Foto: Youtube/Printscreen

(VIDEO) KAKVA PRIČA! UN-ov specijalac bio je velika nada Dinama, rušio Zvezdu, a preživio je EKSPLOZIJU GRANATE u mirovnoj misiji!

Autor: Andrija Kačić Karlin

Stanislav Komočar je slovenski nogometaš rođen 1967. godine, a za Dinamo je nastupao u dva navrata – u sezoni 1985/86. i u sezoni 1989/90. U klub je stigao iz ljubljanske Olimpije, a između dva boravka na Maksimiru također je igrao u Olimpiji, a u zimskom prijelaznom roku sezone 1989/90. opet odlazi u Olimpiju. Karijeru je završio 1998. u HIT Gorici.

U bivšoj jugoslavenskoj Prvoj nogometnoj ligi, jednoj od najboljih u to vrijeme u Europi (igrači su morali ostajati u klubovima do 28, godine i tek onda su mogli biti transferirani u inozemstvo, op. p.), glasine o njegovom talentu brzo su se širile. Tinejdžerske godine proveo je u Zagrebu, u dresu Dinama, dijeleći svlačionicu sa Srećkom Кatanecom, ali pod trenerskom palicom Miroslava Ćire Blaževića uzalud je tražio put do ostvarenja svojih snova.

Njegova nogmetna karijera nije dugo trajala, ali malo je znano da je postao sjajan profesionalni vojnik koji je sudjelovao u mnogim mirovnim misijama snaga Ujedinjenih naroda. Uniformu slovenskoj vojnika obukao je početkom devedesetih godina, odmah nakon agresije JNA na Sloveniju. Postalo je pripadnik specijalnih jedinica.

Komočar je sudjelovao u vojnim misijama

Sudjelovao je u vojnim misijama UN-a u Norveškoj, Libanonu, Afganistanu…

U razgovoru za slovenski Sportal bio je jako zanimljiv:

“Sa 16 godina sam igrao u Prvoj jugoslavenskoj ligi za Olimpiju. Tada je bilo drugačije. Moj tadašnji trener Radoslav Bečejac, moj drugi otac, odgajao je mnoge dobre igrače. Tada smo kvalitetnije trenirali, bilo mnogo manje roditeljskog utjecaja. Danas, kada vidim kako se radi s djecom, prepoznajem da će ta djeca nositi frustracije iz djetinjstva zbog sporta”, počinje priču Komočar.

“Trebalo je da poslušam Bečejca. Trebalo sam ići  u Beograd umjesto u Zagreb. U Partizan. Možda bi sve bilo drugačije…”




Ostao je zapamćen jedan pogodak Komočara za Dinamo, u polufinalu Kupa protiv Crvene zvezde. Bilo je 4-0 za Dinamo a posljednji Dinamov gol dao je baš Komočar.

Policija mu je bila ‘obiteljski bizinis’

Neuspješna epizoda u Zagrebu u Dinamu pod vodstvom Ćire Blaževića nastavila se u Ljubljani, gdje Olimpija nije isplaćivala plaću, pa su igrači štrajkali i zbog toga su dobili otkaze.

“Potom je počela agresija na Sloveniju. Tada nisam ni znao hoću li se baviti sportom ili policijom. Policija je kod nas obiteljski biznis i tradicija, svi su bili policajci. Sve sam imao kod kuće – uniforme, oružje, rekvizite…”. I tako, Komočar je postao dio specijalne jedinice Moris i ostao je u službi. Ipak, tijekom 1998. godine, zamrzao je svoj status u vojsci i odigrao dio sezone za Goricu. Ali vojska je postala njegov život.




“Puno je adrenalina. Volim energiju kod ljudi. Uvek sam imao dobre zapovjednike”, priča Komočar. Misije su ga vodile od Afganistana, preko Afrike, do Kosova. Bio je u Libanonu, bio je na granici Sudana i Čada.

Vjerujte mi, u tim krajevima, kada vidite mrtvog čovjeka na putu, to je kao da ste kod nas vidjeli mrtvog psa. I djeca od 13, 14 godina nose oružje i mlate puškama. Sve vas to šokira, ali i ojača. Najgore je ipak bilo u Afganistanu. Tamo shvatite koliko ste prolazni. Pričali smo s Talijanima koji su nam rekli da im za dva dana ističe rok i završavaju misiju. Već popodne istog dana više ih nismo vidjeli. Njihova misija je završena. Poginuli su”.

I njegovo vozilo dobilo je granatu

Sjećanja mu naviru:

„Događalo se i da naše oklopno vozilo bude pogođeno granatom. Tada obuka dođe do izražaja. Ostao sam miran i već nakon deset minuta otvorene vatre, iznad nas su kružili helikopteri. Bilo je kao na filmu. Ja sam bio zapovjednik i još su me hvalili da sam spasio svojih 14 vojnika”.

Sjeća se kako mu je bilo u Zagrebu, u Dinamu…

„Što se tiče ljudi, nisam imao problema. Vrlo sam fleksibilan gdje god me stave. Sve je bilo vrhunsko. Sjajno. Ali nisam uspio. Za neke stvari bio sam kriv sam, a za neke klub. Imao sam dvije dobre ponude, ali nisu me pustili. Rekli su mi da sam još uvijek mlad, da imam još dosta vremena. Potpisao sam četverogodišnji ugovor. Očito sam se u Dinamu našao u krivo vrijeme. Dobro sam se snašao samo kad sam posuđen u Zagreb. Vratio sam se. Htio sam igrati za Olimpiju i opet se negdje prodati. Ali u Olimpiji nije prošlo dobro. Dugovali su nam novac, stalno smo štrajkali. Zbog toga nas je dosta izbačeno iz momčadi. Uklonili su nas. Da, imao sam potencijala. Bile su to lijepe godine, i ja sam nešto zaradio”.

Posebno se sjeća Ćire Blaževića:

„Kad sam došao u Zagreb, bio sam fasciniran veličinom kluba. Na treningu je bilo dvije tisuće ljudi! Kad je Ćiro došao, veliki magnet i još mnogo toga. U Zagrebu je bio Bog. Dobar je retorik, ozbiljan motivator, u navodnicima biste ga mogli nazvati pravim “mangupom”. Zna raditi, zna na što treba pritisnuti.”

Ipak, ostaje mu žal za Partizanom.

“Dinamo je velik klub, ali Partizan bi bio samo bolji izbor. U to je vrijeme sa mnom u klubu bio Srečko Katanec, ali onda je otišao u Partizan i napredovao. Bio je pravi čovjek iz garaže, u klubu ga nisu znali pravilno koristiti. U redu je, moraš “podudarati” puno stvari. Sreća, zdravlje i još nešto.”

Veli da nakon neuspješnog  građenja nogometne karijere u Dinamu i Olimpiji nije otjetio životnu krizu…

“Kolebao sam se između sporta i policije, bio sam u pričuvnom sastavu, a zatim sam postao dio specijalne brigade Morris. Sve što se događalo bilo je dobro za mene. Ratovi nisu ugodni, naravno, govorim o onome što sam radio. Imao sam motiv. Nešto novo mi se događalo, učio sam nove stvari. Pitali su me hoću li ostati unutra, a ja sam ostao. Bilo mi je nešto više od 20 godina. Vjerojatno ne bih život spasio nogometom, vjerojatno bih igrao u nekim klubovima gdje bih imao pet puta veću plaću nego u policiji, ali u tih pet godina ne bih spasio život. Niti sam znao, niti sam razmišljao o tome što bih mogao raditi u životu osim nogometa. Pa, taj mi je trenutak donio pomak. K tome, Zašto bih tražio nešto drugo? Nisam imao obrazovanje iz kojeg sam mogao birati. Biti ekonomist, raditi u banci ili biti neka vrsta mehaničara. Ne, nisam se vidio u tome. Istakao sam se u vojsci. A i danas se osjećam sjajno. Dobro sam.”

Komočar zanimljivo govori o svojoj životnoj filozofiji:

“Na to često ukazujem prijateljima. Jedan od njih, koji već dugo ima uspješan posao, nedavno mi je rekao kako radi 16 sati dnevno. Rekao sam mu, sve u redu, ali bolje mi recite kad ćete imati vremena kad možete reći da ste učinili nešto za sebe. Da biste se ujutro probudili, krenite malo trčati, na neku drugu sportsku rekreaciju i otklonite stres. Nisam mogao raditi ono što on radi. Oprostite, ne želim to ni raditi. Da, točno. Ne želim ovo raditi.
Tri su mi stvari najvažnije u životu. Da sam zdrav, da imam posao i da mogu negdje živjeti. Sve ostalo, međutim, dodatni je plus. Na primjer, ako nađete nekoga s kime možete živjeti zajedničkim putem. Međutim, ako ga ne možete pronaći, na svijetu još uvijek ima toliko ljudi da uvijek možete pronaći svoj smisao. Pozitivne ljude koji vas ispunjavaju i obogaćuju.”

Kao profesionalni vojnik, sudjelovali ste i u dužim vojnim misijama na drugim kontinentima, daleko od obitelji. Kako je preživjeti takav izazov? Pitao ga je novinar…

“Vi ste u misiji s takvim ljudima koji su u osnovi vaša obitelj. Imao sam tako dobre mališane, bio sam u elitnim skupinama da je bilo lakše raditi jer su točno znali što žele. U misiju su došli jer ih je to zanimalo i htjeli su to učiniti sami, a ne zato što ih je netko tamo smjestio. Ako ste dobar zapovjednik, sve je moguće. Ako trče, djeluju u vojsci slično kao u nekoj dobroj tvrtki. Ako je šef dobro, imate zadovoljne zaposlenike. Sve paše.”

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.