Tražio je ovaj Hrvat jugo himnu na svom pogrebu, a umro je sam u bijedi

Da, to se ime itekako pamti! Marijan Beneš uz Matu Parlova bio je najpopularniji boksač u povijesti bivše države. Bio je u pravom smislu riječi neustrašivi boksač koji je na protivnika jurišao ne obazirući se na rizik i ozljede. U našem feljtonu o asevima s ovih prostora prisjećamo se legende…

Rođen je  u obitelji oca Josipa, Hrvata, i majke Marije rođ. Vukić, Srpkinje. Pod utjecajem oca, učitelja glazbe, svirao je klavir i violinu te je zajedno s trojicom braće i sestrom proveo djetinjstvo u Tuzli. Sa deset godina stupio je u boksački ring i već u prvoj borbi pobijedio osam godina starijeg suparnika. Kao šesnaestogodišnjak potpisuje za banjalučku Slaviju u kojoj je trenirao tijekom cijele amaterske karijere.

Za amaterske karijere osvojio je devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne naslove, za što je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslavenskog sportskog lista.

Amatersku karijeru okrunio je osvajanjem zlatnog odličja na Europskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, za što je proglašen najboljim športašem Jugoslavije (zanimljivosti radi, godinu prije i nakon nagrada je otišla Mati Parlovu). Unatoč oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, upornošću i radom se vratio u ring i nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., na kojima je zaustavljen u drugom kolu.

Antologijski meč 1979. u dvorani Borik, spektakularni Benešov trijumf kada je osvojio naslov prvaka Europe u lako-velter kategoriji, i dalje je živ u mnogim sjećanjima, a ta Marijanova borba i njegova životna energija nikada neće pasti u zaborav.

Nakon Montreala okrenuo se profesionalnoj karijeri te brzo napredovao do europskog vrha. Tako je u ožujku 1979. u Banja Luci osvojio EBU-ov naslov nokautiravši branitelja naslova, Francuza Gilberta Cohena. Pojas je obranio četiri puta. U 394 boksačke borbe u karijeri, pobijedio je u njih 309, od toga sedam puta nokautom. Pritom je 26 puta lomio kosti i ozlijedio glasnice zbog čega je govorio tiho i sporo. Iz boksa se povukao 1983. te je zbog ozljeda ostao slijep na lijevo oko.

Bio je osebujan i zanimljiv lik, bez dlake na jeziku. Svojedobno je demolirao i vlastiti kafić.

„Ma ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Naučio sam što znači biti šerif na Divljem zapadu. Kući sam dolazio sav krvav. Ali s obzirom na to da sam emotivan čovjek, zabrinuo bih se što je s tim ljudima u bolnici, jesam li ih jako ozlijedio. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala”.

Više puta je izrazio javno protivljenje velikosrpskim idejama, iako se i sam izjašnjavao Jugoslavenom ne porićući pritom svoju hrvatsku narodnost. Bio je sudionik rata u BiH u kojem 1992. izgubio brata, a kasnije i suprugu Stanu koja je nakon rastave s kćerima Žanet i Marijanom otišla živjeti u Niš. Naposlijetku je otjeran iz Banja Luke, “grada kojeg je volio najviše na svijetu” prema vlastitim riječima. Ratne godine proveo je u Hrvatskoj, a u Banja Luku se vratio 1996., u kojoj mu ni u godinama nakon rata nije bilo dozvoljeno trenirati u matičnom klubu.

Pričao je:

„Banju Luku sam napustio zbog pojedinaca koji su bili na vlasti. Morao sam otići. Mlađi brat Ivica je ubijen na početku rata, 1992. Ljudi koji su mi bili bliski mogli su ga spasiti. On je bio anacionalan tip. Bio je inatljivac, prznica, ali divno stvorenje, pošten iznad svega. Sve se okrenulo naopačke, ljudi su se zamrzili preko noći”, govorio je iskreni Beneš.

Objašnjavao je u detalje:

„Nitko nije znao kada će biti kraj rata. Jednostavno, psihička prisila je bila takva da sam morao otići. Bilo je važno da si Srbin. Ako nisi, onda nisi dobrodošao. Tadašnja vlast je bila fašistička. Ja sve “velike Srbe” i “velike Hrvate” nazivam fašistima. U ratu su mi umrli majka i otac. Od žene Stane sam se razveo, također zbog nacionalnosti. Međutim, s kćerima Žanet i Marijanom ostao sam u dobrim odnosima

Na kraju obolio je od Alzheimerove bolesti te naposljetku i preminuo 4. rujna 2018. u Banja Luci.

Legendarni boksač Marijan Beneš pokopan je u Banjoj Luci, a prema njegovoj želji na posljednji je počinak ispraćen uz himnu bivše Jugoslavije ‘Hej Slaveni’.

Po njegovoj je želji na komemoraciji u Banskom dvoru u Banjoj Luci odsvirana i pjesma ‘Zbog jedne divne crne žene’ Kiće Slabinca.