Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Vrhunski sport je nezdrav i opasan poput BORAVKA VOJNIKA NA PRVOJ CRTI BOJIŠNICE

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7dnevno / 3. srpnja 2015.

Nakon ne tako davne smrti u snu vratara Ivana Turine, hrvatski nogomet dobio je tako najozbiljnije upozorenje o opasnostima bavljenja vrhunskim sportom ljudi sa srčanim problemima. No, to ni u kojem slučaju nije specifikum našeg nogometa. Svjetski nogomet se u zadnjih desetak godina suočava s pravom pošasti stradavanja na travnjacima. Prisjetimo se samo strašnih scena 2003. dok je na terenu umirao Kamerunac Marc-Viven Foe. U dresu svoje reprezentacije zadobio je srčani udar u utakmici Kupa Konfederacija protiv Kameruna

Vrhunski sport je okidač, ne i uzrok smrtnih stradavanja. Jasno je da će toga biti sve više, jer se sve više ljudi bavi sportom. Evo, i masa amaterskih sportaša treniraju bez ikakve kontrole, s time da neki predanije, teže i zdušnije treniraju nego profesionalci. U takvim okolnostima sporta smrt je dio života”, rekao nam je svojedobno Zoran Bahtijarević, dugogodišnji liječnik svih hrvatskih nogometnih reprezentacija. Kao rijetko tko upućen u problematiku sportskih ozljeda, nažalost i dopinga i smrti na sportskim borilištima, dr. Bahtijarević doslovce je u jednom trenutku zavapio medijima: “Pomozite!”

“Užasno mi je, a to govorim po tko zna koji put, da se o tome priča tek onda kad se dogodi tragedija. Često sam o tim slučajevima govorio, pa i nakon smrti vratara Turine i igrača Pamića. Jer, mi o tome moramo govoriti stalno, jer se tek tada može nešto napraviti u spašavanju života sportaša. Tu bi nam mediji mogli dosta pomoći…”, dodao je dr. Bahtijarević.

Uistinu, smrti na nogometnim terenima već odavno nisu rijetka statistika. Nažalost, nogometaši doslovce ginu u doticaju s loptom. Dogodilo se to i našem Alenu Pamiću dok je igrao mali nogomet, a nesretni Alen već je otprije imao problema sa srcem, čemu svjedoče i njegova tri padanja na travnjaku dok je aktivno profesionalno igrao veliki nogomet.

Smrti, ali i uspješne reanimacije

Nakon ne tako davne smrti u snu vratara Ivana Turine, hrvatski nogomet dobio je tako najozbiljnije upozorenje o opasnostima bavljenja vrhunskim sportom ljudi sa srčanim problemima. No, to ni u kojem slučaju nije specifikum našeg nogometa. Svjetski nogomet se u zadnjih desetak godina suočava s pravom pošasti stradavanja na travnjacima. Prisjetimo se samo strašnih scena 2003. godine dok je na terenu umirao Kamerunac Marc-Viven Foe. U dresu svoje reprezentacije zadobio je srčani udar u utakmici Kupa Konfederacija protiv Kameruna. Unatoč brzoj intervenciji liječnika i transportu u bolnicu nije mu bilo spasa.

Godinu dana kasnije u dresu Benfice umro je mađarski internacionalac Miklos Feher. On se srušio za vrijeme dvoboja Benfice i Vitorije Setubal. Priskočili su mu suigrači u pomoć, bio je tamo i Hrvat Tomislav Šokota. Dok su liječnici stigli, Feher je izdahnuo.

U dvoboju Seville i Getafea 2007. umro je Antonio Puerta. Taj se 35-godišnjak srušio na terenu, no kako se brzo pridigao i otišao u svlačionicu svi su mislili da je s njime sve u redu. No, u svlačionici ga je zadesio još jedan, jači srčani udar. Prebačen je u bolnicu gdje je umro tri dana kasnije.




Prije četiri godine isto je od srčanog udara umro nogometaš Espanyola, Daniel Jarque. Na pripremama, tijekom odmora doživio je srčani udar. Dok je pričao na telefon srušio se i umro.

Preklani je u utakmici Livorna i Pescare umro igrač Livorna, Piermarini Morosini. Obdukcijom je utvrđeno da je imao urođenu srčanu manu.

Sličan je bio slučaj i s nogometašom Hinckley Uniteda, Mattom Gadsbyjem koji je umro na terenu i tek mu je naknadno utvrđena naslijeđena srčana mana.




U Hrvatskoj je 2007. godine preminuo na terenu 13-godišnji igrač Varteksa, Mateo Vajagić. Požalio se suigračima prije treninga da mu nije dobro, ali je odlučio ipak trenirati. Usred vježbanja mu je pozlilo. Uzrok smrti – zastoj srca.

U Širokom Brijegu umro je na treningu zbog srčanog udara i 19-godišnji Ivo Karačić.

Prije godinu dana umro je nogometaš Borca iz Bosanskog Šamca, Stojan Tomić. Uzrok smrti je bio moždani udar.

Nogometna igra pamti i uspješne slučajeve reanimiranja nogometaša koji su doživjeli srčani udar na terenu. Spašen je tako igrač Boltona u dvoboju protiv Tottenhama, Fabrice Muamba. Spašen je i Miguel Garcia, igrač domaće Salamance protiv Betisa. Uz pomoć defibrilatora pomoć mu je pružena u zadnji trenutak. Na terenu je bio spašen i igrač nizozemskog Vitessea, Evander Slo. Doživio je srčani udar na treningu. I njemu je životspasio defibrilator, kao i Belgijancu Anthonyju Van Loou, članu Roeselarea u utakmici s Antwerpenom. Oni su imali sreće preživjeti, mnogi nisu…

Danas je vrhunski sport nešto posve drugo nego što je bio prije nekoliko desetljeća. Napori su teži, duži, ritam utakmica katkad traži i nadljudske napore. Dr. Zoran Bahtijarević tako kaže bez ustručavanja: “Ruku na srce, vrhunski sport je hereza, posve je nezdrav, riječ je o teškom zdravstvenom naprezanju. Tolika količina napora i silni zahtjevi za tijelo nužno ostavljaju posljedice, pa nekad i smrtne. I teško je bilo što drugo reći. Neke smrti se mogu spriječiti, neke preduhitriti, a nekad ne možete učiniti baš ništa. Znate, veoma često su liječnički nalazi sasvim uredni. Pa se opet dogodi smrt na terenu. Potvrđuje to činjenica da našim liječničkim posebnim pregledima možemo prepoznati 60 posto opasnih situacija, deformacija, a u preostalih 40 posto i dalje nemamo metodu za predvidjeti opasnost. Kad i prepoznamo opasno stanje i kada se pacijent pazi i čuva, opet se dogodi smrt u jedan do dva posto slučajeva”.

Dr. Bahtijarević objašnjava i što napraviti na samom terenu kada se takav slučaj dogodi: “Da, to bi trebala biti tema jedne velike propagandne akcije. Kada se već dogodi takav slučaj najbitniji su, dakako, prvi trenuci. Dakle, reanimacija. Tu nam puno mogu pomoći mediji, jer bi se trebalo uistinu podsjetiti na ono što smo svi učili – kako reanimirati čovjeka. Svi smo to učili u školama, na prvoj pomoći, ali malo ljudi točno zna i što. Trebalo bi ljude stalno podsjećati kako se obavlja reanimacija koja je najvažnija do dolaska hitne pomoći. Evo, u razvijenim zemljama imate defibrilatore po ulicama, kolodvorima, zračnim lukama, a mi se još borimo da ih imaju barem profesionalni klubovi. Dobrom reanimacijom tim mladim snažnim organizmima daje se šansa za preživljavanje i mogu se izvući”.

Kako razmišljaju nogometaši?

Zanimljivo je da liječnici nemaju ovlasti zabraniti bavljenje sportom onima za koje se utvrdi da im prijeti stradavanje…

“Dolazimo tako do priče, hoćemo li onima 98-99 posto, zabraniti bavljenje sportom? Osobno, ja bih zabranio! No, na kraju je odluka uvijek na onome tko je bolestan. Mi nikome ne možemo zabraniti bavljenje sportom. Naša je uloga, tako ću to reći, savjetodavna, a ne zakonodavna. Ako netko ima rak, ne možete ga pod prisilom tjerati na kemoterapiju. Siguran sam da nas doktore, sve da i imamo zakonodavnu moć, mnogi ne bi slušali. Siguran sam i da je mnogima predloženo da se prestanu baviti vrunskim sportom. Ali, nekima nisu dovoljna ni upozorenja poput stalnih rušenja na terenu, nažalost… Iako se zna da nalazi takvih bolesnika mogu biti potpuno uredni, neke pojave mogu ostati neprepoznatljive”, kaže dr. Bahtijarević.

Istodobno objašnjava kako nogometaši znaju razmišljati: “Što napraviti s čovjekom koji je sve podredio nogometu? I Klasnić je nakon transplantacije bubrega odlučio i dalje igrati nogomet. Odluka je bila njegova iako je znao za možebitne posljedice. Jer, nogometaši za razliku od nas običnih smrtnika sve žele i mogu rješavati u petnaestak godina svoje karijere”.

Autor:Andrija Kačić-Karlin / 7dnevno / 3. srpnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.