Čudna i ljubopitljiva povijest lobotomije

Autor: P.R.

Od davnina ljudska rasa raznim je načinima bušenja odnosno rastvaranjem lubanje pokušala 'osloboditi zle duhove iz glave'. Međutim, iako je u praksi slična, lobotomija ima sasvim drugačija polazišta.

Prošlo je 75 godina otkako je izvedena prva lobotomija, neurokirurški zahvat koji je čudotvorno trebao ukloniti psihološke probleme odnosno nešto što će kasnije biti tek prosto opisano kao zabijanje igala u mozak. Danas se postavlja pitanje kako je moguće da je takav zahvat postao spasonosno rješenje za psihičke bolesti tadašnjeg vremena.

Negdje duboko u prestižnim medicinskim arhivima u Londonu pohranjena je kartonska kutija. Skromni omot u sebi ne krije ništa više sofisticirani sadržaj – dva osamcentimetarska šiljka od kirurškog čelika zataknuta na dvije drvena držača, piše BBC. Sasvim jednostavan instrument, objašnjava arhivist Lesley Hall, ‘daleko od znanstvene fantastike’, nekada je predstavljao vrhunac u medicinskim liječenjima psiholoških bolesti.

Njima se obavljala lobotomija, operacija koja je obećavala spasonosno i trajno riješenje za sve mentalne tegobe.

Od davnina ljudska rasa raznim je načinima bušenja odnosno rastvaranjem lubanje pokušala ‘osloboditi zle duhove iz glave’. Međutim, iako je u praksi slična, lobotomija ima sasvim drugačiju polazište. Portugalski neurokirurg Egas Moniz vjerovao da pacijenti sa opsesivnim ponašanjem u mozgu imaju određene fiksne spojeve. U bolnici u Lisabonu 1935., vjerujući da je pronašao rješenje, Moniz je odlučio prerezati veze nekoliko aktivnih živčanih stanica. Njegov primjer, prilagođavajući ga vlastitoj praksi, usvojili su i drugi liječnici. Diljem svijeta, počeo se razvijati novi trend u medicini – kirurški zahvat u kojemu su kirurzi u lubanji izbušili par rupa, ili sa strane ili na vrhu lubanje, i zatim zabili oštar predmet u mozak. Kirurg bi zatim, pomicao oštar predmet s jedna stane na drugu kako bi prerezao veze između frontalnih režnjeva i ostatka mozga.

Walter Freeman

Moniz je zabilježio sjajne rezultate lobotomije na svojih 20 pacijenata, a rezultatom je bio oduševljen i američki neurokirurg Walter Freeman koji je prvu lobotomiju izveo 1936. u Americi.

U sljedećem desetljeću, Velika Britanija je po broju izvedenih operacija prestigla SAD, a vrhunac popularnosti u brojkama je značio i do 1.000 operacija godišnje. Razlog popularnosti takvih operacija, vjeruje se, bila je prednost u odnosu na još više zastrašujuću alternativu.




– U posjetima mentalnim bolnicama, svuda su bili pacijenti u ‘luđačkim košuljama’, u ćelijama, a većina pacijenata se bez sumnje izlagala fizičkom nasilju – prisjetio se umirovljeni neurokirurg Jason Brice.

Jedan od najpoznatijih kirurga koji je izvodio lobotomiju postao je Sir Wylie McKissock, a njegov anestetičar vjeruje da je napravio oko 3.000 zahvata koji su uglavnom bili jako kratki, ne bi trajali dulje od pet minuta. Međutim, McKissock je sve više sumnjao u učinkovitost lobotomije, posebno kod pacijenata koji boluju od shizofrenije. To je potvrdio psiholog John Pippard koji je, promatrajući nekoliko stotina McKissockovih pacijenata , otkrio da je trećina pacijenata zdravstveno profitirala, trećina nije bilježila nikakav napredak dok je kod trećine pacijenata psihičko zdravlje bilo narušeno. McKissock je okrenuo leđa lobotomiji kao spasonosnoj operaciji.




Egas Moniz

Egas Moniz 1949. dobio je Nobelovu nagradu za izum lobotomije, a približno u to doba zahvat je bio na vrhuncu popularnosti. No, od sredine 50-tih godina izvođenje operacije značajno je palo, djelomično zbog loših rezultata, djelomično zbog prve pojave učinkovitih lijekova za psihičke poremećaje.

Nekoliko desetljeća poslije, nekadašnji je zaposlenik psihijatrijske bolnice Henry Marsh, posjetio svoje bivše pacijente koji su imali lobotomiju.

– Imali su operaciju prije 30-40 godina. Svi su bili kronični shizofreničari i uglavnom su bili među apatičnim pacijentima koji bilježe slab i spor oporavak – rekao je Marsh.

Marsh, koji je trenutno jedan od najcjenjenijih britanskih neurokirurga, kaže da je lobotomija bila posljedica loše znanosti.

– Zahvat je bio odraz vrlo loše medicine, znanosti. Poslije operacije pacijenti bi izgledali dobro. Kretali bi se okolo i zahvaljivali doktorima na pomoći. Zapravo su ti ljudi bile ruševine u smislu društvenih ljudskih bića, na što se, izgleda, tada nije pretjerano obaziralo – zaključio je Marsh.

Autor:P.R.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.