UTAKMICU PO UTAKMICU U BORBU ZA MEDALJICU: Hrvatska na Srbiju, ali bez napetosti

“IZNAD SVIH – HRVATSKA!”

Nekoć moćan danas slab, srpski rukomet traži iskupljenje za podbačaj u Austriji. Istina, bila bi to utakmica visokog rizika da su današnji protivnici hrvatske reprezentacije upisali bod ili dva iz dvije utakmice koje su prethodile današnjem danu, ali nisu.

Vrlo lako se moglo dogoditi da se Kauboji nađu u situaciji u kojoj su igrači izbornika Nenada Peruničića, no htjeli mi to priznati ili ne naši su se rukometaši uzdigli iznad situacije i sada kao prvoplasirana momčad skupine A gledaju prema mogućem polufinalu, za koje će se morati izboriti kroz novu, križanu skupinu.

– Hrvatska je apsolutno favorit, Hrvatska je institucija svjetskog rukometa, dugi niz godina dio vrha. Mi smo načeti, iscrpljeni, a ja svjestan naše kvalitete… Ali izaći ćemo fajterski, malo ćemo više rotirati i pokušati odigrati dobru utakmicu, iskren je bio srpski izbornik da bi podvukao.

– Hrvatska je jača za Cindrića. Ja pričam o svjetskoj klasi igrača, a to su Karačić, Cindrić i Duvnjak. To je stvar luksuza koji Hrvatska ima. Ali opet u svom tom luksuzu vidim da ne postoji nitko iznad reprezentacije i to mi se jako dopada. Osjeća se i nacionalni naboj i pune su tribine, ljudi su veseli, navijaju, uživaju. Iskreno, lijepo mi je to vidjeti.

Lijepo je čuti komplimente koji dolaze iz suparničkog (ne neprijatreljskog op.a.) stožera, iako će mnogi svoju sumnjičavost potkrijepiti danajskim argumentom, međutim ovo nije prvi put da se iz “regije” dive nacionalnom naboju, toliko svojstvenom hrvatskim sportašima u internacionalnim natjecanjima, od rukometa i nogometa do vaterpola i atletike.

Divna je to rijetkost koju valja uvažavati u vremenu u kojem kapital i materijalno dobro u sve većoj mjeri diktiraju osjećaje i ponašanje ljudi. Trebali bi smo cijeniti takve sportaše jer razumiju “malog čovjeka”, a nerijetko su se i sami probili iz teških životnih uvjeta.

PROŠLOST I SADAŠNJOST

Hrvatska rukometna reprezentacija dugo je vremena u samom svjetskom vrhu, ispratili smo i najtrofejniju generaciju koja je s Ivanom Balićem, Petrom Metličićem, Mirzom Džombom, Blaženkom Lackovićem, Davorom Dominikovićem drugima harala svjetskim rukometom.

Naviknuti na odličja propitkivali smo koliko današnja generacija može, iznova smo analizirali turbulencije u Savezu, u reprezentaciji i oko nje, da bi ekipu ispratili gotovo indisponirani i sigurni da već nakon prvog kruga natjecanja nećemo razgovarati o odličjima, pošto su neposredno pred prvenstvo igrači otpadali jedan za drugim.

Hrabro je i rano razgovarati o odličjima u ovoj fazi natjecanja, ali je ljudski i optimistično, a svakako i opravdano ako ćemo suditi po učinku iz prve dvije utakmice (Crna Gora, Bjelorusija). Nisu to protivnici kojih bi se pribojavala generacija iz Atlante, ali istini za volju i tada je bilo reprezentacija koje su znale iskoristiti loše dan protivnika.

Rukomet je od onda do danas napredovao u zemljama koje su po kvaliteti objektivno dosta niže nego je naša, zbog čega velika gol razlika uvjerava kako s najjačim ekipama možemo biti “na knap”. To naravno ne mora biti tako, ali dojam jest takav.

Uspješan rezultat iz prve dvije utakmice svjedoči i o važnosti motivacije, odnosno “pobuđujućeg” segmenta koji pogoni igrače i momčad da budu najbolja verzija sebe. Pomalo smo se pribojavali prve utakmice a Bjelorusiju smo apostrofirali prije prvenstva kao najtežeg protivnika grupne faze.

Treba li odati priznanje našem “Woodyju Allenu” kako smo tepali Červaru dok je vrtložio svijetom i Europom, ili su zaslužni samo igrači, i slučaj? Tko zna, možda ga nakon prvog sljedećeg neuspjeha i ja pošaljem u smokve.