(VIDEO) “Laka konjica” Mađarske imala je svog “galopirajućeg majora” – Ferenca Puskasa

Ferenc Puska bio je mađarski i španjolski reprezentativac (Kispest, Budimpešta, 1927), napadač.

Nastupao je za Kispest (1943–49), Honvéd (1949–56), s kojim je osvojio 5 prvenstava (1949/50., 1950., 1952., 1954. i 1955). Četiri puta bio je najbolji strijelac mađarskog prvenstva (1948., 1949/50., 1950., 1953). Na 350 ligaških utakmica u Madžarskoj postigao 339 pogodaka.

Bio je najslavnija »lijeva noga« svijeta, jedan od najboljih napadača i prvi topnik u svjetskom nogometu, iznimno nadaren da i najneobičnije situacije pretvara u pogotke. Počeo je i završio karijeru s brojem 10 na leđima kao lijeva spojka, a svi treneri dopuštali su mu da igra kako on misli da je najbolje. Imao je dva razdoblja u svojoj briljantnoj karijeri.

U prvome, u svojoj domovini, kao popularni Öczi igrao je više od jednog desetljeća s velikim uspjehom. Stjecajem okolnosti, nakon što je emigrirao 1956. iz Madžarske, gotovo je dvije godine pauzirao i u Španjolskoj, da bi kao nenadmašni Pancho, u 31. godini, doživio drugu nogometnu mladost. U dresu Real Madrida (1958–65) odigrao je 372 utakmice i postigao 324 pogotka.

Četiri puta bio je najbolji strijelac španjolske. lige (1960., 1961., 1963., 1964). S Realom je osvojio 5 španjolskih prvenstava (1961–65) i KEP (1960), postigavši na finalnoj utakmici protiv Eintrachta Frankfurt (7-3) rekordna četiri pogotka, što je rekord na finalnim utakmicama. Igrao je 1963. za vrstu FIFA-e protiv Engleske (1-2) u Londonu, a oproštajnu utakmicu za Real odigrao je 25. svibnja 1969. pred 75 tisuća gledatelja.

Za reprezentaciju Mađarske (1945–56) odigrao 84 utakmice; 56 puta bio je kapetan momčadi, postigao je rekordna 83 pogotka. U Finskoj 1952. osvojio je zlatnu olimpijsku medalju, bio je dvostruki strijelac u utakmici stoljeća 25. studenog 1953. protiv Engleske (6-3) u Londonu na kojoj su Mađari, kao prva europska reprezentacija, trijumfirali na Wembleyu.

Za reprezentaciju Španjolske (1961–62) odigrao 4 utakmice i postigao 2 pogotka. Sudjelovao na dvije svjetske smotre (1954. i 1962); 1954. u Švicarskoj igrao je za Madžarsku, a 1962. u Čileu za Španjolsku. U Švicarskoj je bio kapetan najbolje reprezentacije koju je Madžarska ikad imala. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu, radio je u SAD-u, Australiji, Grčkoj, Čileu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji, najviše uspjeha imao je s atenskim Panathinaikosom kojega je 1971. doveo do finala KEP-a (protiv Ajaxa u Londonu, 0-2). Poslije više od dva i pol desetljeća 21. svibnja 1981. vratio se u rodnu Budimpeštu i nastupio za momčad veterana. Na Népstadionu okupilo se oko 80 tisuća gledatelja. Definitivno se vratio u Madžarsku 1992. i radio kao stručni savjetnik u Nogometnom savezu Madžarske; 1993. privremeno je bio izbornik reprezentacije.

U njegovu čast, Népstadion u Budimpešti je 2002. godine preimenovan u Ferenc Puskás Stadion. Od strane Mađarskog nogometnog saveza proglašen je najboljim mađarskim igračem u zadnjih 50 godina.
2000. godine dijagnosticirana mu je Alzheimerova bolest zbog koje je primljen u bolnicu u Budimpešti na intezivnu njegu 13. rujna 2006. godine, gdje je i umro 17. studenog iste godine.

Dan njegovog sprovoda 9. prosinca bio je proglašen nacionalnim danom žalosti u njegovoj rodnoj zemlji. Puskás je bio pokopan uz sve državne počasti u kripti bazilike Svetog Stjepana u Budimpešti.