Tuđman niti prema Ankici nije bio ovako strastven: Neki su mu jako zamjerili tu ‘izdaju’

Rivalitet između nogometnog Zagreba i Splita početkom devedesetih je bio golem. I zdrav. Jest, Croatia je zacijelo bila protežirana, pa i već samom privatizacijom, unošenjem svježeg kapitala. Ali, nije se ni Hajduk dao. Nepodnošljivost je bila ekstremna. Iako je ta Croatia igrajući dvaput u Ligi prvaka ostavila dubok trag u maksimirskoj povijesti, nikako se to ime nije uspjelo nametnuti javnosti i navijačima.

Ljubav i strast predsjednika Franje Tuđmana prema nogometu, Dinamu, zapravo Croatiji bile je impresivna. Dolazio je na svaku utakmicu. Jednom je jedan Hajdukov navijač rekao televizijskim reporterima…

“Iako mi je užasno da zagrebački klub nosi ime Croatia, jer to ime može nositi samo naša reprezentacija, moram priznati da je lijepo vidjeti kakav je žestok navijač predsjednik Tuđman. Gledao sam na televiziji neku nebitnu utakmicu te Croatije i Zagreba. I netko je promašio veliku šansu za Dinamo, iliti Croatiju, a predsjednik se primio za glavu, držao je među rukama gotovo pola minute. Meni je to čak bilo i simpatično”.

Samo jedna ljubav za Tuđmana

Franjo Tuđman koliko je shvaćao bitnost spora toliko je opet bio gorljivi, žestoki, pa i isključivi navijač i u svom sportskom interesu mahom se držao zagrebačkog nogometnog kluba, mijenjao mu čak i imena, a ostale sportove i događaje pratio je površno, bez uplitanja svoje moćne vlasti.

Bio je prvi hrvatski predsjednik i na čuvenoj olimpijskom košarkaškom finalu, dvoboju Hrvatske i američkog ”Dream teama„, 1992. u Barceloni. I nakon dvoboja se i fotografirao s Petrovićem, Rađom, Kukočem, Skansijem i ostalima. No, u košarku, ili bilo koji sport se nije petljao. Njega je zanimala samo Croatia.

Neki se i danas pitaju kakav je bio odnos pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana prema Hajduku. Koji je bio neminovno uvjetovan njegovom opčinjenošću Croatijom (Dinamom). On je bio zagriženi navijač, modrog kluba iz Maksimira i to mjere da se može reći da je baš vatreni druker.

Dinamo nije pratio iz dana u dan, nego iz sata u sat. Imao je svoje omiljene igrače, klupske djelatnike, novinare, a u svoje nogometno znanje nije dozvoljavao ni mrvicu sumnje. Bio je, iako je uvijek sjedio u svečanoj loži, zapravo – navijač s istočnog stajanja.

Opet, moramo biti iskreni. Tuđman nije bio svemoguć kolikogod je volio Dinamo. Ako ćemo pravo, zadnjih petnaestak-dvadesetak godina Dinamo je enormno uspješniji nego kad ga je Tuđman pratio, podržavao, pa i naređivao ustupke prema svome omiljenom klubu. Dinamu tada, zapravo, Croatiji nije nedostajalo niti meda i mlijeka.

Ipak, u tom razdoblju uspješni je bio Hajduk. Splitski klub je bio i prvi prvak Hrvatske, u tom premijernom prvenstvu zagrebački omiljeni klub predsjednika bio je, vjerovali ili ne, tek peti…

Idemo dalje, dočim je Hrvatskom vladao predsjednik Franjom Tuđman Hajduk je igrao četvrtfinale lige prvaka protiv Ajaxa, tada najjačeg kluba u Europi i kasnijeg osvajača Lige prvaka. Bio je to jedan od najvećih hrvatskih klupskih uspjeha u povijesti, da se razumijemo.

Ipak, u Splitu je Tuđman uvijek bio vrijeđan s tribina. Mnogi su to namjeravali koristiti u političke svrhe, makar je prije istina da je bio vrijeđan kao navijač suparničkog, konkurentnog i i opasnog kluba po Hajdukove ambicije. Bilo je to i jako neugodnih situacija…

Dolazimo tako do jedne nevjerojatne, gotovo pa zaboravljene priče. Otprije tridesetak godina, iz svibnja 1993. godine. Igrala se prva utakmica finala hrvatskog nogometnog Kupa, a tada se igralo na dvije utakmice. Prvo je Hajduk na prepunom Poljudu čekao Croatiju, uzvrat je bio tjedan kasnije u Zagrebu.

Bilo je to u jeku rata, istina bilo je nekakvo primirje, u Hrvatskoj su već bile stacionirane snage Ujedinjenih naroda kako bi održavale mir. Stvarni život se morao voditi, igrao se nogomet i to jako dobar, a Croatia i Hajduk busali su se u prsa svojom snagom.

Poljud je tu prvu finalnu utakmicu Kupa 1993. godine dočekao u punoj raskoši, ispunjen do zadnjeg mjesta, u argentinsko-brazilskoj atmosferi, s bakljama, trakama, papirićima, ugođaj je bio je bio spektakularan.

A tih dana Dalmacija je stenjala pod nedostatkom – električne energije. Česte su bile redukcije, Hrvatska elektroprivreda zbog okupiranih objekata i prometne izolacije nije mogla Dalmaciji osigurati dovoljnu količinu električne energije. Split i ostali dalmatinski gradovi i sela po zaleđu često su bili u mraku, masovno su se kupovali agregati da bi ljudi i industrija uopće mogli koristiti kućanske aparate i održavati proizvodnju.

Utakmica se igrala po dnevnom svijetlu, sve da se s reflektorima ne bi trošilo ionako malo raspoložive električne energije.

I na stadion je neposredno nakon početka utakmice u tom užarenom ozračju ušao predsjednik Franjo Tuđman u pratnji suradnika i samog ministra obrane Gojka Šuška. Kako je Tuđman bio osvjedočeni navijač Croatije i nije inače dolazio na Hajdukove utakmice, tako je i na tribinama nastao urnebes.

Ne, ne od odobravanja, nego od bijesa. Mnogi su taj bijes kasnije tumačili kao oblikom političke pobune. Cijeli stadion najprije je izviždao Tuđmana, a onda je masa uglas počela skandirati – “Hoćemo struju, hoćemo struju”. Bilo je i pogrda prema predsjedniku, ne sve je ubrzo sustalo jer je Hajduk igrao izvanredno i u toj prvoj utakmici je pobijedio s 4-1. U uzvratu je bilo 2-1 za Dinamo, Hajduk je osvojio Kup.

Kako je alkohol uništio čuvenog nogometaša Hajduka, jedan krivi potez bacio ga je na ulicu

Atmosfera je u Splitu na toj utakmici bila toliko neugodna za predsjednika Republike Franju Tuđmana da se na odmoru između dva poluvremena sa svim suradnicima pokupio iz svečane lože i vratio se u Zagreb.

Kako je Tuđman poludio kad su ga telefonom šokirali: ‘Ma to je nemoguće, reci da to nije istina’

Jedan navijač je drugi dan u radijskoj emisiji drugi dan pričao:

“Zašto su Tuđmanu vikali da je peder? Pa, zato što je bio navijač suparničkog kluba, a u Splitu te nitko ne jebe ako navijaš sa protivnički klub pa bio ti sto puta predsjednik Hrvatske”.