YouTube/Screenshot

(VIDEO) KAKO JE HRVATICA IZAZVALA ŠOK NA IGRAMA! Najveća autsajderica osvojila zlato i srušila rekord, a onda je tek uslijedio šou

Autor: Andrija Kačić Karlin

Ovo je priča o jednom od najvećih iznenađenje u svijetu sporta, na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine. Glavni akter je naša plivačica Đurđica Bjedov. Rođena u Splitu 5. travnja 1947. godine, a plivačku je karijeru započela POŠK-u, čija je članica bila do 1962. godine da bi od 1962. do 1971. nastupala za plivački klub Mornar.

“Đuka nacionale” te je 1968. godine zapanjila svijet. Izazvala je nezapamćeni val oduševljenja, pokrenula pravu sportsku svetkovinu slavlja i ponosa te prva na dočeku nakon osvajanja zlatne i srebrne medalje “napunila” splitsku Rivu.

Zlatno odličje osvojila je u disciplini 100 metara prsnim stilom u vremenu 1.15,8, a srebrno u disciplini 200 metara prsnim stilom u vremenu 2.46, 4 i to u konkurenciji koja na prvi pogled nije obećavala “ništa dobro”!

‘Ne, ja nisam pobijedila!’

Slika koja je mnogim ljudima ostala u sjećanju jest trenutak osvajanja zlatnog odličja, dolazak na cilj, okretanje prema reporterskim tribinama, odmahivanje rukom na oduševljenje Mladena Delića:

“Tko? Ja? Ne, ja nisam pobijedila…”

Tako je u prvom trenutku reagirala Đurđica.

Hrvatska sportska povijest prepuna je dragulja, a jedan od najsjajnijih sigurno je Đurđica Bjedov. Stigavši na najveći sportski događaj kao posvemašnji autsajder, pripravila je jedno od najvećih iznenađenja u povijesti Olimpijskih igara.




Na sveopće iznenađenje osvojila je dvije medalje. Na 100 metara prsno postavila je olimpijski rekord i osvojila zlatnu medalju. Na 200 metara prsno osvojila je srebro… A praktički samo mjesec dana prije Igara u Meksiku nije uopće bila kandidatkinja za nastup na Olimpijskim igrama.

Priča ide ovako…

Mirjana Šegrt bila je jedina kandidatkinja za nastup u jugoslavenskoj plivačkoj reprezentaciji, no neki su djelatnici Jugoslavenskog olimpijskog odbora iz plivačkog sporta silno htjeli vidjeti Meksiko i na brzinu su formirali plivačku štafetu u koju su, osim Đurđice Bjedov, uvrštene još Ana Boban i Zdenka Gašpar, uz sigurnu Mirjanu Šegrt. Odlučeno je, k tome, da Bjedov nastupi i u pojedinačnim utrkama.




Đurđica je bila apsolutna autsajderica u tim utrkama, a ipak je doplivala u prvoj utrci prva, a u drugoj druga. Plivački svijet je ostao šokiran, baš kao u tim trenucima i sama Đurđica. Poslije je ispričala:

“Morate znati da je disciplina na 100 metara prsno bila nova olimpijska disciplina, a najveće favoritkinje bile su Galina Prozumenščikova iz Rusije i Sharon Wichman iz SAD-a. Ja sam u finale ušla s petim vremenom i plivala sam u drugoj stazi. Jedino čega se sjećam bilo je onih pola sata prije utrke. Kakva nervoza, srce ti tuče kao ludo. Trema i to prava. No, tada sam shvatila – i moje suparnice osjećaju isti strah. Nemaju prednost o kojoj se govorilo. To je živa istina. Bila sam jaka u sebi”.

A sve ostalo je povijest – Bjedov je u finalnoj utrci isplivala utrku života, s olimpijskom rekordom.

“Meni je čuveni sportski komentator Mladen Delić s novinarskog mjesta pokazivao, mahao da sam prva. Ja nisam vjerovala i uperila sam prst u samu sebe, odatle i ta moja iznenađujuća gestikulacija u stilu – Nemoguće da sam to ja! Bile su to, uistinu, prevelike emocije i prebrzo se sve to događalo. Previše toga u dvije sekunde. Predivno je što je kamera u tom momentu išla prema meni i to zabilježila. To ostaje kao jedna lijepa ljudska gesta da se ne zaboravi, da u jednom velikom trenutku uspjeha čovjek ostaje čovjekom”, priča danas Đurđica Bjedov…

O sjećanjima na te trenutke Bjedov ističe:

“Kako vrijeme više prolazi, tako vidim da uopće nisam slučajno trijumfirala. Makar sam i ja mislila ponekad da je to bilo slučajno. U tom trenutku sam jednostavno bila najjača. Nisam smatrala da one što imaju više ili bolje i sjajnije, mogu i bolje. Noge su vaše, duša je vaša, srce je vaše, želja za pobjedom je vaša. Vjerojatno je to bilo jače od svega onoga što su one imale, i u tom momentu, to je presudilo. Vjerujte mi, ja se same utrke uopće ne sjećam”.

Split je Đurđici Bjedov priredio veličanstven doček, na Rivi i po okolnim ulicama čekalo ju je sto tisuća ljudi! Olimpijska pobjednica stigla je u svoj rodni grad s golemim meksičkim sombrerom na glavi.

Sama Đurđica kasnije je govorila kako joj je svašta u Splitu bilo obećavano, a baš ništa ispunjeno. Naposljetku se preselila u Švicarsku. Već kao majka četvero djece otvorila je plivačku školu, a kćerka Anamarija bila je silan talent. Nakon što se hrvatski plivači nisu uspjeli uvrstiti u konkurenciju Olimpijskih igara 1992. u Barceloni, Anamarija je napustila plivačku karijeru, na veliku žalost majke Đurđice.

Poznata kao beskompromisan borac i sportaš, Đurđica Bjedov uvijek je imala zanimljiva razmišljanja o životu i sportu. Objašnjavajući zašto je nakon svega odlučila otići živjeti u Švicarsku, kazala je:

“Otišla sam jer sam htjela pružiti Ani mogućnost da ide studirati u Ameriku. Nažalost, nisam imala para, ali, niti sam se prodala, niti podala. Od onoga što sam napravila nisam dobila ništa specijalno. Sve svoje probleme sam riješila sama. Odgojila sam četvero djece, bila sam trener, imam školu plivanja i radim gimnastiku u vodi. Sve sam uradila sa svojih 10 prstiju, mozgom i srcem”.

Kako je Đurđica postala sportašica? Jednom je rekla:

“Postala sam sportašica zahvaljujući svome ocu. On je bio predan i veliki sportaš, pravi idealist, u duši pošten, u tijelu sportaš. Bio je osnivač POŠK-a u Splitu. Nas djecu je uvijek vodio sa sobom i u nama gajio sportski duh. Natjecali smo se tko će prvi naći prve šparoge, pa bi taj bio prvak šparoga, ili tko će se prvi okupati. Nedjeljom smo išli na Bačvice (kupalište u Splitu, op.a.), pa bi brali školjke od kojih se kod kuće kuhao rižoto. Otac nas je uvijek imao pod kontrolom”.

“Kad sad promislim”, objašnjavala je kasnije Đurđica, “ništa nije čudno ni bizarno bilo u toj gesti. Jednostavno, reagirala sam spontano, ljudski, ne vjerujući da sam ipak uspjela. Olimpijska medalja jest nešto najvrijednije što se može zbiti u karijeri”, kazala je Bjedov koja je u Meksiko otputovala samo zbog nastupa u štafeti u kojoj su tada nastupale puno poznatije plivačke zvijezde Dubrovčanka Mirjana Šegert, Zadranka Zdenka Gašparac te još jedna Splićanka Ana Boban.

S jedne strane nije bilo baš puno argumenta da se Đurđica vrati iz Meksika ovjenčana medaljom, s druge strane potajno se nadala pobjedničkom postolju. Što je to u njoj što je sagradilo taj sretni most želja, nadanja i mogućnosti?

“Velika ljubav prema plivanju, prema natjecanju. Borba koju sam uvijek osjećala prema sebi, koja je bila presudna u svim mojim sportskim razmišljanjima. Nevjerojatno sam željela plivati, nadmetati se s boljim od sebe. To me ispunjavalo izazovom, nadahnjivalo. I inače u životu sam takva”, kaže Đurđica koja je 1968. godine zadivila svijet.

Te godine dodijeljena joj je i Nagrada grada Splita, a proglašena je i najboljom sportašicom u Jugoslaviji, Hrvatskoj i Dalmaciji, u izboru više redakcija i saveza. Doček na splitskoj Rivi bio je do tada neviđen, jer ju je dočekalo stotinu tisuća stanovnika “najsportskijeg grada na svitu” i okolice, koji su došli podijeliti radost sa svojom Đukom.

Đurđica Bjedov je i za američke plivačke znanstvenike bila fenomen koji je srušio pravila, jer nije bilo nikakvog znanstvenog pokrića za takvo iznenađenje s otvorenog bazena Mornara i splitskog Poljuda.

Đurđica Bjedov je 1987. godine uvrštena u Međunarodnu plivačku kuću slavnih u američkom gradu Fort Lauderdaleu na Floridi, a od 2007. godine članica je Kuće slave splitskog športa. Godine 2003. dodijeljena joj je Medalja grada Splita. Dobila je 2009. godine Trofej Splitskog saveza športova Fabjan Kaliterna, a 2013. Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar“. Nagradu “Franjo Bučar” za životno djelo dobila je 2015. godine.

Kako je Đurđica postala sportašica? Jednom je rekla:
“Postala sam sportašica zahvaljujući svome ocu. On je bio predan i veliki sportaš, pravi idealist, u duši pošten, u tijelu sportaš. Bio je osnivač POŠK-a u Splitu. Nas djecu je uvijek vodio sa sobom i u nama gajio sportski duh. Natjecali smo se tko će prvi naći prve šparoge, pa bi taj bio prvak šparoga, ili tko će se prvi okupati. Nedjeljom smo išli na Bačvice (kupalište u Splitu, op.a.), pa bi brali školjke od kojih se kod kuće kuhao rižoto. Otac nas je uvijek imao pod kontrolom”.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.