(VIDEO) SPLIT BI IZGORIO KAD BI DINAMO PAO! Pamti se spektakl iz bivše Juge kad su ih gliserom ‘spašavali’…

Naše uzbudljivo nogometno prvenstvo u kojoj čak četiri kluba maštaju, ma što maštaju, žele naslov prvaka – jamči uzbudljiv nastavak sezone. Kad smo već kod maštanja nema sumnje da se najviše o noom naslovu hrvatskog prvaka mašta u Splitu. Hajduk čak 17 godina nije bio prvak. Takva pauza od osvajanja trofeja još nije zabilježena.

Eh sad, kako bi izgledalo kad bi Hajduk i zaista nakon toliko dugo godina zaista postao hrvatski prvak? Slavlja koje zna prirediti Split su nezaboravna.

Zato ćemo se prisjetiti Hajdukovog naslova osvojenog 1971. godine, u dramatičnim okolnostima. Prije toga Hajduk je zadnji puta prvak bio još 1955. godine.

Split bi ‘eksplodirao’

Priča ide ovako, nakon punih 16 godina i crnih po Hajduk šesdesetih godina kada se Hajduk spašavao od ispadanja došla je sezona 70/71. Hajduku su u zadnja dva kola trebala dva boda (tada se za pobjedu dobivalo dva boda) da postane prvak.

U predzadnjem kolu na stadionu JNA Partizan je nakon prvih 45 minuta vodio s 3-0 i sve je vodilo ka potopu i činjenici da se odluka o prvaku odluči na Starom placu protiv Olimpije. Koja je tada bila poprilično jaka. Međutim u drugih 45 minuta kao da je iz tunela izašao neki drugi Hajduk…

Pero Nadoveza postiže dva gola, gol postiže i Bošković. Igrala se 85. minuta i Jurica Jerković postiže gol, ali ga sudac zbog navodnog igranja rukom poništava. Ipak Hajduk u 88. minuti preko Ike Buljana dolazi do pobjede od 4-3. i naslova prvaka.

Bio je to preokret kojeg se u nogometu viđa tako rijetko da ostaje zapamćen za sva vremena. Nekdašnji Hajdukov as i trener Pero Nadoveza se prisjeća:

„Kolo prije kraja stigli smo u Beograd na derbi s Partizanom, nismo smjeli izgubiti, odnosno trebala su nam dva boda za siguran naslov prvaka. Prije te utakmice u Beogradu svladali smo Vojvodinu u Novom Sadu, znali smo da smo blizu, ali nikada to nije bilo sigurno. I kako je krenulo činilo se da smo potopljeni, Partizan je u prvom poluvremenu poveo s 2-0. Mi smo se u svlačionici dogovorili da moramo biti oštriji, bilo je povišenih tonova, ali pozitivnih. Kad ono šok, odmah na početku netko je zabio za 3-0, čini mi se da se taj igrač zvao Marić. Pomislio sam “ajme, gotovo je”… A onda kao da nas je nešto ubolo, kao što pjeva Belan “nešto se pomaklo”. Zabio sam za 3-1, vrlo brzo i za 3-2, a odmah je i Bošković pogodio za 3:3. Bilo je više od dvadeset minuta prije kraja. Krenuli smo u jurnjavu, tada smo igrali odličan nogomet, mnogi kažu da je bila sezona u kojoj je Hajduk igrao najljepši nogomet”.

Nove prvaka, nogometaše Hajduka je na rivi na koju su došli gliserom iz Resnika (nije se moglo cestom zbog gužve) uz bengalke i pjesmu dočekalo više od sto tisuća ljudi.

Kasnije je počela i era Hajduka. Da, najboljeg u svojoj povijesti. Tih sljedećih desetak godina Hajduk je osvojio u tadašnjim domaćim okvirima silne trofeje, a u nekoliko navrata malo je nedostajalo da se splitska momčad popne i na krov Europe. U nekoliko izvrsnih europskih putovanja Hajduka bi uvijek nastradao i bio eliminiran spletom nevjerojatno nesretnih okolnosti. A tadašnji Hajduk imao je snagu i kvalitetu za biti europskim prvakom.

Da, nezaboravna je bila i utakmica posljednjeg kola, u Splitu protiv Olimpije. Bila je to i službena promocija prvaka. Bila je to godina hrvatskog proljeća i sve je imalo nekako poseban svečarski karakter. Navijači su zajedno navijači pokličom – „Savka, Tripalo – Hajduk, Dinamo”!

U toj posljednjoj utakmici kontra Olimpije svi su na Stari plac stigli u bijelim košuljama. Stadion je bio ispunjen do vrha, a slavlje je trajalo do zore. Nogometaši Hajduka imali su večeru u restoranu Javor, a po gradu se pričalo d aje u uednom trenutku na svečanu slavljeničku večeru stigao i am Mika Tripalo.

Može li ove sezona današnji Hajduk učiniti nekakvo takvo čudo? Navijački zanos je tu, godine apstinencije od naslova su tu, ojačana momčad je tu. Samo jedno je sigurno. Fešta koja bi se zbila da kojim slučajem Hajduk bude prvak bila bi nešto što Split nije vidio barem dvadesetak godina, još od osvajanja Ivaniševićevog Wimbledona. No, prvenstvo je nikad izjednačenije, sve to još uvijek spada pod domenu maštanja.