Screenshot/YouTube

Tuđman je poskakivao od bijesa, ali ga je čvrsto stisnuo: ‘Lažu da se kiselo smijao’

Autor: Andrija Kačić Karlin

Hajduk nije uspio do naslova ove sezone, ali u ovom feljtonu podsjetit ćemo jedne zgode kad su Bijeli redovito osvajali neke trofeje. Jest, bilo je to davno, još 1995. godina. Bila je to jedna od najuspješnijih godina u povijesti za Hajduka. Osvojio je splitski klub, a to nikad prije i nikad poslije u povijesti Hrvatske nogometne lige nije zabilježeno, i prvenstvo i Kup. A u sezoni 1994./1995. Splićani su zaokružili domaće trofeje osvojivši i Superkup. Pridoda li se tome senzacionalan uspjeh Splićana u Europi, plasman u četvrtfinale Lige prvaka, jasno je kako je to bio sve skupa povijesni uspjeh.

Dinamo, na čiju svaku domaću utakmicu je dolazio predsjednik Franjo Tuđman, Hajduku je u oba natjecanja prijetio do zadnjeg trenutka. Umalo zaboravismo reći, Dinamo se tada zvao Croatia, po izričitoj želji predsjednika Tuđmana. Hajduk je tako u prvoj sezoni u kojem je pobjeda, umjesto dotadašnja dva, vrijedila tri boda, osvojio treći naslov prvaka Hrvatske. Tomu je dodao i drugi Kup minimalnim pobjedama nad Croatijom u Splitu (3-2) golovima Tome Ercega i Aljoše Asanovića (po dva), te u uzvratnoj finalnoj utakmici 1-0, golom Asanovića.

U toj uzvratnoj utakmici finala Kupa u svečanoj loži sa svojom svitom bio je i predsjednik Tuđman. Dinamo je čak i dominirao u većem dijelu utakmice, no Hajduk čiji je trener tada bio Ivan Katalinić, a predsjednik Nadan Vidošević, utakmicu je riješio bijegom i golom Asanovića.

Jakov Prkic/CROPIX

Tuđman je bio nervozan

Dok je trajala utakmica Tuđman je bio neuobičajeno nervozan. Poskočio bi, digao bi se kada bi Dinamo imao šansu, no toliko je promašaja bilo, a kasnije i nemoći da su gestikulacije prvog čovjeka države bile sve ljuće. Naša javnost znala je koliko je gorljivi navijač predsjednik, znali su to i Hajdukovi i navijači i igrači. Neke je to smetalo, druge nije.

Nakon utakmice pokal je, sukladno protokolu, dodjeljivao sam predsjednik Tuđman. Tadašnji kapetan Hajduka Zoran Vulić predvodio je smotru svojih suigrača ispred predsjedničke lože gdje mu je pokal uručio sam predsjednik. Pričalo se – kiselog lica i hinjenog osmijeha. Oh da, toliki je navijač Croatije bio Franjo Tuđman, bilo je objašnjenje po medijima…

Zoran Vulić nam evocira svoja sjećanja s tog mimohoda, slavljeničkog po Hajdukove nogometaše: “Prvo smo se malo šalili kako će to podnijeti predsjednik. No, vjerujte mi, meni, a ni suigračima, nije smetalo to veliko navijaštvo predsjednika Tuđmana. K tome, u to vrijeme mi smo bili jako dobri i Dinamo nije dominirao. Sve odlučujuće utakmice odigrali smo junački.”, kaže i dodaje:

Foto: Tom Dubravec/CROPIX

Muški stisnuo ruku

“U Zagrebu smo malo strahovali od Dinamovog pritiska jer smo imali tek 3-2. Čini mi se da je tadašnja Croatia i okružje oko nje bilo malo preoptimistično. Kako bilo, mi smo dobili i morali smo kod predsjednika po pokal, ja sam bio kapetan”, priča nam Vulić.




I dodaje: “Sve je bilo iznimno svečano. Postrojili smo se na terenu i u redu jedan po jedan krenuli smo do staze koja je priručno napravljena prema sredini lože gdje nas je čekao predsjednik Tuđman. Svi su kasnije pisali i govorili da je Tuđman imao kiseli osmijeh. Odmah ću vam reći, to nije bila istina. Predsjednik je bio i više nego srdačan.”

“Sjećam se kako mi je muški stisnuo ruku. čestitao mi je, rekao je da čestita od srca i da je pobijedio bolji. Croatiju nije ni spomenuo. Koliko se sjećam, spominjao mi je i reprezentaciju, kako od nje očekuje velike pothvate. Sada se vidi da je bio u pravu. Meni je to bio neobičan i drag susret, em smo osvojili još jedan trofej, em sam kao kapetan Hajduka preuzeo pokal od samog predsjednika Tuđmana. Zna se ta fotografija i danas zavrtiti po medijima i društvenim mrežama„.

foto d.pongracic/cropix arhiva

Drago i simpatično

Da bi nam na koncu Zoran Vulić rekao: “Vjerujte mi, meni nimalo nije smetala Tuđmanova nogometna opredijeljenost. Štoviše, to mi je čak bilo drago, simpatično, nadahnjujuće. Prekrasno je imati predsjednika, premijera ili gradonačelnika koji voli sport. I neka je navijač, to znači da sport voli još dublje.”




“Mi smo se kao mlada država i demokracija najviše promovirali kroz sport. I svi smo bili zaneseni našim sportom, davali sve od sebe. Tuđmanu predbacivati ljudskost, jer biti navijač dokaz je emocija i zanosa, jest nelogično. Nije on bio navijač od jučer, od trenutka kada je postao predsjednik.”, kaže i zaključuje:

“Velim vam, niti sam ja vidio taj kiseli osmijeh, niti sam osjetio neiskrenost u čestitanju kod predsjednika. Bio je to susret na razini, s osjećajima koje nikad neću zaboraviti. On je čestitao suparniku kluba za kojeg je navijao i to je učinio dostojanstveno. Ma, ljudi moji, mogao je on biti najveći navijač na svijetu, ali on je stvari gledao šire. Budite uvjereni u to”.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.