fbpx
Foto: Damir Krajac / CROPIX/Ilustracija

ZAŠTO ŠUTI GLAVA DRŽAVE, DOK NAM SE SVIJET SMIJE?: Potresne riječi o sramoti Hrvatske, a nitko rješenje ne predlaže

Autor: Andrija Kačić Karlin

Svih ovih dana, kada nam je Danska bila na zagrebačkom Maksimiru, pričaju o riječima predsjednika Uefa Aleksandra Čeferina. Koji se nakon Kongresa Uefa na Hvaru osvrnuo i na ono što u Hrvatskoj boli jako, a to je činjenica da glavni grad Zagreb nema dostojan stadion. Niti za najbolji hrvatski klub, niti za reprezentaciju.

Čeferinove riječi netko je shvatio kao poticajne, netko kao našu sramotu. A one su i jedno i drugo, zapravo. Evo što ke točno rekao:

”Svi vi, pa i mi u Uefi dugo pričamo o tome. Konačno, sada s predsjednikom HNS. Kustićem sada i malo konkretnije. Ali moraju pomoći vlade i lokalne vlasti. Stadion je sramotan, pogotovo kada je zatvorena jedna tribina. Čudo je kakve rezultate imate s takvim stadionom. Svim nogometnim federacijama dajemo novac za infrastrukturu. Primjerice, u Sloveniji je 80 posto sredstava za stadione došlo iz Uefe. Mi imamo sredstva, ali moraju vlade, savezi i lokalne zajednice dati doprinos”.


Potresne riječi, ali i poticajne

A naše lokalne zajednice na koje je strijelce odapeo Čeferin? Konkretno, Grad Zagreb? Pa, baš tu zapinje na svim razinama. Kažu na, traju pregovori između Dinama i gradskih vlasti? Traju i traju, bez rezultata. Dinamo se kao nudi sam izgraditi stadion. Hmmm, odmah treba biti iskren i reći. U sadašnjoj društvenoj i političkoj konstelaciji snaga šansa da Dinamo sam samcat izgradi prijeko potreban stadion, ne samo sebi nego i Zagrebu i Hrvatskoj – ravne su izgledima da sadašnji ruinirani maksimirski stadion pogodi meteorit i sravni ga sa zemljom.

Jer, tim bi se rušilačkim događajem zacijelo ubrzalo rješenje, smanjili troškovi cijelog tek zamišljenog projekta, jer i rušenje košta! No, do toga neće doći, kao ni do skorašnje gradnje stadiona.

Lokalne zajednice u cijeloj priči valja zaboraviti. Pomoć, i to ne bilo kakvu, deklarativnu i verbalnu, za gradnju stadiona u jednom europskom glavnom gradu koji nema svoj stadion – mora dati Vlada Republike Hrvatske. I sam premijer Andrej Plenković. Da se ne zavaravamo. A on o tome šuti.

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Jednostavno je, tako stvari kod nas funkcioniraju. I moramo sami sebi skresati u brk i reći. Nije Hrvatska baš tako nerazvijena da bi imala tako jadne stadione.

Priča se zakomplicirala prije skoro tridesetak godina, kada se Maksimir kao dotjerivalo, nadograđivalo, pa se potom samo obećavalo, a novci su bacani u vjetar. I privatne džepove.

Pokojni grdonačelnik Zagreba Milan Bandić više puta je istakao kako je od početka obnove Maksimira 1997. godine uloženo zapanjujućih 800 milijuna kuna. Priča o megalomanskoj rekonstrukciji Maksimira počela je 1997. godine prema izričitoj želji tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i uz nadzor Mirka Novosela koji je u to doba bio na dužnosti direktora Dinama, odnosno Croatije. Najavljivano je arhitektonsko čudo za 60 tisuča gledatelja na kojem će se igrati i finale Lige prvaka, a u unutrašnjosti stadiona trebali su biti poslovni-trgovački prostori čiji bi najam donosio novac u gradsku blagajnu. Do kraja 1999. završene su sjeverna i zapadna tribina, ali početkom 2000. godine, nedugo nakon Tuđmanove smrti, svi su radovi stali.




Maksimirski stadion je danas ruglo na kraju grada, ne zemljopisno, nego u prioritetima gradskih moćnika. Što će biti s tim stadionom nitko ne zna, hoće li se izgraditi novo Dinamovo dvorište negdje drugdje u ili će se pristupit nekakvoj obnovi Maksimira, pa se spominjalo i zagrebačko Blato s novim stadionom. Makar, optimalno rješenje jest rušenje cijelog maksimirskog objekta pa građenje novog!

Foto: Srdan Vrancic / CROPIX

Zemlja smo koja je umalo postala svjetski prvak, a doslovce nemamo niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije Uefe i Fife. A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub naše države nastupa, u gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena. Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva.

Nakon srebra u Rusiji svi su se uzbudili, u Savezu su pomislili kako ih sad država ne može odbijati. Čelnici države su se složili da takav uspjeh zaslužuje izgradnju nacionalnog stadiona i da je sramota da hrvatska nogometna reprezentacija koja već 26 godina aktivno sudjeluje na svjetskim i europskim prvenstvima (izuzev 2010. i 2000.), nema svoj dom. Pa je tako tada prvi čovjek Savez Davor Šuker istakao kako je cijela situacija oko stadiona blizu realizacije i da ćemo za tri godine imati nacionalni stadion.




„Neka svatko odradi svoj dio posla i nadam se da ćemo uskoro imati prekrasan stadion, a idealna je lokacija Blato„.

Kakve su to tlapnje bile, teško ih je i danas čitati.

Nekako, čini nam se da se ljudi s pravom boje gubitka Maksimira, jer memorije su prekrasne. Maksimir je nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i hrvatskog javnog života i zaista je šteta što nisu kažnjeni svi oni koji su ga nebrigom ne uništili, nego sravnili sa zamljom. Koliko god se kočoperila tribina na istoku grada taj je stadion odavno sravnjen sa zemljom. Katastrofa!

Neprijeporno jest da HNS, pa i Dinamo vlastitim sredstvima ne mogu izgraditi stadion, pa stoji pitanje kako će se prema ovoj temi postaviti Vlada i Grad Zagreb. Oni su tek deklarativno za takav projekt, ali još uvijek je sve samo na pričama. Kad čuju o kojim se svotama radi brzo se priberu i povuku. Kao i sve vlasti dosad.

Neminovna je, u ovoj priči, ultimativna potreba da Zagreb dobije pristojan stadion. Kao što je posvemašnje jasna činjenica da se maksimirski stadion nalazi iz dana u dan u sve gorem stanju. I da će doći trenutak kada se na njemu neće smjeti igrati.

Mislite li da to ne znaju u Gradu Zagrebu? I opet, ne mijenjaju mišljenje. Politička i društvena opcija koja je došla do moći odlučivanja u hrvatskoj metropoli potpuno je na drugoj strani od ljudi koji su u Dinamu i u Hrvatskom nogometnom savezu. I teško da će tu doći do promjene.

I zato je imperativno da se u to pitanje uključi vlada. Pa, kad je već Čeferin već govorio o stadionu u Zagrebu nije trebao spominjati samo lokalnu zajednicu, nego i vrh države, izvršnu i zakonodvnu vlast.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.