Talijani nas vrijeđali: Hrvatska je 1994. u Palermu protiv Italije najavila pohod na svjetski vrh (VIDEO)

U iščekivanju velike, bitne europske kvalifikacijske utakmice protiv Italije u nedjelju 16. studenog na čuvenom stadion San Siro u Milanu red je prisjetiti se svih dosadašnjih utakmica Hrvatske i Italije.

Zapravo, vađenje iz naftalina događaja s ovih utakmica istovremeno jest podsjetnik na najveće dane hrvatskog reprezentativnog nogometa. Jer, Hrvatska nikad nije poražena protiv četverostrukog svjetskog prvaka. Sjećanja su toliko ugodna i sukladno tradiciji hrvatska nogometna reprezentacija ne bi smjela uopće biti zabrinuta za ishod dvoboja protiv Italije u nedjelju. Niti najmanje…

Posljednju utakmicu hrvatska nogometna reprezentacija protiv Italije igrala je na Europskom prvenstvu prije nešto više od dvije i pol godine. Bilo je 1-1, gol za Hrvatsku dao je Mario Mandžukić.

A prvu utakmicu Hrvatska je protiv Italije igrala još davne 1994. godine u Palermu, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Englerskoj 1996. godine. Dosegnut je tada blistava 2-1 pobjeda, u uzvratu u Splitu bilo je 1-1, a sva tri gola za Hrvatsku u tim dvobojima dao je Davor Šuker.

Odigrala je hrvatska reprezentacija protiv Talijana još dva prijateljska susreta, 1999. godine u Zagrebu, nakon svjetske smotre godinu prije u kojoj su Hrvati osvojili brončanu medalju, u revijalnom dvoboju nije bilo pogodaka. Još jednu prijateljsku utakmicu Hrvati su protiv Talijana odigrali u jesen 2006. godine, bila je to debi utakmica izbornika Slavena Bilića odmah nakon svjetske smotre u Njemčkoj u kojoj su Talijani došlo do svjetskog naslova. No, i tada je Hrvatska uzela mjera Italiji, u Livornu je zaskočila i pobijedila s 2-1.

Na Svjetskom prvenstvu, pak, u Japanu 2002. godine, Hrvati su senzacionalno pobijedili Italiju s 2-1, nakon čudesnog preokreta o kojem se i danas priča.

Talijanima za utjehu ostaje samo jedan podatak, iz Fifinih almanaha. Naime, Italije je za vrijeme Drugog svjetskog rata, bilo je to 1942. godine, igrala protiv reprezentacije Nezavisne Države Hrvatske i u Genovi pobijedila 4-0. Ipak, činjenica jest da suvremenu Hrvatsku Italija nikad, baš nikad nije pobijedila.

Stoga, pozabaviti ćemo se s tim utakmicama u kojima je hrvatska nogometna reprezentaciju za talijansku postala pravi – penicilin!

Krenimo s prvim dvobojem Hrvata i Talijana, u jesen 1994. godine, u Palermu. Koji mjesec prije Italija je na svjetskoj smotri u Sjedinjenim Američkim Državama osvojila drugo mjesto, u finalu je tek nakon jedanaesteraca poražena protiv Brazila. I Italija je u tom dvoboju europske kvalifikacijske skupine protiv Hrvata bila veliki favorit. Bila… Hrvati su s utakmicom u Palermu tek iskoračili na europsku i svjetsku scenu, pobjedom su doslovce šokirali nogometni svijet!

“Nikad nitko nije tako nadigrao našu reprezentaciju kao anonimni Hrvati”, pisali su nakon utakmice talijanski žurnalisti.

“Dobro da nismo dobili pet komada”, izvještavali su nadalje talijanski reporteri. Hrvatsku je na klupi vodio Tomislav Ivić jer je tadašnji izbornik Ćiro Blažević bio kažnjen zabranom vođenja momčadi zbog nedoličnih izjava i ponašanja kao trener Dinama nakon eliminacije u europskom natjecanju za utakmice s Auxerreom.

Ivić je za tu utakmicu postavio sjajnu strategiju. Te se utakmice podsjeća Aljoša Asanović, jedan od najboljih “vatrenih svih vremena”. On kaže:

– Znali smo da smo dobri i tu smo utakmicu s nestrpljenjem čekali. I sve se završilo na prekrasan način. Utakmica protiv Italije u Palermu svima nam je promijenila živote, možda i karijere. Pobjeda protiv svjetskih doprvaka na njegovom terenu odjeknula je nogometnim svijetom, a nas dovela u središte zanimanja menedžera, nogometnih stručnjaka i navijača.

Asanović tvrdi da su se Talijani prije utakmice ponašali uistinu nekorektno.

– Prije te utakmice trebali smo proći mukotrpan put omalovažavanja, podsmjehivanja, klipova bačenih pod noge. Kako drukčije protumačiti, najblaže rečeno, zbrku s našim izbornikom Ćirom Blaževićem. Naime, Blažević je zbog incidenata u Auxerreu na utakmici istoimenog domaćina i Croatije koju je vodio kažnjen sa dvije godine zabrane vođenja momčadi na međunarodnim utakmicama. U kaznu su uključene i klupske i reprezentativne utakmice. I ta je kazna uslijedila samo nekoliko dana prije gostovanja naše reprezentacije u Palermu protiv Italije. Da sve bude znakovitije, predsjednik Disciplinske komisije Uefe bio je Talijan. Zašto je Blažević tako grubo kažnjen? Objašnjenje je bilo smiješno. Disciplinska komisija kaznu je obrazložila Blaževićevim nepristojnim vrijeđanjem suca i uvredljivim izjavama na francuskoj televiziji. Da ne povjeruješ, govori Asanović.

Umjesto Blaževića momčad je za tu utakmicu spremio direktor reprezentacije, Tomislav Ivić. Kojeg su godinama kasnije baš talijanski novinari proglasili najboljim europskim trenerom svih vremena.

Prisjeća se Asanović kako su Talijani bili bezozbrazni u najavama tijekom iščekivanja te utakmice.

– Naravno, mi igrači smo čitali sve novine, kako hrvatske tako i talijanske. Talijani su opširno izvještavali s naših priprema u Poreču. Pisali su prepotentno i bahato, da ne kažem bezobrazno i neodgovorno. Ismijavali su naše igrače, a posebice su na zub uzeli Slavena Bilića. Tog krasnog i plemenitog čovjeka na zub su uzeli, zamislite, zbog zamuckivanja. Pokvareno do srži. U jednim je novinama tako objavljeno da Bilić na sam spomen Roberta Baggia zamuckuje i kaže: “Ba, Ba, Baggio”. Nešto ružnije u nogometnom, sportskom novinarstvu nisam vidio, Asanovićeve su riječi.

Blažević je teško podnosio sve što mu se događa. Reprezentativci su sve činili kako bi ga oraspoložili. Asanović se sjeća:

– Bilo nam ga je žao, pa smo odlučili napisati peticiju Disciplinskoj komisiji Uefe i Apelacijskom sudu, kojom tražimo da se “preispita kazna treneru koji nas je cijelog života učio samo poštenoj i korektnoj igri”. Blaževiću ništa nismo rekli, ali netko mu je to već spomenuo. Pravio se prvih nekoliko dana da ništa ne zna. Da, bilo mu je drago. No, to nije bilo sve što smo učinili kako bismo oraspoložili izbornika. Željeli smo mu pokazati svoju odanost i poštovanje. Dogovorili smo se da mu kupimo poklon, nešto što će i vrijednošću i pažnjom pokazati koliko ga cijenimo. Nismo dugo razmišljali, odluka je pala. Blaževiću ćemo kupiti zlatan Rolexov sat koji ćemo mu predati nakon utakmice u Palermu, kako god završila. To smo i učinili, sat je bio kod Jarnija koji ga je pred svima nama trebao predati izborniku.

Utakmica je već za vrijeme svog trajanja u percepciji hrvatskog navijača postala legendarna. Toliko dobro su Hrvati stajali na terenu da su Talijani bili posve nemoćni.

– Krenuli smo u postavi s Ladićem na golu, u zadnjoj liniji su bili Štimac, Jerkan, Bilić i Brajković, kao bokovi nezaobilazni Jarni i Jurčević, koji je često išao samo naprijed. Iz sredine je Boban igrao nešto povučenije, Prosinečki i ja smo bili baš na sredini, s tim da je Robi trebao biti nešto ispred mene. Šuker je bio usamljen u napadu, a Jurčevića je, velim, bilo svuda. Pravu poziciju nije imao, no sa svojim voljnim elementom mogao je igrati na svihmdesetmpozicija tijekom utakmice. Na klupi su još bili vratar Mrmić, Butorović, Mladenović, Špehar i Kozniku. I? Bili smo sjajni, sjeća se Aljoša.

Njegova sjećanja naviru;

– Doista nam ništa nisu mogli Talijani. Pomislio sam u jednom trenutku da bi bilo šteta na glup način prokockati ovu utakmicu. Tako smo fino stajali na terenu da smo počeli najozbiljnije razmišljati kako Talijanima uvaliti – pogodak. Nakon pola sata igre, evo konačno prave lopte Prosinečkog u kazneni prostor. Visoko je na nju skočio Jurčević, bio je viši od Costacurte. Jurčević je loptu glavom poslao do Šukera, koji je bio tri-četiri metra od Panuccija. Tukao je snažno, lopta je dotaknula vratara i od njega otišla ravno u mrežu.
Kakvi su to gušti na gostujućem, prepunom stadionu čuti takvu tišinu. Počelo je međusobno dovikivanje i čestitanje. Čuo sam u našem slavljeničkom klupku kako Talijani optužuju jedan drugoga…

Drugi pogodak pokopao je sve ambicije talijanske reprezentacije.

– Nakon petnaestak minuta drugog dijela Šuker je izborio još jedan korner. Lopti je prišao, na lijevoj strani, Zvonimir Boban. Sjajno je centrirao, Pagliuca loptu nikako nije mogao uloviti, a dosta je izašao. Boksao ju je na stranu, do Štimca koji se uvijek kod kornera osmjeli i ode naprijed. Štimac je, dok je Maldini svjestan opasnost trčao prema njemu, uputio centaršut koji je prije sličio snažnom udarcu. Pagliuca se nije stigao vratiti, a negdje oko sredine šesnaesterca bio je Šuker. To je značilo samo jedno – njegov drugi gol!
Gledatelji više nisu šutjeli nego gromoglasno zviždali svojoj reprezentaciji. U sudačkoj nadoknadi smo primili pogodak i sudac je označio kraj. Bila je to naša prva velika pobjeda, poslije će ih biti još, no prva je uvijek nekako najdraža. Pa, prije te utakmice nitko nam nije davao niti najmanje šanse, kaže Asanović i završava:

– Pobijedili smo Italiju, u prvi mah nismo ni sami vjerovali. No kad nam je talijanska publika uputila srdačan, dugotrajan pljesak sve nam je postajalo jasnije. U teren je utrčao i Ivić, svi s rezervne klupe. Mahnuli smo Blaževiću na tribinama, negdje u centralnoj loži. Držao je cigaretu u ustima i veselo nam mahao. Nije nam se išlo odmah u svlačionici, željeli smo uživati u tim prekrasnim minutama slave. Ivić nam je, kada smo ušli u svlačionicu, stigao reći: “Znao sam, ako se tako postavimo, da nam Talijani neće napraviti ni jednu pravu priliku. Zaista sam zadovoljan, čestitam vam i hvala vam. Vi ste pravi momci, danas ste utakmicu dobili pameću. Uvijek ću biti uz vas”.

Onda je netko pitao gdje se sakrio Ćiro. Da, pričekali smo da se Blažević pojavi u svlačionici. Imali smo poklon za njega, ne samo pobjedu. Jarni mu je morao dati sat koji smo mu zajednički kupili. Blažević zapravo nije ni smio ući u našu svlačionicu zbog one smiješne kazne. Naravno da je došao. Svi smo vikali “Ćiro, Ćiro”. Bio je ganut. Jarni se, onako svučen, digao i došao do njega.
“Šefe, ovo je od svih nas za vas”. Poklonio mu je sat kojem smo mu zajednički kupili. Blažević je trznuo mišićama na licu. Je li plakao? Valjda je, nismo vidjeli.