‘Želja mi je otvoriti Šahovski muzej i napisati prikaz o velikm hrvatskim velemajstorima’ (FOTO)

Autor: Andrija Kačić-Karlin

Dvije 'vlade' HŠS od 2004. do nedavno su, na žalost, odustale od svih dobrih dugoročnih projekata koji su bili na dohvat ruke. Velika je šteta napravljena u ovih 12 godina, a nedavni događaji – o kojima je pisao i vaš list – pokazuju da je tu bilo i velikih kriminalnih radnji nedavno (ipak) smjenjenog vodstva. Novo vodstvo na čelu sa Milanom Birgljevićem radi na raščišćavanju „Augijevih štala“. Pravi šahisti ih podržavaju da u tome uspiju. Od 2004. do 2006.godine, jer su mi mandati u FIDE i ECU još trajali nastojao sam raditi u interesu Hrvatske.

On je nadasve legenda zagrebačkog i hrvatskog šaha, svestran i predan uspio je sa svojim temepramentom spojiti zanosnu i poduzetničku i šahovsku karijeru. Goran Antunac, međunarodni šahovski majstor, nekadašnji juniorski prvak bivše države, prva ploča studentske reprezentacije koja je osvojila posljednju, srebrnu, medalju pod vodstvom Braslava Rabara svjedok je vremena kad nam je šah bio kud i kamo bitniji nego danas, no sa svojom upornošću on ne odustaje. Tako i danas s novom postavom Hrvatskog šahovskog saveza radi na podizanju kvalitete šahovske igre u nas.

Svoju svestranost nije dokazivao samo u društvenom životu, nego i u sportskom, osim šaha bio je dobar, ma što dobar, odličan i u ostalim sportovima. Priča nam u razgovoru za naš list:

“Od malenih nogu, kao i velika većina dječaka, bio sam sportski ‘freak’. U juniorskim sam danima igrao košarku u Mladosti sa Plećašem, a haklao sam praktički do 60-te godine. Bio sam dobar u malom nogometu (šahovsku je ekipu predvodio tada mladi,a sada legendarni Anton Samovojska-Pepek), stolnom tenisu , tenisu a dobro sam i plivao. Sada je ostao samo stolni tenis, plivanje a još uspijem povremeno odigrati tenis – bez ozljede”!

Što Vas možemo pitati nego što danas radite, prije negoli pređeno na vaša sjećanja?

“Trenutno sam mentor Marina Bosiočića riječkog velemajstora. Pomažem mu u šahovskoj karijeri savjetima svih vrsta. On je diplomirao ekonomiju i sada je šahovski profesionalac. Uspostavljamo sustav igre i priprema i to daje rezultate. Prošle je godine Marin bio jedini hrvatski igrač sa osvojena dva međunarodna turnira, ove je godine imao najbolji rezultat na prvoj ploči talijanske lige (ispred Geljfanda), a na hrvatskom je kupu na prvoj ploči napravio fišerovski rezultat – šest iz šest! Upravo je po treći put za redom osvojio Turnir Jacques Lehmann u St.Veitu u Austriji. U 35 godišnjoj povijesti tog jakog Open turnira nitko to još nije postigao”.

Kako je i ova naša rubrika pod imenom – Sportski muzej – tako i vi planirate šah iskoristiti kao muzeološku izložbu?

“Da. Kada govorimo o šahovskoj ostavštini planiram stvoriti u Sisku jednu vrstu šahovskog muzeja. Želio bih da svi šahisti Hrvatske poklone tom muzeju što više svojih knjiga. Svaki od nas ima vrijednih i rijetkih knjiga. U mojoj, primjerice, biblioteci je Almanah svjetskog šaha iz 1899 godine, prvo izdanje knjige Common sense in chess Emanuela Laskera iz 1907., prvo izdanje epohalnog djela Vladimira Vukovića Razvoj šahovskih ideja iz 1927. Sve te knjige bile bi na jednome mjestu, na uvid svima. Sve bi bile skenirane i na uvid puno šire od Siska. Prostora uz nove prostorije ŠD Siska kod našeg sponzora američke firme Applied Ceramics ima, a vjerujem da će biti i volje za takav jedan poduhvat. Kada opisujem šah kažem… Šah je igra koja najviše imitira život. Ploča je svijet, crno-bijela polja more i kopno, figure ljudski rod koji se međusobno nadmeću. Šah je jedina igra koja ima u sebi ugrađen tijek vremena. Vrijeme su pješaci – idu samo naprijed a na posljednjem redu se pretvaraju u drugu figuru – to je smjena generacija”.




Mnogi su impresionirani kako ste spojili šah sa svojim obavezama u poduzetništvu, radili ste dugo u Njemačkoj, šah niste zanemarili. Kako?

“U Njemačkoj sam boravio i radio 15 godina, od 1983. godina. Taj period je bio poslovno vrlo uspješan ali nisam izgubio kontakt sa šahom. Prvu sam godinu igrao za Dusseldorf u jakoj Drugoj njemačkoj ligi, sa osrednjim rezultatom a zatim još 5 godina u Četvrtoj njemačkoj ligi gdje sam dobio sve partije osim jedne. K tome, dok sam bio u Njemačkoj u vrijeme borbe za priznanje Hrvatskog šahovskog saveza u FIDE pomagao sam u naporima za priznanje Hrvatske u tijelima FIDE. Bio sam predstavnik HŠS na Kongresu FIDE 1992. On je održan u Manili na Filipinima gdje su šahovski savezi Hrvatske, Slovenije i BiH bili pirmljeni u svjetsku šahovsku Federaciju. Unutar HŠS sam mnogo aktivniji od 1996. što se poklapa s mojim povratkom iz Njemačke godinu kasnije.

Bio sam delegat HŠS na osam Kongresa, i mislim da sam dosta doprinosio ugledu Hrvatske kao šahovske zemlje u međunarodnim krugovima. Posebno je bio važan moj doprinos u obnovi Europskog ekipnog prvenstva. Formula da organizator plaća troškove svim ekipama bila je preskupa i od 1992. do 1997. se Prvenstvo Europe nije igralo. Nijemci su predložili ranije formulu da ekipe same plaćaju troškove ali uobičajeni otpor promjenama je doveo do određene pat pozicije”.




I uspjeli ste dovesti to renomirano natjecanje u Hrvatsku?

“Tomislav Ledić, tadašnji Predsjednik HŠS i ja smo dobili povoljnu ponudu Pule za smještaj i organizaciju, no na Kongresu u Erevanu 1996. nismo na sastanku europskih zemalja uspijeli plasirati našu ideju. Tada sam izveo mali trik. Rezervirao sam salu za sastanke nakon sjednice Generalne Skupštine FIDE i zamolio predsjednika FIDE Campomanesa da to i objavi na početku sjednice. Na pitanje da li sam to dogovorio i sa tadašnjim Predsjednikom Europskog šaha (ECU još nije bio osnovan, Europa je bila samo jedna od svjetskih zona) potvrdio sam. On je naime tada bio protiv te formule. Kada je sastanak najavljen nije ga bilo moguće odgoditi i tada smo Ledić i ja ponovili prijedlog promjene formule natjecanja i kandidaturu Pule za prvenstvo 1997. Uspjeli smo i danas je uz Olimpijadu, Ekipno prvenstvo Europe najatraktivnije svjetsko šahovsko natjecanje. Inače, Tomislav Ledić je bio vrlo uspješan predsjednik i tijekom njegovih 10 godina na čelu HŠS uspijevali smo održavati sustav natjecanja u Hrvatskoj, sudjelovati na svjetskim i europskim smotrama, a dobili smo i brojna priznanja FIDE. Učešće Hrvatske s ‘wild card’ pozivnicom na Ekipnom svjetskom prvenstvu 1997. u Luzernu u Švicarskoj je jedan od njih. Hrvatski je šah godinu dana kasnije dobio priznanje prvom međunarodnom funkcijom u FIDE. HŠS je mene imenovao i na to sam posebno ponosan. Bio sam Predsjednik Zone 1a (Njemačka, Švicarska, Lichtenstein, Mađarska, Austrija, Izrael, Slovenija, BiH) i član FIDE Executive Boarda u dva mandata, osam godina. Kasnije sam imao dužnost popredsjednika FIDE komisije za šah u škole za Europu. Nadalje, 1999. u Parizu je proslavljena 75-godišnjica FIDE, a tom sam prilikom upisan u Zlatnu Knjigu Svjetske šahovske federacije. Isto je priznanje dobio i Ledić. U ECU sam bio prvi koordinator za mlade. To je mjesto bilo osnovano na osnovu našeg iskustva. Kasnije, 2001. godine sam procijenio da sustav rada s mladima treba osobu koja će usklađivati interese saveza, klubova, roditelja, škole i najvažnije mladih igrača. Tu sam formulu uz pomoć HŠS proveo u djelo i ona je pokazala izvrsne rezultate. Rezultat tih zajedničkih napora je sjajna generacija velemajstora koju imamo – Ivan Šarić, Ante Brkić, Marin Bosiočić, Davorin Kuljašević, Ante Šarić i Saša Martinovic Sasa. U nepune četiri godine podigli smo nivo igre mladih uz europski naslov Lare Stock 2002. i 2004. godine i kasnijim naslovima Ivana Šarića 2007. i 2008. Tada sam sa zadovoljstvom shvatio da su naši programi bili u skladu sa najvišim svjetskim standardima.

U hrvatskom šahu i savezu česta su previranja i nezadovoljstva radom i pristupom?

“Dvije ‘vlade’ HŠS od 2004. do nedavno su, na žalost, odustale od svih dobrih dugoročnih projekata koji su bili na dohvat ruke. Velika je šteta napravljena u ovih 12 godina, a nedavni događaji – o kojima je pisao i vaš list – pokazuju da je tu bilo i velikih kriminalnih radnji nedavno (ipak) smjenjenog vodstva. Novo vodstvo na čelu sa Milanom Birgljevićem radi na raščišćavanju ‘Augijevih štala’. Pravi šahisti ih podržavaju da u tome uspiju. Od 2004. do 2006.godine, jer su mi mandati u FIDE i ECU još trajali nastojao sam raditi u interesu Hrvatske. Tadašnje je rukovodstvo bilo izrazito neprijateljski raspoloženo pa sam te dvije godine odlazio na sastanke na svoj trošak. Tadašnji HŠS je slao i svog predstavnika što je bilo u najmanju ruku smiješno.

U to sam vrijeme se malo reaktivirao kao igrač i nisam niti loše prolazio. Tako sam 2008. godine prešao u ŠD Sisak gdje surađujem uspješno sa tajnikom ŠD Sisak Milanom Brigljevićem. Kao igrač osvojio sam 2008. Međunarodni šahovski turnir povodom 100 godišnjice ŠD Sisak. Klub je po svemu sudeći najaktivniji u Hrvatskoj. Igramo u svim konkurencijama pojedinačnim i ekipnim, ženska ekipa je već tri godine u najvišoj hrvatskoj ligi, a ove će godine doživjeti svoje peto izdanje i Amaterski turnir u Topuskom početkom kolovoza. Posljednje četiri godine sam predsjednik ŠD Sisak”.

I uz sve to nađete vremena predavati i učiti mlade šahu?

“Oduvijek sam smatrao da je prijenos iskustava na nove generacije najvažniji dio održavanja neke aktivnosti, znanja, morala, ponašanja. Želja mi je napisati prikaz velikih hrvatskih igrača sredine prošlog stoljeća – Rabar, Udovčić, Damjanović, Bertok i Fuderer. To su bile osobe koje su puno učinile za hrvatski i svjetski šah. Bili su među 30-tak prvih igrača u svijetu, doprinosili propagandi šaha i na neki su način pomalo zaboravljeni. A nesebično su nam svima pomagali.

Stariji su nas igrači učili da nakon partije analiziramo i zapisujemo svoje ideje. Također da čitamo što su drugi zapisali. Toga sam sam se uvijek držao i sada to preporučujem svim mladim igračima. Te analize ‘post mortem’ su osnova učenja i poboljšanja vlastite igre. U Šahovskom Glasniku koji u Zagrebu izlazi redovno od 1927 godine surađujem od svoje 17. godine.

Ponosan sam što sam sudjelovao kao jedini govornik iz Europe na Memorijalnoj šahovskoj konferenciji Georgea Koltanowskog, europskog velemajstora i velike mecene šaha u SAD u prosincu 2001. godine. Koji dan kasnije, kao predstavnik FIDE, bio sam i na otvorenju Šahovske kuće slavnih u Miamiju. U Torinu 2010. godine s Brigljevićem i Medančićem bili smo govornici na Drugoj šahovskoj konferenciji.

Šah se tijekom vremena mijenjao, mijenja se i danas, modernizirao se i računalima i softverima, napredak ili ne”?

“U dugogodišnjoj karijeri imao sam privilegiju vidjeti goleme promjene koje su nastale u našoj najdražoj igri. U ritmu igre koji se jako ubrzao. Bio sam 1984. u komisiji FIDE koja je prva predložila ukidanje prekida. Bilo je puno primjedbi, posebno od strane Bobby Fischera, na prekide jer su u analizi sudjelovali i drugi igrači osim protivnika na ploči. I na tu sasvim opravdanu primjedbu bilo je otpora, no danas je to standard. Dodavanje bonusa od 30 sekundi po svakom potezu je također Bobbyjeva ideja. Isto kao i pravedna dioba nagrada na turnirima, tzv. Fischer-Hort sistem. Osim ukidanja prekida, pa skraćivanje trajanja turnira, prodor računala u šah je sasvim promijenio strukture razmišljanja i igre u modernom šahu. Boris Spaski kaže da šah koji je on igrao od pedesetih do osamdesetih godina 20. stoljeća doslovce više ne postoji. Usput rečeno Spaski me je u prvom kontaktu pred puno godina svojim ponašanjem i načinom ophođenja ‘kupio’ za cijeli život.

Imao sam sreću da upoznam,analiziram i razgovaram sa nizom velikih igrača šaha moga vremena. Upoznao sam sve svjetske prvake tog perioda, velike svjetske igrače i tek sada shvaćam da je to bila posebna privilegija. Moj najdraži igrač bio je veliki Paul Keres, no svi su me veliki igrači fascinirali lakoćom analize, uočavanjem bitnih karakteristika pozicije i ležernošću kojom su to radili. Kako kaže Kasparov – njemu je kretanje figura na šahovnici bio materinji jezik. Eto, 1962. godine na Olimpijadi u Varni sastali su se Fischer i Botvinik. Jedini susret ta dva velikana. Jedna sjajna partija je završila remisom premda je Bobby imao prednost. Za mene su ta dva šahovska giganta odredili šah u 20 stoljeću – Botvinik je sve rekao o pripremama radu na šahu , koliko partija godišnje igrati, kreativnosti i napredovanju, a način na koji danas igramo turnire je zapravo Fischerova ostavština.

Autor:Andrija Kačić-Karlin
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.