Srbi su slučajno završili ispred Hrvata, ali hrvatski se model pokazao daleko uspješniji

Kada se uspoređuje prva hrvatska nogometna liga s prvom ligom srpskog nogometa temeljna razlika jest broj klubova. U hrvatskom elitnom natjecanju je deset klubova koji igraju četverokružno, u Srbiji natjecanje broji 16 klubova i igra se po dvostrukom sustavu.

Kada dublje zagrebemo u priči dolazimo do niza zanimljivih pojava, neke su i apsurdne, druge realne. Hrvatsko prvenstvo izgleda kud i kamo zanimljivije, štono bi se reklo izjednačenije. Makar je Dinamo gotovo pa redovito prvak. Opet, računajući po europskom koeficijentu Srbija bolje stoji, jer ima dva kluba koji vrijedno skupljaju bodove u europskim natjecanjima, a cijeli naš nogomet u Europi godinama, dekadama ovisi samo o Dinamu.

Doista, zašto i kako Srbija ima bolji klupski koeficijent od Hrvatska za europske kupove pri Uefi? Jer, na prvi pogled – Prva Hrvatska nogometna liga neosporno je za nekoliko kopalja bolja i vrjednija od istog natjecanja u Srbiji, Dinamo je zadnjih nekoliko godina najveći europski hit s ovih prostora, a i po mjerilima vrijednosti i klubova i igrača Hrvatska se nalazi debelo ispred Srbije…

Hrvatski model je uspješnija

Ipak, sve to nije dosta da Hrvatska po rejtingu za europska natjecanja prestigne Srbiju, iako su naizgled svi uvjeti tu. Pa, kako i zašto je to tako?

Krenimo redom, Prva hrvatska nogometna liga sa samo deset klubova, četverokružno, ispala je pravi pogodak. Iz takvog zgusnutog, komprimiranog natjecanja rodili su se mnogi derbiji, broj jakih utakmica je na maksimumu, niti jedan klub nema prostora za kalkulacije, jer s dva loša rezultata odmah je u opasnoj zoni.

Jednostavno, u tako skučenom brzopoteznom natjecanju nema mjesta za opuštanje. U svakom kolu igra se derbi, i iz takvog natjecanja pojavili su se i jaka Rijeka, Osijek, pa Gorica. Za očekivati je da će se danas-sutra vratiti i Hajduk. Tek tada će to biti idealno.

S druge strane, Prva liga u Srbiji je glomazno natjecanje s čak 16 klubova, uvjerljivo je najjača Crvena zvezda, prati je Partizan ali više ne toliko kvalitetno, svi su ostali tu tek kao puki statisti. Natjecanje je mahom nezanimljivo s pregršt nebitnih i dosadnih utakmica, a prostora za manipulacije i kalkulacije ima koliko ti srce želi. A derbiji su prerijetki.

K tome, iz hrvatskog prvenstva i danas se unosnije prodaju igrači u europske klubove, a i sami klubovi su, po financijskim mjerilima, i po nekoliko puta moćniji i vrjedniji. Opet, Srbija ima bolji klupski koeficijent za europska natjecanja od Hrvatske? Pomno analizirajući što je dovelo do tog apsurda, jer negdje mora postojati ‘kvaka 22’, dolazimo do zaključka.

Dinamo je učinio goleme stvari za hrvatski nogomet, isključivo je njegova zasluga što uopće imamo takav koeficijent kakav imamo. Jer, rezultatski (za Uefu bodovni) doprinos Dinama za hrvatski nogomet je poput planine. Nažalost, Dinamo je u tom poslu bio usamljen.

Napose, kada se uzme u obzir da su hrvatski klubovi upravo zbog Dinama dobivali prigodu da se uključe u europske kupove tek u drugim ili trećim pretkolima (jer, to je kao benefit)! Da sve bude gore po hrvatski nogomet, naši klubovi umjesto da tu prigodu iskoriste objeručke – oni su sve uprskali. Poput pokošenog snoplja padali su u toj fazi natjecanja, ne donoseći nove bodove koji bi s onima osvojenim od Dinama Hrvatsku lansiralo još više.

Sjetimo se samo jedne nevjerojatne utakmice, one Hajduka protiv malteške Gzire. I eliminacije Hajduka i propuštene šanse da se osvoji još podosta bodova za Uefin renking hrvatskog klupskog nogometa. Srbija koja je bila iza Hrvatske sa svojim klubovima u europska natjecanja ulazila je rano, još u prvim pretkolima, kada se sučeljavalo protiv baš najslabijih europskih klubova. Srpski klubovi su tu redom pobjeđivali, osvajali bodove i malo-pomalo nagomilali bodova više od naših klubova.

Kako je Hrvatska uopće došla do Prve lige sa samo deset klubova? Prije te odluke sustavi prvoligaških nogometnih natjecanja bili su šareni poput lepeze duginih boja.

Od samostalnosti Republike Hrvatske odigrano je 28 prvenstava, najviše, 14 puta igrala se liga s 12 klubova u različitim modelima igranja (dvokružno, dvokružno s nekoliko načina doigravanja, trokružno), sedam puta igralo je po 16 klubova dvokružno, a jednom i 18 (prvenstvo 1993./94.), a odigrali smo zadnjih 11 sezona s ligom od deset klubova koji igraju četverokružno. Konačno se, eto, ustalio jedan sustav natjecanja.

Realno gledajući, drugog rješenja nije ni bilo. Makar je otpor prema Ligi 10 bio golem. Čak i zastrašujući.

Hrvatska kao zemlja s niskorazvijenom nogometnom infrastrukturom, polurazrušenim i zapuštenim stadionima, klubovima koji ovise o pomoći lokalne zajednice, bez mogućnosti samoodržavanja jedva je održavala skupa prvoligaška natjecanja. Usput, mnogi su klubovi unatoč željama moćnika i politike propadali, praktički zauvijek nestali s nogometne scene.

Tko se još sjeća Mladosti 127 iz Suhopolja, Kamen-Ingrada iz Velike, Dubrovnika, Belišća, Dubrave, metkovske Neretve, Samobora, Vukovara 91, Čakovca, TŠK-a iz Topolovca, Croatije Sesvete, pa i Hrvatskog dragovoljca… Nekima je prva liga bila toliko prevelik zalogaj da su se doslovce nakon prvoligaškog nastupa ugušili, zapravo zauvijek nestali s nogometne, ne samo prvoligaške scene. Unatoč lobiranju moćnika, stranačkih čelnika..

No, takvim pritiscima koji dolaze iz klubova putem političkih relacija ne treba se čuditi. Pa, povijest naše prve lige je povijest pritisaka i lobiranja lokalnih moćnika i političkih struja… Bilo je slučajeva da se ni nekoliko dana prije početka prvoligaškog natjecanja nije znalo tko će u toj ligi uopće igrati.

Jer, najlakše je živjeti na proračunima lokalnih zajednica i sponzora koji je, inače, sve manje, Kako svako selo voli i želi imati prvoligaša, tako je odluka o smanjivanju Prve hrvatske nogometne lige na pristojnu, normalnu razinu kakve već imaju zemlje u Europi koje su nalik Hrvatskoj, izazvala salvu negodovanja.

I zato smo s olakšanjem dočekali Prvu ligu s 10 klubova. Koja, ako ništa drugo, jamči veći broj kvalitetnih i izjednačenih utakmica starih rivala i suparnika, napose Dinama, Hajduka, Rijeke i Osijeka kao perjanica kvalitete hrvatskog nogometa. I ostali jaki klubovi nadmeću se četiri puta. Osim toga, ovako priređeno natjecanje ne bi trebalo ostavljati zrakoprazni prostor klubovima za manipulacije. Pola lige se bori za opstanak, a pola za europski plasman, nema više klubova kojima je svejedno za plasman jer znaju da niti mogu ispasti niti se dokopati vrha. Pa dolaze u situaciju za manipulaciju bodovima.

Kako je poznati Hrvat posuđivao prijateljima stotine tisuća eura, a završio kao beskućnik u Zaprešiću

Silna buka onih koji su “izgubili” Prvu nogometnu ligu od 16 klubova dala se lako utišati samim nabrajanjem bitnih faktora koji se moraju ocjenjivati prigodom odabira svakog državnog nogometnog prvenstva.

Moramo biti svjesni da se u Europi nikad nećemo moći natjecati u klupskom nogometu, s više klubova. Jednostavno, to je tako, jasno je i svima zašto. I to nije nikakva tragedija, opet se od nogometa može dobro živjeti. Svojedobno je iz Dinama otišao Lovren, za velike novce, Lovren koji je odigrao samo jednu sezonu u hrvatskom nogometu. I neka je. No, kao klub već moraš imati zamjenu za Lovrena. To je primjer koji daje potvrdu za manju ligu i konkurentnu ligu koju sad imamo.

Zaključak? Hrvatski nogomet ipak treba preustroj, u nas ljudi ne mogu igrati za nekoliko stotina tisuća eura godišnje. I ne smiju. Ne možete imati u svlačionici igrače, jedan kraj drugoga, koji igraju za sedam stotina i dvije tisuća eura. To ne ide u toj piramidi. Ne samo da je nepravedno i bezobrazno, nego i samoubilački. Uništena je i struka. Kod nas su treneri plaćeni dvadeset tisuća eura, a igrači nekoliko stotina tisuća eura. Tu se gubi trenerski autoritet, pa tko će od tih bogato plaćenih igrača poslušati trenera. To je degradacija svega, pa i odgovornosti kao temelja svakog ozbiljnog rada. Naša liga može i mora biti jedino razvojna liga, poligon za mlade igrače, izlog za njih.