fbpx
Ilustracija, Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

TOLIKA SMO SIROTINJA DA NAM SE I SIROTINJA SMIJE! Ma ovo je ispod svake normalne razine, gospodo!

Autor: Andrija Kačić Karlin

Hrvatska je u četvrtom navratu u finalu neslužbenog svjetskog teniskog prvenstva. Što zapravo i jest Davis kup, koji se igra od 1900. godine. Dvaput su ga Hrvati i osvojili, a zadnjih tridesetak godina nema veće momčadske teniske senzacije u tenisu od Hrvatske. Nema!

A priča je slična, samo nama slična, kao u nogometu i skijanju. U nogometu smo umalo bili svjetski prvaci, u skijanju smo imali Janicu i Ivicu Kostelić koji su pokorili svijet, a niti za nogomet niti za skijanje nemamo ni pristojnu i skromnu infrastrukturu. Nemamo ništa, niti stadione, niti skijališta niti trenažne kampove, centre. Tolika smo sirotinja da nam se i sirotinja smije.

Navlas isto je u tenisu. U Hrvatskoj ne postoji niti jedno jedino mjesto gdje se tenis može igrati cijelu godinu. U Splitu se igra kroz ljeto, proljeće i jesen jer to vremenske prilike dopuštaju, u središnjoj Hrvatskoj samo ljeti, nedostaju dvorane s terenima i rasvjetom, nema pripremnog centra za reprezentaciju. Igra se na privatnim terenima, pod balonima, ma ispod svake razine. Sve je to zbrda-zdola ali je fantastično. Svakih nekoliko godina odemo do finala ili budemo svjetski prvaci!

Bez ikakvih uvjeta Hrvati marširaju!

Kako, zbog čega, zašto?

Ipak ne smijemo zaboraviti jednu bitnu činjenicu. Još davno je stvoren u našem tenisu kult reprezentacije, baš kao u nogometu ili rukometu, a isto nedostaje, primjerice, našoj košarci. Kad se jednom stvori kult, tradicija, hijerarhija u reprezentaciji onda je to zalog dobrog raspoloženja, silnog truda ali i odgovornosti.

U takvom ozračju uvijek se pojavi netko tko nas sve šokira. Ugodno naravno, poput tog momka Borne Goje. Pa, dečko je sam sredio i Talijane i Srbe. A na naš najbolji par na svijetu Mektić-Pavić smo se već i navikli. Oni su nam uvijek siguran bod. Pa to nema niti jedna teniska reprezentacija na svijetu. Marin Čilić koji jest naš najbolji tenisač u reprezentaciji ispada tako najslabija karika.

Evo gdje leži snaga Hrvatske kad je Čilić u nacionalnoj vrsti, našalimo se, „zadnja rupa na svirali”.

Instagram

Ono što je bilo najljepše u pobjedi Hrvatske protiv Srbije jest spoznaja da je cijeli dvoboj bio u krasnoj, gospodskoj i sportskoj atmosferi. I za vrijeme meča i kasnije. Bila je to istinska pobjeda sporta u srazu dvije reprezentacije koje predstavljaju države koje su u ne tako davnoj povijesti zaratile. Hrvatska je pretrpjela agresiju, ali život ide dalje, i mora ići. A tenisači iz Hrvatske i Srbije, članovi svojih reprezentacija, su i dobri prijatelji.




Baš kao što je Luka Modrić prijatelj Novaka Đokovića. Zvijezda madridskog Reala gledala je teniski dvoboj Hrvata i Srba. Naravno, naš Luka je navijao za Hrvatsku ali se slatko, poput malog djeteta smijao, kada se Novak Đoković ljutio sam na sebe, te nogom udarao po svojoj sportskoj torbi.

Foto:Davor Javorovic/PIXSELL

Gesta Novaka Đokovića koji je čestitao hrvatskim igračima i članovima stožera, zagrlio se s njima bila je predivna. To je sport kakav bi trebao biti. Nažalost, često nije.

Nazočili smo jednom veličanstvenom događaju, gledali smo odličan tenis, uživali smo kako se samo može uživati u sportskom spektaklu. I iako smo pobijedili bili smo dirnuti i počašćeni ponašanjem poraženih. Gospodo Hrvati i Srbi, hvala vam.




Autor:Andrija Kačić Karlin
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.