SRAMOTA JE OVO ŠTO SE RADI IGRAČINI! Doslovce je potjeran, a sad se poziva na nasilje…

Svaki poziv na nasilje, kao i svaka prijetnja grozni su kao i eventualan nasilan čin, ostvarivanje prijetnje. Ovo što se događa nekadašnjem Hajdukovom nogometašu, doslovce Hajdukovom djetetu, Miji Caktašu s vješanjem transparenta s prijetećim porukama na njegovoj kući nije ništa drugo doli užasan čin kojeg bi morao osuditi i sam Hajduk.

Priča je znana, Mijo Caktaš pregovarao je s Osijekom, s klubom kojeg vodi Nenad Bjelica, a potom je potpisao i ugovor nakon manjeg zastoja zbog koronavirusa kojeg je dobio. Ostvarilo se ono što je bilo i izgledno, da će se pričekati da preboli koronavirus, obaviti liječničke preglede i nakon toga, sa zelenim svjetlom liječnika, evo tog izvanserijskog nogometaša, pa čak i bivšeg hrvatskog reprezentativca u Osijeku.

Ako ćemo pravo, iz Hajduka je Mijo Caktaš doslovce pa potjeran, otišao je potom u saudijski Damac, sada se vratio u domovinu i kako ga Hajduk uopće ne želi čovjek je počeo pregovarati s Osijekom.

Označen kao vođa pobune

Dok je bio u Hajduku, pa čak i nosio i kapetansku traku, bio je označen kao vođa pobune igrača kad se pojavila ideja da se igračima smanje ugovori zbog panemijskih uvjeta. Što baš i ne odgovara istini.

Lani je Caktašu istekao ugovor prvog srpnja, a kako se nije dogovorio za novi, Hajduk ga je već u veljači izbacio iz prve momčadi i prebacio u drugu momčad prije nego je kao slobodan igrač otišao u Damac. I gdje je tu Caktašev krimen da bi doživljavao ovakve grozote?

Istina jest da je Caktaš imao najveći ugovor u Hajduku. Kojeg je apsolutno zaslužio, jer osim što je bio i najbolji igrač bio je i najbolji strijelac. I sigurno je tužnog srca otišao iz Hajduka.

Ono što piše na ogradi njegove kuće zaista je teško pojmiti. Doslovce je prijetnja. Možda i poziv na linč.

“Mijo, ti biraš! Drava ili Jadro”. Svi su mediji objavili tu fotografiju i prijetnja Caktaša postala je sportska vijest dana.

Dosad smo svjedočili sličnim primjerima, sjetimo se prijetnji Niki Kranjčaru kada je otišao iz Dinama u Hajduk. A isto kao i Caktaš otišao je jer je bio potjeran. Još se sjećamo užasnih klicanja „Svinjo debela” ili transparanata po zagrebačkim mostovima „Niko izdajico, Cico pijanico”.

Nekako kod nas takve stvari prolaze usput, kao da su normalne, prihvatlive. Ne, takav oblik nasilja i prijetnji podliježe kaznenoj odgovornosti. Jer, ako suprug na taj način prijeti supruzi, prolaznik na ulici znancu ili neznancu – znaju se sankcije.

Sjećamo se situacije kada su navodni Hajdukovi navijači na ulici tako napali mađarskog nogometaša u „bijelim redovima” Ádáma Gyurcsa. Je li poruka Caktašu upozorenje da se i njemu danas-sutra atako nešto može dogoditi?

I sad dolazimo do paradoksa. Zbog takvog pritisaka, prijetnji i upozorenja mnogi nogometaši će se kod transfera kloniti Hajduka. Nitko to u životu ne želi doživljavati.

Ako su oni koji misle da imaju pravo određivati igračke i životne sudbine skloni posezati za takvim porukama, pa čak i prema igračima koji su ponikli u klubu „za kojeg navijaju” – što bi onda moglo dočekati pridošlice?

Neshvatljive i i opasne poruke Miji Caktašu oblik su komunikacije koje niti jedno društvo ne smije tolerirati, a oko svega bi se morao oglasiti, blagim, umjerenim i prihvatljivim  tonom iza javnost i Caktaša i  sam Hajduk. Pritom istaknuti da sve ovo Caktaš nije zaslužio. Zapravo, takve stvari nitko nikad nije zaslužio.

Ne znamo što Hajduk samo čeka? Hoće li stati u zaštitu svog bivšeg igrača?