fbpx

Ako je normalni život bez mozga moguć, što će nam onda mozak?

Autor: M.S.

Na temelju stotina dokazanih slučajeva, čije je dokumentiranje počelo još sedamdesetih, zaključeno je da je život s malo ili nimalo mozga itetako moguć. Dapače, prvi skenirani bez mozga bio je student, koji je uspješno diplomirao.

Normalnim, laičkim razmatranjem, možemo lako doći do zaključka da bez mozga život nije moguć. Samo razmatranje, i prisjećanje na staru Descartesovu ‘mislim, dakle jesam’ ukazuje na neku kognitivnu silu iza naših riječi, koje su i same dokaz moždanog rada. Istina je u mnogo slučajeva dosta drugačija – u svijetu postoje ljudi koji doslovno i dokazano žive bez, ili s vrlo malo mozga.

Doktor neurologije John Lorber je tako, sedamdesetih godina prošlog stoljeća na zamolbu kolege pregledao pacijenta, jednog od studenata na Sheffieldskom sveučilištu u Engelskoj. Njegova je glava bila malo veća od normalnog obujma. Lorber je, primjenivši CT sken na glavi studenta, došao do zanimljivog otkrića: Umjesto normalnih 4,5 centimetara moždanog tkiva koje okružuje središnji dio mozga, student je imao oko milimetar tanku ovojnicu oko nerazvijenog moždanog tkiva.

Stanje koje je doktor identificirao zove se hidrocefalus, u narodu poznato kao ‘vodena glava’. Događa se zbog nemogućnosti cirkulacije moždane tekućine, koja se nakuplja u mozgu i sprečava njegov rast. No očito, ne i razvoj. Naravno, u mnogo slučajeva dijete koje se rodi s tim poremećajem ne preživi ni godinu dana, a ona djeca koja prežive, često su umno zaostala.


Student kojeg je Lorber istraživao imao je IQ 126 i diplomirao je bez problema. No on je samo prvi u Lorberovom istraživanju. On je skupio stotine osoba s malo mozga, a za neke je u svojim dokumentima zapisao i da žive bez ikakvog mozga. Važnost njegovog dugotrajnog istraživanja leži u tome da nije prikupljao informacije na temelju izvješća drugih doktora ili iz usmene predaje, već je sve svoje subjekte sistematično skenirao i dokumentirao rezultate.

Rupert Sheldrake

Dokazao je, dakle, da se bez mozga može živjeti. Ili bar to da mozak funkcionira na način nepojmljiv liječnicima. Argument o tome da zapravo koristimo samo 10 posto svog mozga ovdje ‘ne stoji’, zbog viskoe specijalizacije mozga, odnosno ‘raštrkanosti’ dijelova zaduženih za upravljanje određenim fizičkim i psihičkim funkcijama.

Ipak, otvoreno pitanje do današnjeg dana tiče se lokacije sjećanja. Prvo su stručnjaci smatrali da se sjećanja pohranjuju u mozgu u određenim tvarima, vjerojatno kao električni impulsi – nalik na pohranjivanje podataka na računalima. No kasnije, mapiranjem mozga, pokazalo se da nijedan konkretni dio mozga ne pohranjuje sjećanja, te da su ona raštrkana po cijelom mozgu. Gdje se onda sva iskustva, znanja i sjećanja nalaze kod osoba bez mozga i čemu nam služi ovaj ‘veliki’ mozak u glavama?

Novija i kontroverzna teorija, koju je razvio suvremeni neurolog Rupert Sheldrake, govori da mozak više funkcionira kao radio-prijamnik koji, svaki put kad se osoba nečeg prisjeća, prima signale iz prošlosti u procesu koji on naziva morfogenetska rezonancija. Ljudsko društvo prema toj teoriji dijeli svojevrsno kolektivno sjećanje. Ipak, Sheldrake je proglašen heretikom neurologije i znanosti, a drugi stručnjaci s tog područja kategorički odbacuju njegove ideje, jedna od kojih je i telepatija.




Autor:M.S.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.