SPORTSKI MUZEJ: Prva hrvatska medalja od samostalnosti, Ivaniševićeva bronca

Goranovih 14 sati muke i stresa za prvu medalju Hrvatske na Igrama pod vlastitom zastavom

I dok se veselimo žetvi medalja hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, red se prisjetiti i prve hrvatske medalje otkako je naše samostalnosti. Bilo je to na Igrama u Barceloni 1992. godine, kada je brončanu medalju u pojedinačnoj konkurenciji osvojio Goran Ivanišević. Potom je dodao još jednu, u paru s Goranom Prpićem, također brončanu. U trenucima osamostaljivanja Hrvatske, tijekom Domovinskog rata, ova odličja u Hrvatskoj su euforično proslavljena, a potom nam je došla i velika srebrna medalja hrvatskih košarkaša koji su u finalu igrali s jedinim Dream teamom.

Medalja Ivaniševića, te opet Ivaniševića i Prpića, eto, bila su najave žetve medalja koju su naši sportaši ostvarivali kasnije na Igrama 2000. u Sydneyu, četiri godine kasnije u Ateni, potom 2008. u Pekingu i 2012. u Londonu. Sada u Rio de Janeiru obara se rekord u broju medalja, a red je u našem Sportskom muzeju prisjetiti se medalja, prve osvojene pod hrvatskom zastavom!
Hrvatska reprezentacija na Igre u Barceloni došla je u skromnom sastavu, u velikom dijelu sportova kvalifikacije su održane bez hrvatskih sportaša, jer Hrvatska je priznata tek godinu dana ranije i jednostavno nije bilo mogućnosti nastupati u izlučnim natjecanjima. To što se Hrvatska uopće pojavila na Igrama u Barceloni bila je zasluga tada predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonia Samarancha koji se nije libio prije svih prepoznati i naslutiti samostalnost Hrvatske i pomogao je pritom hrvatskim sportašima da nastupe te 1992. godine na Zimskim igrama u Albertvilleu i Ljetnim u Barceloni.

Ajmo ovako, ponovimo priču. Juan Antonio Samaranch čak je 11 puta navratio u Hrvatsku, kao predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora uvijek je bio u našim krajevima na počecima velikih natjecanja. Taj profesionalni bankar koji je spasio međunarodni olimpijski pokret načet financijskim problemima, bojkotima i lažnim amaterizmom izvrsno je poznavao i antropologiju, imao je umijeće pristupa i zaista su ga obožavali u zemljama u razvoju ili u društvima koja su tek tražila svoje mjesto pod suncem.

Hrvatsku, to je često znao i reći, pa je teško slušati one koji se sprdaju sa Samaranchovim likom i djelom, je zaista volio. Bio je 1979. godine u Splitu na Mediteranskim igrama, pa 11 godina kasnije u istom gradu na poprištu prvenstva Europe u atletici, u Zagrebu je bio 1987. godine na otvaranju Univerzijade, a i prije toga je obilazio gradilišta, gledao je on u Zagrebu i Europsko košarkaško prvenstvo, a dolazio je iskazati podršku Hrvatskom olimpijskom odboru u nastajanju,shvaćajući društvene promjene… Već tada je, kasnije je znao reći, znao da će „dati sve od sebe da Hrvatsku pošalje na Ljetne olimpijske igre u Barceloni 1992. godine“.

Hrvatsku je Međunarodni olimpijski odbor priznao četiri mjeseca prije Ujedinjenih naroda, glavni lobist, zapovjednik te ideje bio je nitko drugi nego Antonio Samaranch kojeg se pritisci svjetskih političara nimalo nisu ticali.

„Zamislite da je košarkaški turnir bio bez Hrvatske i Dražena Petrovića ili teniski turnir bez Gorana Ivaniševića“, rekao je Samaranch na otvaranju Draženovog spomenika u Lausannei, sjedištu Međunarodnog olimpijskog odbora.

“Da, sad si to ne možete zamisliti, ali i to je bilo moguće. Zapravo, prije te ideje bilo je nemoguće uopće razmišljati o Hrvatskoj u olimpijskom pokretu, dok još nije bila u UN-u“, potvrdio je priču Samaranch koji je i nakon nesretne Draženove smtri bio i s Draženovm roditeljima, ali i redovit gost u HOO—u, a s predsjednikom HOO-a Antunom Vrdoljakom vezalo ga je prijateljstvo, i to veliko.

Stoga nas ne mora čuditi da je sam Vrdoljak izrekao ideju „o danu žalosti u Hrvatskoj zbog smrti Samarancha“. Kad se samo sjetimo koliko nam je tada bilo stalo da doživimo Barcelonu, svaki pijetet prema Samaranchu ne bi bio niti patetičan niti pretjeran.

U hrvatskome olimpijskom izaslanstvu na Igrama u Baqrceloni bili su sportaši i sportašice (39) iz atletike, boksa, hrvanja, jahanja, jedrenja, kajakaštva, košarke, stolnog tenisa, streljaštva, tenisa, veslanja i taekwondoa, njihova vodstva i treneri, te vodstvo izaslanstva.

Osim dvije teniske brončane medalje osvojeno je i košarkaško srebro, pod vodstvom trenera Petra Skansija u sastavu: Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetićanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko Vranković. U finalnoj utakmici hrvatsku je momčad porazio NBA “Dream Team” rezultatom 117-85.

Zastavu je na svečanoj ceremoniji otvaranja nosio baš Goran Ivanišević.  Tako da su i te prve olimpijske medalje pod hrvatskom zastavom, Ivaniševića, te kasnije Ivaniševića i Prpića, kao i košarkaša, bila zapravo Samaranchovo odličje. Ovo će biti priča i o toj medalji Ivaniševića, kao i onoj osvojenoj s kolegom imenjakom Prpićem. Zbog obje smo bili silno sretni i olakšala nam je čekanje košarkaškog finala protiv Dream teama. Te su teniske i košarkaške dvoboje gledali i hrvatski vojnici ukopani u rovovima štiteći Hrvatsku od srpskih napada.

Goran Ivanišević uistinu je sjajio u pojedinačnoj konkurenciji. Svaki njegov dvoboj na tom olimpijskom turniru bio je naporan, uz pet setova. S puno preokreta, kakvi su uostalom tih godina i izgledali Ivaniševićevi mečevi. Dakle, u pojedinačnoj konkurenciji Ivanišević je do polufinala odigrao na zemljanoj podlozi čak četiri dvoboja. Najprije je sa 6-2, 6-2, 6-7, 4-6, 6-3 svladao Portugalca Motu, a u drugom kolu sa 6-7, 6-2, 1-6, 6-3, 6-2 Nizozemca Paula Haarhuisa. U osmini finala svladao je s 3-6, 6-0, 4-6, 7-6 i 9-7 Jacoba Hlaseka iz Češke i Slovačke, a u četvrtfinalu Francuza Fabricea Santoroa sa 6-7, 6-7, 6-4, 6-4, 8-6. Sve su to bili dramatični dvoboji i Ivanišević je u polufinalu jednostavno ostao bez snage.

Sam Ivanišević često zna i danas reći “kako kao gledatelj ne bi izdržao gledati te svoje mečeve s olimpijskog turnira”.

“U nekim sam dvobojima sam sebi govorio, kad bih pomislio na predaju, da za predaju nemam pravo”!

Pa ga je, kad je već osigurao brončanu medalju, sa 6-3, 7-5 i 6-2 svladao osvajač zlatne medalje, Švicarac Mark Rosset.

“Jedva sam stajao na nogama u tom dvoboju”!

Brončana medalja Gorana Ivaniševića bilo je prvo olimpijsko odličje za Hrvatsku, i zauvijek će biti upisano u našoj sportskoj povijesti. Njegov je nastup ušao i u povijest tenisa jer dotad nitko nije dobio četiri dvoboja u pet setova zaredom. Evo i malo statistike, na terenu je za osvajanje te brončane medalje Ivanišević morao provesti više od 14 sati. Ukupno je na terenu, računajući i dvoboje parova s Prpićem, Ivanišević proveo više od 20 sati.

Da se razumijemo, niti u igri parova nije bilo jednostavno. Ivanišević i Prpić su u prvom kolu olimpijskog turnira s 2-6, 6-4, 6-2, 6-2 svladali Haarhuisa i Koevermansa iz Nizozemske, u osmini finala Indonežane Suharyadia i Wiryawadia sa 7-5, 6-2, 6-2, a u četvrtfinalu i Indijce Chrishnana i Paesa sa 7-6, 5-7, 6-4, 6-3. U polufinalu, kad je već bila osigurana brončana medalja, Ivaniševića i Prpića su sa 7-6, 3-6, 6-3, 2-6, 6-2 pobijedili osvajači srebrne medalje Ferreira i Norval iz Južnoafričke Republike.

Razočaranju nije bilo mjesta. Hrvatska je osvojila svoju prvu i prve medalje.