SRBIJA GLEDA HRVATSKOJ U LEĐA, OVO IH BAŠ BOLI! Ne, nije ‘komšijama’ samo nogomet bolna točka, ovdje je još gora situacija

Posljednji neuspjesi naše rukometne reprezentacije malo su nas neugodno iznenadili, makar i dalje stoji zaključak da nam je rukomet najveći sportski dobitnik u neovisnoj Hrvatskoj.

Unatoč svim medaljama, uspjesima, novim generacijama, svjesni smo da se Hrvatska iz male baze ne može tako lako održavati s europskom i svjetskom kvalitetom.

Pa kada nam je još došao i krah na kvalifikacijama za odlazak na Olimpijske igre, „istankirali” su nas Francuzi u dvoboju protiv Portugala kojeg smo mi jedva pobijedili, a onda su Portugalci protiv Francuza koji su nas unakazili dobili utakmicu, zaboljelo je jako. I taj neodlazak preklani u Tokyo nas je upropastio.

Srbija zavidi Hrvatima

Oh da, u krizi smo. To moramo priznati. I teško se vratiti. Kolikogod nekad bili jaki, kolikogod još uvijek imamo dobre igrače…

Zagrebimo malo dublje. Uspon rukometa u popularnosti duguje se uspjesima, zlatnim olimpijskim medaljama, naslovima svjetskog prvaka, europska kruna nam zamalo stalno izmiče… Sve ono što je rukometu uspijevalo košarka je izgubila, bojimo se nepovratno. U 30 i nešto godina naše samostalnosti.

Hrvatsko rukometno čudo, ruku na srce i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, upravo je čudo jer je proizašlo, niklo, stvorilo se ni iz čega. Košarka je imala sve, pa opet ništa.

Što je naš rukomet? Iz jalove infrastrukture, malog broja klubova, slabih prvenstava dolazio je do fantastičnih dosega. Upravo nevjerojatnih. Doda li se, k tome, i financijska onemoćalost i ono malo klubova koji drže kakvu-takvu kvalitetu, onda je posve jasno da hrvatski rukomet drže entuzijasti. To su oni ljudi koji stvaraju mlade sportaše, sportašice, rukometaše i rukometašice.

I koji tako kvalitetno sagrađeni kao sportske veličine brzo sreću pronađu u inozemstvu, napreduju i dođu nam u reprezentaciju sjajni, spremljeni, ushićeni i ispadnu na kraju uspješni.

Realno, na utakmicama hrvatskog prvenstva, i kod muških i kod ženskih, bude samo po nekoliko desetaka ili stotinjak gledatelja, kod muških je nedodirljiv PPD Zagreb, kod žena Podravka Vegeta, a najjačima su Nexe iz Našica i Lokomotiva iz Zagreba tek pratnja.

I opet, Hrvatska je rukometna velesila, baš kao u nogometu iako nemamo niti jedan stadion, baš kao nekad u skijanju s Janicom i Ivicom, a u zemlji ne da nemamo skijališta, već smo i na snijeg zaboravili.

Što to znači? Osim urođenog talenta znakovito je da se i u mizernim uvjetima mogu slagati takve sportske momčadi. Što krijepi tezu kako entuzijazam, a ne profesionalizam, održava hrvatski sport u svjetskom vrhu.

Takva formula se koristi godinama, u oskudici se stvori sportaš koji odlaskom u inozemstvo, onako kvalitetan i sazidan, potom rješava egzistenciju. A opet ponavljamo, imamo i u muškoj i u ženskoj konkurenciji po jedan i pol klub. Što bi bilo da imamo po tri ili četiri? Ne smijemo ni zamisliti!

No, dolazimo ipak do glavnog problema. Pitanje je mogu li se u hrvatskom rukometu stvarati plejade igrača samo kroz jedan klub koji pokupi sve što vrijedi iz cijele Hrvatske, a taj klub je prvak evo već 30 godina, realno je uništio svoju konkurenciju koja se pojavljivala u Umagu, Zadru, Metkoviću, Splitu… Baš kao i nekad Cibona u košarci koja je spalila sve oko sebe, a i sada sama gori kao na lomači.

Hrvatska je više od dvadesetak godina u vrhu svjetskog reprezentativnog rukometa, koliko će naša uistinu siromašna baza još uspjeti podizati mlade igrače koji će pripadati svjetskom vrhu. I to u dovoljnom broju, zar ne?

Mi se na europskim i svjetskim smotrama borimo protiv zemalja koje imaju bazu od najmanje pedesetak milijuna stanovnika, pa i više, kao što su Njemačka i Španjolska, a da bismo se zaigrali brojkama recimo da Brazil ima 150 milijuna žitelja. Od nama sličnih tu su Danska i Norveška, no to su zemlje koje su opet u prednosti, jer su bogatije i imaju izvanredno jake i zanimljive lige, domaća natjecanje. Dočim je svako naše rukometno prvenstvo isto, poput preslika na indigu, rukometni klub iz Zagreba osvaja trofeja, nešto igra po Europi, no zbog silne fluktuacije igrača više nije u stanju dolaziti do polufinala, finala ili čak biti europskim prvakom, kako je to nekoć znalo biti. Ma, još je gore, PPD Zagreb nekad je bio europski prvak, sada se u Ligi prvaka ne može spojiti s pobjedom. I to zorno govori gdje smo sad, a gdje smo bili…

Da, nemamo domaće prvenstvo koje mora biti temelj proizvodnje mladih igrača i to u dovoljnom broju da bi se danas-sutra sastavljala kvalitetna reprezentacija. K tome, moramo znati da roditelji baš djecu nerado šalju na rukomet, njima je zarada za njihove potomke u tome sportu premala, svi bi radije u nogometaše ili tenisače.

Sve su to boljke našeg rukometa. Sporta za kojim navijači polude samo u siječnju, kad su europske ili svjetske smotre, ili svake četiri godine na Olimpijskim igrama. Sve preostalo vrijeme rukomet kao da ne postoji.

Hoće li rukometni djelatnici u tako maloj bazi i sa siromašnim domaćim prvenstvom uspjeti održati razinu kvalitete u stvaranju mladih igrača koje ćemo slati u reprezentaciju. Rukomet može imati zvijezde, Hrvatska ih ima, ali to je momčadski sport, reprezentacija je jaka koliko je jak njen najslabiji igrač i to se zorno pokazuje na svakom natjecanju

Navikli smo na medalje. Ne osvojimo ih li, primjerice, na iduća dva do tri natjecanja odlepršati će nam i kult reprezentacije i zanos i sve što bismo morali imati da bi taj sport opstao u svjetskom vrhu. Zato ne smijemo ni pomisliti što bi se moglo događati ako ova generacija ne stigne barem do polufinala velikog natjecanja ove i sljedeće godine.

I sad je u najtežoj situaciji izbornik Hrvoje Horvat. Od njega se čeka da prekine krizu. Uskoro će europska smotra u Poljskoj i Švedskoj. A on još ni sam ne zna kako će mu izgledati postava. Ozljede, umor, standardna je to priča. A očekuje se medalje. Jest, u potaji, ali pritisak je to.

Hrvoje Horvat postao je izbornik hrvatske rukometne reprezentacije u siječnju 2021. nakon što ga je gotovo jednoglasno izabrao Hrvatski rukometni savez na sastanku na kojem je prihvaćena ostavka Line Červara. Horvata je predložio Červar, kojem je on bio pomoćnik od 2017. godine kada je legendarni hrvatski trener po drugi put preuzeo klupu Kauboja.

I nisu mu zaiskrili uspjesi.

No, opet, ako se uspoređujemo sa susjedima u rukometu dolazimo do nevjerojatnih zaključaka. U bivšoj državi u rukometu su Srbi u najmanju ruku bili ravnopravni Hrvatima, ako ne i bolji. Razdvajanjem – Hrvatska je postala rukometna velesila, a Srbija tek puki statist. Rukometna reprezentacija Srbije postoji od 2006. godine, nakon raspada državne zajednice Srbije i Crne Gore.

Međunarodna rukometna federacija priznala joj je kontinuitet od 1992. godine tako da joj se pripisuju medalje osvojene pod imenima SR Jugoslavija i Srbija i Crna Gora ali zbog sankcija UN-a na međunarodnu scenu izlaze tek 1995. godine. Od kako nastupa kao samostalna Srbija od značajnijih međunarodnih ostvarenja ima samo europsko srebro.

Srbija je kao domaćin Europskog prvenstva 2012. stigla do finala u kojem je poražena od Danske. Polufinalna utakmica između Srbije i Hrvatske na ovom prvenstvu oborila je rekord gledanosti, na utakmici je bilo više od 20 tisuća gledatelja u beogradskoj Areni. Od tada su srpski rukometaši redovni sudionici na velikim natjecanjima. Bez uspjeha.

Hrvatska je pritom ostvarila brojne uspjehe, a zadnje dvije godine možda malo kaskamo i već smo nervozni.