ZABIO JE TAKAV GOL DA SE POLJUD UMALO URUŠIO! Inicijator pravog ludila u Hajduku, samo je jedan ‘bog’…

Ako je netko legenda Prve hrvatske nogometne lige – on jest. Da, dotični je jedan od najboljih igrača koji je ponikao u našem prvenstvu, legenda je kluba, a reprezentativna i inozemna klupska karijera mu je velika. Zovu ga Miki, sad već znate o kome je riječ i on je tema našeg današnjeg feljtona o ikonama HNL-a…

Milan Rapaić, rođeni Novogradišćanin vječni je ljubimac Hajdukovih navijača, ali i još klubova za koje je igrao, napose turskog Fenerbahcea. Da, karijeru je počeo kao dječao u TANG-u, tvorničkoj momčadi u Novoj Gradišci, a samo s 15 godina došao je u Hajduk. Potom kad se već proslavio fenomenalnim nastupima oblačio je dres Ancone, Standarda, Perugie i Fenerbahçea.

Tko ga je primjetio uopće u Novoj Gradišci? Ivica Matković, trener iz omladinskog pogona Hajduka. Već je Osijek bacio oko na Rapaića pa je Matković požurio preseliti darovitog dječaka iz Slavonije na Mediteran.

Čudesni potezi maestra

Tri godine kasnije već je bio u prvoj momčadi Hajduka, no zbog rata nije se igralo, pa je Rapaić na debi čekao do travnja 1992. U Varaždinu protiv Varteksa zaigrao je svoj prvijenac za Hajduk. Odmah se vidjelo da je riječ o naročitom napadaču, rijetkom dribleru, asistentu, ali i strijelcu. Čudesnih i maštovitih poteza.

Neki se prepričavaju još i danas. Primjerice, 21. rujna 1993. godine bio je inicijator pravog ludila na Poljudu. Zbog nekih nesporazuma s trenerom Ivanom Katalinićem Rapaić je derbi počeo na klupi. U igri ga je Katalinić uveo desetak minuta prije kraja. Rapaić je u roku od 12 sekundi zabio takav gol s dvadesetak metara da se poljudski stadion od oduševljenja skoro urušio.

Potom je u slavlju tražio od Katalinića da ga odmah izmjeni „jer on je svoje napravio”. Za 12 mizernih sekundi. Napravio je dva driblinga i smjestio loptu u kut, Ladić je gledao u čudu. Nakon utakmice u svlačionici je na ploči napisao – „Ja sam Bog”!

Da, takav igrač je bio Milan Rapaić.

Danas nam zna reći, a nerijetko ga čujemo, katkad i komentira za naš portal:

„Prije svega, uvijek sam igrao za klub i momčad. Ali sam se trudio i zabaviti navijače kad mogu. Sad su neka druga vremena, nema više driblera, nema više igrača kao što su bili Totti ili Del Piero. Treneri danas zarobljuju nogometaše. Previše je danas nogometa na kompjuterima i mnogo nekih shema, koje su po meni pogrešne. Ali na kraju, razliku rade nogometaši koji ne prate te šablone i nacrte”.

Rapaić nije razmišljao o strategijama, nego o zabavi na terenu. Ali je donosio prevagu.

„Nikad nisam nogomet gledao kao posao već kao zabavu. I napravio sam ozbiljnu karijeru. Sretan sam čovjek jer sam uživao u nogometu i još su me plaćali za to. Što mogu tražiti više od toga? Uživao sam u nogometu i bio idol navijača gdje god sam igrao. Činjenica da me vole i nakon toliko godina mi pruža veliki užitak”.

Neke utakmice su mu antologijske, poput one iz 1994. godne u dresu Hajduka. Tada je Hajduk ušao u Ligu prvaka pobjedom protiv Legije 4-0. Rapaić je dao dol i namjestio još dva. Za Perugiu je jednom blistavo odigrao protiv Rome. U 3-2 trijumfu namjestio je dva gola i zabio pobjedonosni u zadnjoj minuti.

A partija svih vremena, Rapaićeva, ali i u povijeti nogometa je jedna u dresu turskog Fenerbahcea. U jednoj od ključnih utakmica turskog prvenstva u sezone 2000/2001. Milan Rapaić igrao je sjajno, ali je znao često utakmice početi s klupe. Teško je podnosio karantene, a volio je i izaći. Navijači su ga zvali – kafanski čovjek. U toj šampionskoj sezoni Fenerbahcea Rapaić je zabio 11 golova i čak 23 puta asistirao.

A u jednoj od ključnih utakmica cijelog prvenstva izveo je pravo malo čudo. Naime, na domaćem terenu Fenerbahçe je čekao Gaziantep, Rapaić nije bio u prvom sastavu, bio je na klupi. I na sveopće iznenađenje u prvome poluvremenu Gaziantep je poveo s 3-0. Trener je poslao Rapaića u igru i dogodio se rijetko viđen preokret.

Rapaić je kao u transu probudio svoju momčad, na koncu je Fenerbahçe pobijedio s 4-3, Rapaić je dao dva pogotka, a i dvaput je asistirao. Legenda kaže da ga je nekoliko desetaka tisuća navijača tog kluba nosilo kući preko mosta na Bosporu.

Uistinu valja vidjeti taj senzacionalan preokret i kakve je utakmice znao odigrati Miki Rapaić.

I danas je Rapaić predmet obožavanja kod navijača Fenerbahçea.
Kada ga pitate kako mu je bilo u tom klubu, kaže:

“Ahh, karantene prije utakmica trajale su pet dana. Te su karantene najveći nogometni promašaj, ali nitko ih toliko ne prakticira kao Turci. Ne znam koji im je razlog, osim pritiska javnosti. Nogometna javnost u Turskoj je strašna jer ljudi su fanatično vezani za nogomet. Novinari rade pritisak, a uprave i treneri odgovaraju karantenama kako bi onemogućili kontakt nogometaša s novinarima, pri čemu stradavaju nogometaši koji kao da su u pritvoru. Što će mi dobra plaća, vila i svi divni uvjeti, kad moram pet dana u tjednu biti zatvoren u karantenu. Tako smo bili kao u kućnom pritvoru, jedino smo mogli kartati”…

„Zbogom čovječe iz kavane”, nosili su mu transparente na oproštaju od dresa Fenerbahcea. Vratio se u Hajduk… Sveukupno je u HNL-u odigrao punih šest sezona.