Zvezda nikad nije zaboravila ovog Hrvata što im je učinio, a sasvim iznenada je umro

On je jedan od najvećih nogometaša kojeg je dala slavonska ravnica. Poslijeratno dijete, rođen 7. listopada 1946. godine, Ivan Lukačević legenda je našeg, ali i nogometa na sjevernoameričkom kontinentu. No, Osijek je bio njegova najveća ljubav i za igračke karijere posao je legenda kluba.

Ivan Lukačević, nadimkom Luks morao je proći nižerazredne travnjake Seleša, Orlovnjaka, Valpovke i Belišća da bi tek 1972. osvanuo u Osijeku. Tu je sjajio poput meteora. Bio je apsolutno najbolji strijelac u povijesti kluba, s nevjerojatnom lakoćom zabijanja glavom.

Ponajviše zaslugom njegovih sjajnih partija Osijek je 1977. godine ušao u tadašnju Prvu jugoslavensku ligu. No, sezonu prije je s s kanadskim Toronto Metro Croatijom, (u društvu s čuvenim Portugalcem Eusebiom porazio Minesotu s 3:0, i naravno bio strijelac) osvojio prvenstvo Sjeverne Amerike. S njime je u momčadi bio i klupski suigrač iz Osijeka Ivica Grnja.

Zabio 16 golova u 17 utakmica

A favorit tog prvenstva bio je Cosmos s Peleom i Beckenbauerom, a najboljeg nogometaša svijeta, spomenutog Brazila Lukačević je nadmašio po efikasnosti. Zabio je zapanjujućih 16 golova u 17 utakmica.

U Osijeku je igrao do 1980. godine. Ivan Lukačević Luks bio je zaista centarfor takvog kova da ga mnogi i danas smatraju napadačem koji je među najistaknutijim osječkim nogometašima svih vremena. Njegov je golgeterski repertoar baš bio raznovrstan jer je zabijao na sve moguće načine, a posebne su mu odlike bile iznimno snažan udarac i prije svega sjajna igra glavom u kojoj je na ovim prostorima definitivno bio nenadmašan.

Kada su ga suigrači s krilnih pozicija, uglavnom Čordaš i Grnja, svojim centaršutevima pogađali u čelo, mnogi su gledatelji iz tog vremena svjedočili sjajnim golovima čak i s ruba kaznenog prostora!

Visok i jak, kako se onda govorilo robustan, bio je prava napast za svaku obranu i vratare koji su strepili od njegovih “projektila”. Dakako da je brzo dosegnuo status ljubimca navijača, a i svojim stilom života općenito, kao pravi boem, bio je omiljen među Osječanima i zbog jednostavnosti, iskrenosti i dobrote kojima je “zračio”.

Njegov suigrač Ivica Grnja se sjeća:

Jedna situacija u reprezentaciji neodoljivo podsjeća na zloglasnu metodu Zdravka Mamića

“S Luksom sam bio nerazdvojan prijatelj. I stanovali smo u istoj zgradi, sinovi su nam isto godište, dijelili smo dobro i zlo. Toliko o njemu pamtim da bih knjigu mogao sam napisati. Ali ima jedan trenutak, u milijunima drugih, koje posebno pamtim. Znam da je bila jesen 1979. kada smo igrali u Osijeku s Crvenom zvezdom. Završilo je rezultatom 1:1, ali Luksov je gol bio nešto posebno. Potegnuo je leđima okrenut vratima škaricama s vrha šesnaesterca i pogodio donji desni kut, neviđeno, a vratar beogradske momčadi Stojanović ništa nije mogao učiniti”.

Poslije igračke karijere našao se Lukačević i u trenerskoj ulozi, radio je ne samo u stožeru prve momčadi nego se posvetio i najmlađima, a nije mu bilo teško ni provoditi gotovo cijele dane na stadionu, brinući o terenu i njegovom održavanju. Prerano je preminuo 26. srpnja 2003. godine, a po njemu je nazvana i jedna od stadionskih loža u Gradskom vrtu.