(VIDEO) DONOSIMO VAM VEĆ ZABORAVLJENU EPSKU PRIČU: O žutici, dopingu, kultnom finalu i najboljem igraču svih vremena

Autor: Andrija Kačić Karlin

Mađarska nogometna reprezentacija iz pedesetih godina prošlog stoljeća bila je jedna od najboljih momčadi koja se ikada pojavila na nogometnim travnjacima.

Ferenc Puskas bio je pravi vođa momčadi koja je opčinjavala nogometni svijet, a pozornost na sebe svratila je trijumfalnim gostovanjem na engleskom Wembleyju kada su Mađari doslovce na komadiće rastavili tada sjajnu englesku momčad. Bilo je to 25. studenog 1953. pred 105.000 gledatelja. Mađari su igrali toliko dobro da su mogli zabiti i više od deset golova! Na kraju je bilo 6-3 za Mađarsku, a kompletan Wembley je nakon utakmice nekoliko minuta šutio, a onda gromoglasnim pljeskom pozdravio pobjednike. Hidegkuti je zabio tri pogotka, Puskas dodao još dva, a Jozsef Bozsik jedan gol. Kao nacija koja je svijetu podarila nogometnu igru, Englezi su bili poniženi, a povijest ovog sporta zauvijek je promijenjena…

Pitanje za za mlađe čitatelje – ruku na srce, koliko puta ste čuli priču o mađarskoj lakoj konjici? Dakako, nije to nikakav militaristički, već nogometni termin kojim se označava i opisuje priča o najboljem naraštaju mađarskog nogometa koji je impresionirai cijeli nogometni svijet pedesetih godina prošlog stoljeća. No, ta se momčad nikad nije okitila naslovom svjetskog prvaka. Iako je bila i najveći favorit Svjetskog prvenstva 1954. godine u Švicarskoj.

Taj mađarski sastav mnogi su znali napamet – Gyula Grosics, Jeno Buzanszky, Mihaly Lantos, Jozsef Bozsik, Gyula Lorant, Jozsef Zakarias, Laszlo Budai, Sandor Kocsis, Nandor Hidegkuti, Ferenc Puškaš, Zoltan Czibor. Bila je to momčad doslovce bez slabe točke, u kojoj su se igrači međusobno natjecali tko će dati više pogodaka. Tako ih je slikovito opisao engleski komentator nakon što je autsajer Mađarska na Wembleyju 1953. godine do nogu potukla Engleze sa 6-3. I u uzvratnoj utakmici u Budimpešti, Englezi su krahirali – Mađari su ih isprašili sa 7-1. Utakmica u Londonu proglašena je u Mađarskoj nacionalnim praznikom, a bila je to prva pobjeda jedne strane momčadi protiv Gordog Albiona na engleskom tlu.

Najveći uspjeh zlatne generacije mađarskog nogometa bio je zlato na Olimpijskim igrama 1952. u finskom Helsinkiju. U finalu su pobijedili Jugoslaviju s 2-0. golovima Puskása i Czibora. Zlatna momčad, podsjećamo, ušla je u povijest nogometa sa 6-3 pobjedom protiv Engleske u Londonu na Wembleyju 1953. godine. To je bio prvi poraz Engleza na domaćem terenu od 1901. godine. Mađarska je igrala u sastavu: Grosics (od 74. Šandor Geler), Buzanski, Lorant, Lantoš, Hidegkuti, Bozsik, Zakarijaš, Budaji, Kocsis, Puskás, Czibor, a strijelci su bili Hidegkuti (1′,21′,53′), Puskás (24′,28′); Bozsik (50′).

Slijedeći veliki uspjeh, iako je u Mađarskoj doživljen kao golem neuspjeh, bilo je drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 1954. u Švicarskoj. U finalu je Mađarska igrala protiv SR Njemačke i izgubila 2-3. Golove za Mađarsku su postigli Puskás i Czibor, a za Njemačku Morlok i Ran (2). Prije početka Svjetskog prvenstva u Švicarskoj, mađarska reprezentacija je bila smatrana za glavnog favorita. Inače, ti isti Mađari, prozvani lakom konjicom, u četiri su godine – od 1950. do 1954. – nanizali 33 utakmice bez poraza i stoga su kao najveći favoriti i praktički nedodirljivi, stigli u Švicarsku.

Mađarska je bila u drugoj skupini zajedno s reprezentacijama Njemačke, Turske i Južne Koreje. U uvodnoj utakmici Mađari su zabilježili rekordnu pobjedu protiv Južne Koreje od 9-0, što je i danas najveća gol razlika postignuta na završnicama svjetskih prvenstava do tada.
Drugu utakmicu mađarska reprezentacija je igrala protiv reprezentacije Zapadne Njemačke i utakmicu dobila s uvjerljivih 8-3.




No,Nijemci su tada nastupili s pričuvnom postavom, nadajući se da bi tako mogli zavarati Mađare s kojima su se planirali susresti iznova u finalu. Na otj utakmici ozlijeđen je najbolji mađarski igrač Ferenc Puskas, što ga je udaljilo s terena za sljedeće dvije važne utakmice. Međutim, Mađare to nije previše brinulo jer su smatrali da su ionako uvjerljivo bolji od svih ostalih reprezentacija i da se mogu probiti do finala i bez najboljeg igrača.

U četvrtfinalu Mađari su se sastali s Brazilcima. Utakmica je trebala biti za pamćenje. I ostala je, ali ne po ljepoti igre, već po grubostima. Isključeni su mađarski (Jožef Bozsik 71′) i dvojica brazilskih igrača (Nilton Santos 71′ i Humberto 79′). Na kraju utakmice, koja je završena rezultatom 4-2 za Mađare, brazilski igrači su uletjeli na klupu Mađara i izbila je velika tučnjava. Jedini koji nije sudjelovao u njoj,bio je Lorant Gyula, jedan od najčvršćih mađarskih obrambenih igrača.

No, polufinale Mađarske i Urugvaja je donijelo jednu od najboljih utakmica. Rezultat u regularnih 90 minuta je bio 2-2, a borba se vodila između branitelja titule svjetskog prvaka Urugvaja i novih zvijezda na nogometnom nebu – Mađara. U produžecima, s dva gola koje je postigao glavom (po čemu je i bio poznat), Šandor Kocsis je osigurao svojoj reprezentaciji sudjelovanje u finalu.




U finalu ih je, gle čuda, čekala baš Njemačka koja je prethodno nanizala pobjede protiv Turske 3-0, Jugoslavije 2-0 i Austrije 6-1. Igrala je te utakmice žudeći za još jednim srazom protiv Mađarske. Baš u finalu. Igralo se u Bernu i Mađari su već u prvome poluvremenu poveli s 2-0 (Puskas i Csibor). Tako se počelo slaviti već na poluvremenu u svlačionici, a u Budimpešti su ljudi izašli na ulice nakon što su stigle krasne vijesti. No, ubrzo je ta masa opet šutjela kraj radio-prijemnika, jer su u prvih osam minuta nastavka – Nijemci izjednačili (Morlock i Rahn). Riječ je bila, dakako, o njemačkoj upornosti koja se u povijesti svjetskih nogometnih smotri pokazala poslovičnom.

I onda je u 84. minuti Rahn postigao pogodak za 3-2 Njemačke i najveću senzaciju svih dotadašnjih nogometnih utakmica, dok su Mađari nakon 33 odigrane utakmice u najvažnijoj utakmici karijeri doživjeli – epski poraz.

Inače, nakon tog finala Mađari su igrali još 18 utakmica bez poraza, postavši i prva momčad koja je svladala SSSR na njihovom terenu. Novu seriju prekinula je Turska 1956. godine, a zlatna generacija Mađara se raspala iste godine izbijanjem mađarske revolucije, kad su Ferenc Puškaš, Zoltan Czibor i Sandor Kocsis pobjegli iz domovine koju je okupirao Sovjetski Savez.

I još nešto! Znalo se da su nakon finala svi njemački igrači završili u bolnici zbog, navodno, žutice. Mnogi su spominjali i injekcije koje su dobijali u poluvremenu finalne utakmice s Mađarskom. Ma, tko te danas to uopće pita? No, priča s tog finala, glede dopinga, nikad nije završena.

“Reprezentativci Zapadne Njemačke, koji su 1954. postali svjetski nogometni prvaci, bili su dopingirani”, tvrdi se u studiji Sveučilišta u Leipzigu napravljenoj prije pet godina. Istraživanje pod nazivom Doping u Njemačkoj naručio je Njemački olimpijski odbor, a već je prvo izvješće Sveučilišta u Leipzigu bilo – poražavajuće.

U studiji se, naime, tvrdi da je svaki njemački reprezentativac koji je igrao u finalu te svjetske smotre u Švicarskoj, dobio injekciju metamfetamina, a igračima je rečeno da je riječ o – vitaminu C. Navodi se i kako su metamfetamin dobivali i njemački vojnici tijekom Drugog svjetskog rata. “Imamo čvrste indicije da su igrači primili pervitin, a ne vitamin C”, izjavio je istraživač Erik Eggers za njemački Tageszeitung.

Njemačka je u finalu u Bernu brzo primila dva gola od Mađarske, ali se jednako brzo i vratila u igru, da bi joj naslov u 84. minuti donio Helmut Rahn. Zanimljivo, u prvoj fazi natjecanja mađarska laka konjica je pobijedila Zapadnu Njemačku sa čak 8-3.

Ta je finalna pobjeda ratnim odštetama opterećenoj poratnoj Njemačkoj donijela fantastičnu moralnu zadovoljštinu, te je cijeli pothvat momčadi Seppa Herbergera dobio naziv – Čudo iz Berna (njem. Das Wunder von Bern). Godine 2003. godine, uoči proslave 50. obljetnice pobjede na Svjetskom prvenstvu, snimljen je i igrani film identičnog naziva.

Ferenc Puskas je u jednoj radijskoj emisiji opisivao zadnje trenutke tog velikog finala, sa suzama u očima:

“Krećemo na centar. Gubimo 2-3. Nitko ne govori niti riječi. U nama kipti. Čisti bijes. I, iz tog bijesa mi krećemo. Još se nije stišala buka tribina, lopta ide kao po špagi, ja sam na udarcu, pucam,gol! Nijemci su zastali. Mi smo u zagrljaju. A, onda, sve su to sekunde – šok. Sudac Ling ne priznaje pogodak. Pokazuje na dignutu zastavicu. Protestiramo. Ali, ne pomaže. Idemo još jednom, pa još, ali sada je gotovo. Noge nas izdaju. Nijemci su na nogama. Hoćemo li izdržati? Vratiti se?

A onda taj kraj. Pružene ruke koje nemaju stisak, trebati će suzdržati se, povući u sebe, biti na krvavom panju odsječenih glava. Gubitnik. Rukujem se s Walterom. Osjećam – moje su ruke hladne, njegova je mokra, ali vrela. Ne znam kamo ću. Stojim pod klobukom kišobrana, slušam Rimeta, njegovu ceremoniju, ispod oka vidim Fritza s pokalom, on kreće prema svojima, ja sam izgubio kompas, nismo više u redu. Kamera je zgrabila novog pobjednika. Novine su dočekale senzaciju. Oni su danas njihovi, mi smo oni od jučer. Povijest…”

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.