Igor Kralj/PIXSELL

I u nogometu smo s Turcima vodili bitke na Krbavi, kod Siska i Sinja…

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7dnevno/31. srpnja 2015.

Poraz Hrvata protiv Turaka u četvrtfinalu Europskog prvenstva u bečkoj utakmici, nevjerojatno podsjeća na Krbavsku bitku u kojoj su hrvatski plemići pretrpjeli težak poraz. Sjetimo se, nakon izjednačene utakmice naša je reprezentacija povela u pretposljednjoj minuti pogotkom Klasnića. Hrvatsko slavlje na tribinama i na terenu je već počelo, a u posljednjim sekundama Senturk je izjednačio i moralo se pristupiti izvođenju jedanaesteraca. Eh, tu su Turci bili nepogrešivi, a naši su redom promašivali. I na kraju, stradali smo kao na Krbavskom polju. Dugo se od tog sportskog poraza hrvatska reprezentacija nije mogla oporaviti, baš kao ni hrvatsko plemstvo nakon bitke na Krbavi.

Hrvatska i Turska veliki su ne samo sportski prijatelji, to je neprijeporna činjenica. Napose u nogometu ogledi ovih dviju reprezentacija prava su poslastica za njihove navijače. Istina, u međusobnim ogledima Hrvatska je uspješnija. Međutim, jedan od najbolnijih poraza hrvatske nacionalne nogometne vrste dogodio se baš protiv Turaka, u četvrtfinalu europske smotre u Beču, nakon produžetaka i izvođenja jedanaesteraca…

Sada su Hrvatska i Turska, zajedno s Islandom, Ukrajinom i Finskom u istoj kvalifikacijskoj skupini za plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine. I opet će voditi velike nogometne bitke za nogometnu povijest. Mi ćemo se prisjetiti najvažnijih nogometnih dvoboja Hrvata i Turaka i usporediti ih s bitkama s Turcima koje se u hrvatskoj narodnoj predaji još uvijek prepričavaju, a u povijesnim arhivima još uvijek istražuju. Poigrat ćemo se, bez ikakve zle namjere, s poviješću, te analogno usporediti pojedinu hrvatsku ili tursku pobjedu sa sličnom pobjedom u dugotrajnoj povijesti teških ratnih sukoba.

Nogometni poraz u Beču i Krbavska bitka

Upravo taj poraz u četvrtfinalu Europskog prvenstva u bečkoj utakmici nevjerojatno podsjeća na Krbavsku bitku u kojoj su hrvatski plemići pretrpjeli težak poraz. Sjetimo se, nakon izjednačene utakmice naša je reprezentacija povela u pretposljednjoj minuti pogotkom Klasnića. Hrvatsko slavlje na tribinama i na terenu je već počelo, a u posljednjim sekundama Senturk je izjednačio i moralo se pristupiti izvođenju jedanaesteraca. Eh, tu su Turci bili nepogrešivi, a naši su redom promašivali. I na kraju, stradali smo kao na Krbavskom polju. Dugo se od tog sportskog poraza hrvatska reprezentacija nije mogla oporaviti, uostalom u sljedećim kvalifikacijama za svjetsku smotru u Južnoj Africi 2010. godine je – posrnula…

Baš kao što se Hrvatska nakon poraza u Krbavskoj bitci 9. rujna 1493. godine dugo nije mogla oporaviti. Krbavska bitka je značila “pravi rasap Kraljevstva hrvatskog”, prijelomnu tačku u povijesti Hrvatske i otvaranje mogućnosti prodora Osmanlija prema srednjoj Europi. Ona je bila posljednji pokušaj hrvatskog plemstva da se samostalno, bez pomoći ugarskog ili nekog drugog stranog vladara odupre Turcima. Hrvatsko je plemstvo poslije te bitke postalo isuviše slabo i osiromašeno da bi bilo sposobno pružiti jači i kontinuirani otpor osvajačima s istoka. Uz gubitak velikog broja ljudi, bitka je značila i početak demografskog osiromašenja velikog dijela Hrvatske, odnosno raseljavanja Hrvata, a naseljavanja stanovništva drugih nacionalnosti. Ona je označila i propadanje cjelovitosti hrvatskih zemalja, jer nakon nje Hrvatska više nije bila geografski i teritorijalno skladna i povezana, kao što je to bila u 14. i 15. stoljeću. To stalno nastojanje da se što čvršće povežu sjever i jug Hrvatske, s Krbavskom je bitkom ili propalo ili bilo krajnje teško provesti, za stoljeća unaprijed. Kako je izgledala Krbavska bitka?


Sredinom 1493., Hadum Jakub-paša je s oko 8000 ljudi krenuo iz Bosne u pohod prema sjeverozapadu. Stigavši sve do Celja i Ptuja, prikupio je velik plijen, s kojim se vraćao preko Modruša prema Udbini. Na tom putu dočekala ga je hrvatska vojska pod vodstvom bana Emerika Derenčina, koji je u zamjenu za slobodan put tražio da Jakub-paša oslobodi sve kršćanske zarobljenike i preda sav plijen. Do dogovora nije došlo, te su se obje vojske počele pripremati za okršaj. Ban Derenčin je, uvjeren u snagu svojih boraca, nametnuo bitku na otvorenom polju. Međutim, taktičkim manevrima Jakub-paša je uspio opkoliti Hrvate i postići premoć. Od hrvatskih zapovjednika tom su prilikom poginuli ili zarobljeni ban Derenčin, knezovi Ivan Frankopan Cetinski, Nikola Frankopan Tržački, Petar II. Zrinski, Karlo Gusić, knez krbavski, te Juraj Vlatković, ban jajački, dok se Bernardin Frankopan Modruški uspio spasiti bijegom…

Ipak, dvaput su u nogometnom životu Hrvata i Turaka, Hrvati slavili u bitnim dvobojima…
Recimo, prva utakmica Hrvatske na velikim natjecanjima, konkretno na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, bila je protiv Turske. I pobjedu su Hrvati izborili u posljednjim sekundama bijegom i pogotkom Vlaovića nakon sjajne Asanovićeve asistencije. Turskom očaju nije bilo kraja, baš kao ni kod bitke kod Sinja točno prije 300 godina – uostalom, ovih se dana slavi obljetnica hrvatske pobjede nad Turcima u Sinjskoj i Cetinskoj krajini. Slavi se prigodnom alkarskom svečanošću svake godine, no ove godine je velika obljetnica i mi smo se malo zaigrali i hrvatsku sportsku pobjedu protiv Turaka 1996. godine, usporedili s pobjedom kod Sinja prije 300 godina. I tada su se, kao i na nogometnom terenu, Hrvati izvukli u zadnjem trenutku.

Dakle, 1715. godine zbila se ta bitka, kada je 700 sinjskih branitelja odbilo napad više desetaka tisuća Turaka. Uznemirena turska vojska, oslabljena glađu i pojavom srdobolje, napustila je Cetinsku krajinu iako je bila uvjerena kako je pred pobjedom. Tursko-mletački ili Mali rat, koji je trajao oko četiri godine, započeo je i završio bitkom za Sinj, zbog čega se naziva i Sinjski rat. U namjeri da vrati izgubljene položaje u Dalmaciji, Turska je poduzela osvajački pohod preko planine Kamešnice. Podno njenih zapadnih obronaka prolazila je crta razdvajanja zaraćenih strana – granica između Bosne i Dalmacije. Prva na udaru našla se Cetinska krajina. U sinjskoj tvrđavi Grad zatvorilo se oko 700 dobro naoružanih branitelja.

Nogometna pobjeda u Istanbulu i bitka kod Siska

Od 8. do 13. kolovoza su Turci, čija je vojska brojala oko 60.000 vojnika, tukli tvrđavu topništvom pri čemu je teško oštećena, a 14. kolovoza su krenuli u juriš. Najveći napad bio je izvršen protiv Novog i Starog Korlata gdje su Turci čak postavili i svoje zastave, no ubrzo su odbijeni. Nakon tri sata žestokih borbi osvajači su počeli bježati, ne zadržavši se ni u logoru pod tvrđavom, nego tek kada su prešli Cetinu. Iste noći turska vojska se povukla prema Livnu ostavivši iza sebe 10.000 poginulih. Branitelji su kao svjedočanstvo i uspomenu na svoju veliku pobjedu ustanovili “živi” spomenik – Sinjsku alku. Po uzoru na igre i vojne vježbe onog vremena osmišljeno je natjecanje u kojem su se svake godine na godišnjicu pobjede natjecali vitezovi sudionici bitke, a poslije njihove smrti natjecanje su nastavili njihovi potomci i nasljednici po junaštvu i domoljublju.

A što reći na veličanstvenu hrvatsku nogometnu pobjedu 3-0 usred Istanbula u studenom 2011. godine, u dokvalifikacijama za nastup na Europskom prvenstvu godinu dana kasnije u Poljskoj i Ukrajini? Što reći, nego je usporediti s pobjedom hrvatskog plemstva nad Turcima u bitci kod Siska 22. lipnja 1593. godine, kada je Hasan-paša neoprezno postavio svoju vojsku u loš taktički položaj, tako da joj je rijeka Kupa bila iza leđa. U pomoć sisačkoj utvrdi priskočila je združena vojska hrvatskog bana Tome Erdödyja i austrijskih zapovjednika Eggenberga i Auersperga. Kada je kršćanska vojska uspjela potisnuti Turke, oni su se dali u bijeg i velikim dijelom utopili u Kupi. Bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi put nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda kršćanskih snaga protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.. Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono Zagrebačke katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati.

Navlas slično bilo je u nogometnom dvoboju u Istanbulu, a gubitnik Hasan-paša bio je Guus Hiddink, čuveni nizozemski trener koji je bio izbornik Turske i kojeg je Slaven Bilić, naš tadašnji izbornik – posve nadmudrio. Bila je to jedna od najboljih utakmica hrvatske reprezentacije ikada i to nakon serije baš loših partija koje su je prethodno stajale prvog mjesta u kvalifikacijskoj skupini. I u tom prvom dvoboju dokvalifikacija protiv Turske, Hrvatska je nenadano dosegla uvjerljivu i iznenađujuću 3-0 (2-0) pobjedu golovima Olića (2), Mandžukića (31) i Čorluke (51). U uzvratnoj utakmici u Zagrebu nije bilo pogodaka i Hrvatska je bila istinski slavodobitnik te nogometne bitke. Baš kao i davno u Sisku…

Sada su Hrvatska i Turska u istoj kvalifikacijskoj skupini za plasman na Svjetsko prvenstvo 2018. u Rusiji. Nastavak slijedi…

Autor:Andrija Kačić-Karlin/7dnevno/31. srpnja 2015.
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.