klasičnoj trgovini zagrebačkih i splitskih šefova sudova po načelu – „vi birajte naše, a mi ćemo vaše“. S obzirom na njihov broj i poslušno glasačko tijelo, na taj su način ostali glasovi bili razbijeni.

Prošli sastav DSV-a činili su, između ostalih, Josip Leko, član SDP-a, sadašnji predsjednik Hrvatskog sabora i prijeratni društveni pravobranitelj samoupravljanja; prof. Ante Uzelac, propali kandidat Kukuriku koalicije za sud u Strasbourgu; prof. Boris Buklijaš, SDP-ov član Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske; Turudićev zamjenik Dražen Jakovina, čija supruga također dijeli pravdu na „legendarnom“ sudu u Velikoj Gorici koji je „vidio“ zastaru u zahtjevu njemačkog pravosuđa u predmetu o Josipu Perkoviću (šefu, kolokvijalno zvane, hrvatske Udbe); splitski suci Marko Pribisalić i Mijo Galiot, čiji je kolega sudac Josip Popadić bio optužen i osuđen za lažni iskaz i dijelio pravdu, a njegovog šefa suca Boticu, iako je to znao, a ništa nije poduzeo, još su i unaprijedili na viši sud. Član DSV-a bio je i prijeratni sudac Marin Mrčela, koji je osudio generala Mirka Norca, kao i Davorin Mlakar, javnosti poznat po svom zamrzavanju mandata u Saboru na jedan dan zbog – mirovine.

DSV, na čelu s Rankom Marijanom, ostat će upamćen po nepotizmu, kao i „nepodobnosti“ desetina kandidata koji im nisu politički odgovarali, zbog čega su im bez obrazloženja poništavani oglasi za predsjednike sudova.

Iako živimo u demokratskom društvu, mnogi kandidati za predsjednike sudova, i to redom Općinskih sudova u – Jastrebarskom, Zaprešiću, Osijeku, Gospiću, Crikvenici i Sesvetama, kao i kandidati za predsjednika Prekršajnog suda u Požegi i Županijskog suda u Zadru, uvjerili su se u to kako su nepodobni bez ikakvog obrazloženja ili odluke. Samo je objavljena obavijest da je poništen natječaj, te su tako bili izloženi i suptilnoj diskreditaciji. Ukoliko su se ponovno javljali na natječaje za predsjednike sudova, dobivali su „slučajno“ manje bodova od unaprijed odabranih kandidata.

Među takve kandidate spada, primjerice, i kandidat za predsjednika suda u Sesvetama, inače sin ponajvećeg hrvatskog intelektualaca i briljantnog književnika Ivana Aralice (poznatog po fantastičnim recenzijama „lika i djela“ bivšeg predsjednika Stjepana Mesića). Ali, kako je upravo Mesić po Ustavu predlagao predsjednika Vrhovnog suda, koji pak daje mišljenje o kandidatima za predsjednike sudova, jasna je i sudbina spomenute kandidature.

Sin i kućni prijatelj – predsjednici sudova




U međuvremenu je konstituiran i novi sastav DSV-a kojim presjeda (gle čuda!) prijeratni sudac Željko Šarić, a članovi su mu već spomenuti sudac Galiot (sada zamjenik predsjednika), SDP-ovac Josip Leko (predsjednik Sabora), HDZ-ovac Davorin Mlakar i dr. Hoće li politika i dalje biti presudni čimbenik kod imenovanja predsjednika sudova, saznat će se uskoro, jer se bira predsjednik Općinskog suda u Požegi i predsjednik Županijskog suda u Slavonskom Brodu.

Kandidat za predsjednika suda u Požegi je sin saborskog zastupnika i predsjednika Županijske organizacije SDP-a Požeško-slavonske županije, Zdravka Ronka, Damir Ronko, koji ima još četiri protukandidata. Prema našim izvorima, Ronkov sin ima najmanje sudačkog iskustva (što se ocjenjuje), čak niti pet godina, dok drugi kandidati imaju i više od 20 godina sudačkoga staža. Ali s obzirom na sve navedeno, nismo uvjereni kako će taj podatak (jedan od ključnih kada je riječ o kvalifikaciji) biti i presudan u odnosu na političku podobnost. Štoviše, Ronkov sin je nekada bio član SDP-a u Požegi, tako da i politička neovisnost pravosuđa u slučaju njegovog imenovanja nedvojbeno dolazi u pitanje.

Nitko, naravno, ne može govoriti kako se u ovakvim slučajevima radi o nezakonitim radnjama, jer svatko ima pravo na svoj život i „u sjeni“ svog oca. Međutim, neke moralne obveze i nevidljive unutarnje granice, ipak, bi se morale poštivati, poglavito u sustavu pravosuđa koje je formalno neovisno i nepolitizirano. No, idealizma u tom smislu nema nigdje, niti će ga ikada biti. Ali, ne smije se dopuštati ispolitiziranost takvog tipa, gdje kandidat niti ne traži posao u nekoj drugoj sredini izvan dosega političkih i profesionalnih „sjena“ svojih roditelja, već u onoj u kojoj živi i koja je „kontaminirana“ očiglednim nepotizmom i politizacijom po relaciji otac-sin-partija.




I procedura kod imenovanja u konkretnom slučaju posebno je zanimljiva, jer mišljenje o kandidatima daje sudsko vijeće Županijskog suda u Slavonskom Brodu. Njime predsjedava Ronkov kućni prijatelj, Predrag Dragičević, a većina članova sudskog vijeća su prijeratni suci koje je imenovala politika, preciznije, tadašnja skupština općine, u kojoj je glavnu riječ imao – Savez komunista. Mišljenje o tome, tko treba biti predsjednik suda u Požegi, mora dati i Branko Hrvatin, predsjednik Vrhovnog suda RH, posljednji partijski sekretar Okružnog suda u Zagrebu. A najveći apsurd je, kako svoje mišljenje o kandidatu daje i ministar pravosuđa Orsat Miljenić (osobni premijerov prijatelj), čime se politika direktno upliće u pravosudni sustav.

Inače, Miljenićevo kadroviranje imali smo prilike nedavno vidjeti i na internetu, kada je na ulici obećavao posao kćerki člana SDP-a iz Požege, Dane Milobare, koji mu je spominjao poznanstvo sa SDP-ovim zastupnikom Ronkom. Iz ovoga ne treba biti pretjerano mudar za zaključak, kojeg će to kandidata ministar podržati kada je riječ o sudu u Požegi.

Karijera kandidata Damira Ronka je zanimljiva, jer je postao sudac, a da prethodno nikada nije napisao presudu ili održao raspravu, dok mnogi kandidati iz Slavonije, s višegodišnjim iskustvom pisanja presuda, čak i odlučivanja o žalbama, nisu imali šanse i godinama su samo – savjetnici na sudu. Damir Ronko, bio je savjetnik u zagrebačkom državnom odvjetništvu (gdje se ne pišu ni presude, niti se održavaju rasprave), ali mu je sudac Turudić svejedno dao prednost kod izbora za suca u Vinkovcima pred ostalim kandidatima koji su tada bili sudski savjetnici.

Zanimljivo je kako je i sudac Turudić, pored toga što je bio pomoćnik ministra u HDZ-ovom mandatu i pored drugih protukandidata, postao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu pri očito lijevom DSV-u kojim je ravnao SDP-ov pomoćnik ministra Ranko Marijan. I to pored toga što su za Turudića i bivšu ministricu pravosuđa Vesnu Škare-Ožbolt, i Luka Bebić i Šeks i Sanader – osobno uvjeravali kako je on „i naš dečko“ .

Slavonsko-brodska pravosudna ‘trilogija’

Za predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu kandidat je sudac Predrag Dragičević koji je pravničku karijeru započeo u nekdašnjoj miliciji, a sada je sudac tog suda. Iz Požege su nam javili kako je Dragičevićeva supruga, Nevenka Dragičević, zamjenica Općinske državne odvjetnice u Požegi („Kadija te tuži, kadija ti sudi…“), a sin Ivan Dragičević – odvjetnik u Požegi. Time je osigurana privatna gradska pravosudna hijerarhija – od baze do samoga vrha. Da ste kojim slučajem osumnjičeni požeški kriminalac, ne biste li , u opisanoj konstelaciji snaga, za svog branitelja najprije izabrali upravo Ivana Dragičevića? – (neka mi dotični oprosti, riječ je samo o slobodi izražavanja tj. plastičnosti prikaza za čitatelje, pri čemu nemam nikakvog razloga sumnjati u odvjetnikove profesionalne sposobnosti o kojima ovdje niti nije riječ). Osim toga, sudac Dragičević ujedno je i dopredsjednik Udruge sudaca te su, uz malu potporu politike, njegove ambicije sasvim sigurno ostvarive.

Afere u sudovima Požegi i Slavonskom Brodu

U posljednje vrijeme, netom prije raspisivanja oglasa za predsjednike sudova u Požegi i Slavonskom Brodu, te sudove potresaju afere krađe proračunskog novca koje traju već desetak godina. I evo, upravo su se sada one, slučajno, otkrile u spisima koje drže suci Ronko i Dragičević, na što su onda, naravno, njih dvojica revno i promptno i reagirali.

U Domovinskom ratu, slavna požeška 123. brigada Hrvatske vojske, koja je od velikosrpskog agresora i domaćih četnika oslobodila veliki dio zapadne Slavonije, imala je geslo: 123. IDE DALJE! Ide li i partijsko hrvatsko pravosuđe dalje (po starom), uskoro ćemo doznati.

Koliko god je spregu politike i pravosuđa nemoguće posve iskorijeniti i u uzornim demokratskim državama, i koliko god je jasno kako idealizma na ovome svijetu nema, to nikako ne znači da prema idealizmu ne trebamo težiti, ili, ne daj Bože, od njega čak i bježati. Pravosuđe je svugdje u uljudbenim demokracijama temelj svekolikog napretka njihovih društava i o njemu se itekako vodi računa kroz nadzor njegovog profesionalnog djelovanja i sprječavanje pogubnih pobočnih političko-kriminalnih utjecaja.

I 25 godina nakon hrvatske samostalnosti, svjedoci smo kako se naše pravosuđe gotovo ni u čemu kvalitativnom, osim u pukoj formi, nije odmaknulo od partijskog načina funkcioniranja iz bivšeg totalitarističkog sustava (od kadroviranja do funkcioniranja). U njega je u tolikoj količini penetrirala politika, prožeta podobnošću po jugoslavenskoj ideološko-funkcionalnoj potki, da je ono sada, medicinskim rječnikom kazano – u kritičnoj fazi svoje bolesti opasne i po opstanak same države.

Zato mi se čini kako bez lustracije, pa makar i toliko zakašnjele, hrvatska država pored ovakvog pravosuđa i, vjerojatno, nigdje u svijetu aktivne tolike količine mrzitelja vlastite zemlje, nema prevelike budućnosti.

Autor:Zoran Meter / 7dnevno / 18. rujna 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.