Šurbek – jedini pravi odgovor kineskoj dominaciji u ping-pongu!

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7dnevno / 23. listopada 2013.

Šurbek je obilježio gotovo tri desetljeća europskog i svjetskog stolnog tenisa. Prvakom Europe postao je 1968. u francuskom Lyonu i to u pojedinačnoj kategoriji, a koliko je dugo bio dominantan, govori i podatak da je u paru s prerano preminulim Antonom Stipančićem 1984. u Moskvi osvojio također zlatnu medalju na Europskom prvenstvu. Bio je uspješan i na svjetskim smotrama, u Pjongjangu je 1979. u paru s Antonom Stipančićem osvojio zlato, uspjeh kojeg su zajedno ponovili i u Tokiju 1983. godine. U pojedinačnoj konkurenciji ima bronce s prvenstva u Nagoyi 1971., te u Sarajevu 1973. godine

“Pogledamo li neke od naših najvećih sportaša, poput Parlova i Šurbeka, vidjet ćemo kako su oni, unatoč rezultatima i odličjima, malo toga promijenili u našem poimanju sporta. Ni jedan od njih nije, štono bi se reklo, bogomdani talent, niti je poticao priče o jeftinom uspjehu. Ni jedan od njih nije palio strasti na tribinama dekorativnim ponašanjem ili vicom, niti je raspaljivao maštu sportskih novinara romantičnom koncepcijom sportaša koji nadrasta svoju sportsku ili društvenu okolinu do granica neshvaćanja. Oni su ‘nepopularni’ radnici, crnci, manijaci treninga, sportske dresure, drila… Nitko nije imao razlog da svako malo cmizdri nad svojom karijerom, da zbog njihovih nastupa kleveće suce i gorku sudbinu naših genija, da ih blago kori i podvrgava moralističkim lekcijama…”, pisao je svojedobno jedan od najvećih hrvatskih novinara, Veselko Tenžera.

Upravo taj dio njegovog obraćanja čitateljima, uzeli smo za uvod o još jednoj velikoj priči našeg Sportskoga muzeja, priči o jednom od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, kao i jednom od najvećih stolnotenisača svijeta svih vremena, priči o – Dragutinu Šurbeku.

Opet ćemo posegnuti za Tenžerom, koji nije krio svoju opčinjenost radnim, sportskim i ljudskim vrlinama Dragutina Šurbeka:

“Pišući o Šurbeku ne mogu a da se ne podsjetim kako mi danas na nacionalnoj sceni trubimo sve u šesnaest kako treba vratiti dostojanstvo Radu. Drugim riječima, dostojanstvo bi valjalo uzeti neradu, koji u nas nije samo puki nerad nego ljestvica vrijednosti kojom vladaju: bogomdani talent, sposoban kit, simpatični mudrijaš, lukavo spadalo, blagoglagoljivi oportunist… Okruženi smo ljudima koji svoju slavu grade na tome da nisu učili, a prolazili su dobro u školi, da ništa ne rade, a napreduju na poslu, da loše obavljaju posao, a zarađuju… Nije to više bezazleni folklor, nego čvrsta ljestvica vrijednosti, koja garantira i tipologiju uspjeha. I ptice već pjevaju o tome da se kod nas nitko radom ne može obogatiti, pa čak ni kako valja vezati kraj s krajem, a imademo na tisuće bogatuna. Dragutin Šurbek bio je oličenje radnika sportaša koji se za svaki svoj poen izborio muški, radnički, krvnički, on je svoj posao za stolom – odradio!”

Šurbekova želja za pobjedom

Onaj tko je doživio Šurbekove partije, vidio je nešto što i kod drugih sportaša zna biti u velikim količinama, no nitko toga nije imao toliko kao Šurbek. Riječ je o upornosti i želji. I kad je bio svladan, on se još borio, doslovce. Uostalom, i knjiga koju je o njemu napisao nekad znani sportski novinar, Sarajlija Stjepan Kljuić, zove se “Želja za pobjedom”.

Dragutin Šurbek rođen je 8. kolovoza 1946. godine u Zagrebu i jedan je od najdugovječnijih hrvatskih sportaša. Sa stolnim tenisom u dodiru je od 1961. godine, kada je bio u Senti (Vojvodina) u eksperimentalnoj školi za vrijeme praznika gdje se školovao kod čuvenog Vilima Harangoza, a već 1964. postigao je svoj prvi veliki međunarodni uspjeh, postavši prvakom Balkana.




Šurbek je obilježio gotovo tri desetljeća europskog i svjetskog stolnog tenisa. Prvakom Europe postao je 1968. u francuskom Lyonu i to u pojedinačnoj kategoriji, a koliko je dugo bio dominantan govori i podatak da je u paru s prerano preminulim Antonom Stipančićem 1984. u Moskvi osvojio također zlatnu medalju na Europskom prvenstvu.

Šurbek je bio uspješan i na svjetskim smotrama – u Pjongjangu je 1979. u paru s Antonom Stipančićem osvojio zlato, uspjeh kojeg su zajedno ponovili i u Tokiju 1983. godine. U pojedinačnoj konkurenciji ima bronce s prvenstva u Nagoyi 1971., te u Sarajevu 1973. godine. Sa svojim klubom “Vjesnik”, koji je nosio ime nekad najkvalitetnijeg dnevnog lista u Hrvatskoj, bio je višestruki prvak Europe.

Impozantna broj medalja 




Tek se u 30. godini – prije se za vrijeme bivše države nije ni moglo – otisnuo u pečalbu, u Njemačku nešto zaraditi. Inače, igrao je još za “Poštar”, “Grafičar” (klub koji se je poslije zvao “Vjesnik” i “Večernji list”). Kad se Hrvatska osamostalila, vratio se u Hrvatsku gdje je igrao u “Vodovodu” iz Osijeka, “Industrogradnji”, “Signotehni” i “Mašinocommerceu”. Poslije se je opet vratio u Njemačku gdje je igrao za “Glünde”. K tome je, kao hrvatski reprezentativac je u paru sa Zoranom Primorcem osvojio srebro na Mediteranskim igrama u Languedoc-Roussilonu 1994. godine.

U svojoj impresivnoj karijeri, osim spomenutih naslova prvaka, osvojio je i impozantan broj srebrnih i brončanih medalja na velikim natjecanjima, gdje je u razdoblju od dvadesetak godina, od sredine šezdesetih pa do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, posebno s partnerom iz reprezentacije Antunom Stipančićem, ali i drugim igračima i igračicama, dominirao europskim i svjetskim stolnim tenisom. Dva puta je bio prvak svijeta i pet puta europski prvak, ima dva srebra na svjetskim i četiri na europskim prvenstvima, osam brončanih odličja na SP-ima i 10 na EP-ima, te bezbroj medalja (uglavnom zlatnih) s balkanskih, skandinavskih i jugoslavenskih prvenstava.

O kakvoj je sportskoj veličini riječ, najbolje govori podatak da je i sa 46 godina igrao na vrhunskoj razini i osvojio 9. mjesto na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni, gdje je bio i najstariji sudionik. Sam je isticao u šali da je na tim Igrama samo “predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch stariji od njega. Ali, ponosan sam jer sam bio sudionik Olimpijskih igara, vidio sam te sportaše, živio u olimpijskom selu, što je želja svakog sportaša. Ono što se događa na borilištima svi vidimo, prolazimo, međutim, živjeti u olimpijskom selu je nešto fantastično”.

Cijelo vrijeme veličanstvene sportske karijere, Šurbek se mučio s ozljedama i strašnim bolovima, njegovi kukovi teško su stradali od napornog rada i velikog broja natjecanja.

“Oduzeo mi je sport zdravlje, stradali su mi donji ekstremiteti, otišla su mi koljena, kukovi, imam diskus herniju, bole me ramena… Iako sam još donedavno igrao u veteranima, operirao sam kuk i na kraju sam, nažalost, postao stopostotni invalid. Sada pokušavam svoje bogato iskustvo prenijeti na mlade“, pričao je Šurbek.

No, što je bol tijekom aktivnog bavljenja stolnim tenisom bila veća, on je bio uporniji! Šurbek je bio praktički jedini odgovor kineskoj dominaciji u tom sportu. I danas u Kini, kada se spomene Hrvatska, svi uglas zbore – “Šurbek!”

“U Kini sam bio 37 puta, znao sam sve o njima, znao sam zašto su najveći i što moram učiniti da bih im se mogao suprotstaviti. U to vrijeme oko 100 milijuna Kineza je igralo stolni tenis i trenirali su oko pet sati dnevno. Znao sam da i ja moram trenirati najmanje pet sati da budem kao oni. Da bih bio bolji, morao sam trenirati i više od njih. Zato sam uveo osmosatno radno vrijeme i počeli smo ugrožavamo njihovu dominaciju, pobjeđivali smo ih”.

Stolnoteniska akademija Šurbekovih

Kao sjajan sportaš bio je najzaslužniji za veliku popularnost stolnog tenisa u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji…

“U to vrijeme bili smo među najtrofejnijim sportašima u Jugoslaviji i na taj način propagirali smo naš sport. Stolni tenis se uvukao u sve kuće; dobro se sjećam da su se u parkovima gradili kameni stolovi za ping pong, igrao se u svakoj školi, u svakom kutku. To je bila dobra propaganda; na kraju krajeva mi smo donosili medalje s europskih i svjetskih prvenstava”.

Šurbek je bio specijalist za defenzivnu taktiku, znao je vraćati nemoguće teške udarce u serijama i tako prisiljavao suparnika na grešku. Za njega nije bilo izgubljene loptice. Jednom je jedan novinar napisao kako se “Šurbek penje na balkon da bi vratio lopticu…” A, iza svega je stajao naporan rad!

“Mi smo kao djeca s reketom spavali u krevetu, nismo se micali od njega. Imali smo one male loptice koji su pucale, kao stolovi su nam služile školske klupe, za vrijeme školskih sati od šperploče smo pravili rekete. Sve mi se to kasnije vratilo. Dok sam igrao promijenio sam čak sedam generacija kineskih stolnotenisača. Smatram da sam mnogo dao stolnom tenisu, pomagao iskustvom, prenosio znanje i istina je da kod nas ima talenata, ali ne i uvjeta za rad”, Šurbekove su riječi.

Danas Dragutin Šurbek sa sinom, svojim imenjakom s kojim je zajedno nastupao i u reprezentaciji, drži Stolnotenisku akademiju!

Autor:Andrija Kačić-Karlin / 7dnevno / 23. listopada 2013.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.