Splitskim ‘žutima’ ukraden europski tron ’72., SUCI SU BJEŽALI S TERENA!

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno/7. kolovoza 2015

Krajem rujna 1972. godine pred deset tisuća ljudi u Palači sportova u Tel Avivu Jugoplastika je izgubila utakmicu u zadnjim sekundama zbog pristranosti sudaca. Jugoplastika imala zadnji napad za pobjedu, pri rezultatu 70-69. Damir Šolman, Zagrepčanin koji je postao legenda splitske košarke, se uzdigao i pod prekršajem šutirao. Nije pogodio, ali se ni suci nisu oglasili. Prethodno je u polufinalu Jugoplastika u dvije utakmice svladala i madridski Real.

Košarkaški klub Jugoplastika iz Splita, danas KK Split, jedna je od najvećih hrvatskih sportskih ikona. Ne, nećemo se ovoga puta baviti trofejima Jugoplastike,  napose s tri naslova europskog prvaka, to ćemo već u Sportskom muzeju  obraditi precizno i pojedinačno, nego ćemo otići u daleku 1972. godinu, kad je splitski košarkaški klub u sjajnom izdanju došao do finale Kupa prvaka.

Da, igrao je kao jugoslavenski prvak  taj Kup prvaka  klub iz Splita izvrsne utakmice, zaslužio je i pobjedu u finalu u tel Avivu protiv Ignisa iz Varesea. No, suci i neiskustvo koštali su već tada Jugoplastiku naslova europskog prvaka,  no sve je naplaćeno krajem  osamdesetih i početkom devedesetih godina s tri uzastopna naslova prvaka, s tri senzacije nad senzacijama.

Dakle, krajem rujna 1972. godine pred deset tisuća ljudi u Palači sportova u Tel Avivu Jugoplastika je izgubila utakmicu u zadnjim sekundama zbog pristranosti sudaca. Prethodno je u polufinalu Jugoplastika u dvije utakmice svladala i madridski Real…

Tijekom cijele finalne utakmice Jugoplastika je bila bolji suparnik, držala se sve do kraja utakmice unatoč silnih sudačkih grešaka na svoju štetu. Imala prigodu za pobjedu, opet su suci prešutjeli odluku u korist splitskih “žutih” i prigoda da se domogne splitski klub europskog trona otipla je u nepovrat. Bilo je to jedno od finala u Kupu prvaka, dasnas se to natjecanje zove Euroliga. Naposljetku  je talijanski prvak Ignis iz Varesea slavio s tijesnih  70-69, nakon što Damir Šolman pod pritiskom promašuje polaganje u posljednjim sekundama.

Momčad Ignisa predvodili su Dino Meneghin (21 koš, 8 skokova) i leteći Meksikanac Manolo Raga (20), dok su u Jugoplastici najefikasniji bili Skansi (24 koša, 11 skokova) i tragičar Šolman (20). Splićane ovaj poraz nije pokolebao u namjeri zasjedanja na krov Evrope, što se i dogodilo punih 17 godina kasnije. Da sve bude gore po Jugoplastiku u zadnjim sekundama je izgubila protiv Crvene zvezde i domnaće prvenstvo, no ipak je uspjela osvojiti  te 1972. godine Kup.

Momčad je vodio otac splitske košarke Branko Radović. Kao beogradski i zagrebaki student zaljubio se u košarku, bio je igrač Crvene zvezde, Partizana i Indrustromontaže, bio je vrstan strijelac, čak 1959. godine najbolji strijelac jugoslavenskog prvenstva ispred Radivoja Koraća, s više od 30 koševa po utakmici. Početkom šesdesetih godina Branko Radovič se vratio u Split kao  igrač, reprezentativac i trener. Postavlja temelje tadašnje Jugoplastike počevši od treće, zatim druge i na kraju prve jugoslavenske lige.

Jedno vrijeme je bio  i igrač i trener, a 1963. godine na odlučujućoj utakmici vodio je  svoju momčad do pobjede protiv beogradske Slobode i to na kakav impresivan način. Ušao je u igru u posljednje četiri minute i postigao gotovo nevjerojatnih 16 koševa i tako uveo Jugoplastiku  u prvu jugoslavensku ligu.

Godinu kasnije nakon  prve prvoligaške sezone Jugoplastike  ostavio se aktivnog igranja, posvetivši se isključivo trenerskom poslu. Od 1964. je bio isključivo trener i za nekoliko godina osvojio je prvenstvo Jugoslavije, a koračić miu je nedostajao da bude i europski prvak. Ostao je zapisan u povijesti  košarke kao jedan od najtrofejnijih igrača i trenera. Umro je 1993. godine.

Znao je opisivati svoj rad na počecima svog djelovanja u Jugoplastici. Pričao je…

“Svi su mi govorili da sam lud, da se bavim ćoravim poslom. Vjerovao sam u rad, obilazio školske, nogometne i rukometne utakmice, tražio visoke mladiće. Petra Skansija vidio sam u dvorištu Tehničke škole, tu sam pronašao i Zdenka Pruga. Lovre i Rato Tvrdić igrali su u Marjana, dovukao sam na košarku Reića, Antoninija, Viskića, Lisicu… Od “starih” bili su tu Prijić, Bajrović, Poduje, Tomić, Katunarić, Mijač, Piplović… Napravljena je momčad, spoj staraca i početnika. Bilo je dobacivanja, neukusnih upadica, govorili su nam da smo pederi jer se bavimo ženskim sportom. Što ja znam, odnosili su se prema nama isto kao što bi se danas gledalo na grupu mladića koji u Splitu počnu vježbati — ritmičku gimnastiku! Ne, nemojte se čuditi, košarka je tada u Splitu bila ženski sport”.

Samo nekoliko godina kasnije Radoviću je kao treneru sudačkim lopovlukom oduzeto naslov europskog prvaka.

U priči oko tog finala Kupa Prvaka 1972. godine valja izdvojiti podatak da je Jugoplastika imala zadnji napad za pobjedu, pri rezultatu 70-69. Damir Šolman,  Zagrepčanin koji je postao legenda splitske košarke, se uzdigao i  pod  prekršajem šutirao. Nije pogodio, ali se ni suci nisu oglasili.

Šolman je bio velik košarkaš, poseban po tome što je  izvandredno šutirao  s krila,  bio je praktički nepogrešiv. I tada bi pogodio, sigurni su bili svi, da nije  udaren u ruku neposredno prije šuta. Šolman je nakon tog šuta ostao ležati, a suci, Avramidis iz Grčke i Topozoglu iz Turske   brže-bolje pobjegli su s terena u svlačionicu pred  bijesom košarkaša Jugoplastike.

Šolman je ptom napravio sjajnu karijeru, te godine proglašen  najboljim košarkašem bivše Jugoslavije te godine. Imao je 226 nastupa za reprezentaciju, zabio 1785 koševa i bio sudionik olimpijskih igara. Osim tog priznanja Šolman je bio i najbolji strijelcem savezne lige 1973. godine, a četiri je puta bio reprezentativac Europe.

Za  Ignis iz Varesa igrao je tada i mladi Dino Meneghin, i on će napraviti sjajnu karijeru, on se tog finala rado sjeća, kako i ne bi,  nakon takve sretne pobjede.

„Mi smo bili apsolutni favoriti, a  protiv nas je igrala izvanredna momčad, ni sad mi nije jasno kako smo pobjedili“, govori Meneghin, a starim „plastičarima „ je nakon takvih riječi samo teže, makar je prošlo  43  godina od tog finala.

Petar Skansi, igrač tadašnje  Jugoplastike, zna reći:

„Najteže mi je u karijeri bilo bilo kad smo nesretno izgubili veliki finale protiv Ignisa u Tel Avivu. Mislm da smo zaslužili tada taj naslov,  Još uvijek proživljavam  prekršaj u  zadnjoj sekundi nad Šolmanom koji nije dosuđen i Talijani su pobijedili 70-69. Tu su zapravo počela  moja prva  iskustva sa sudačkim nepravdama međunarodnih razmjera“.

No, Jugoplastika je već 1976. godine osvojila Kup Radivoja Koraća u finalu protiv Chinamartinija  iz Torina, a 1977. godine ponovno je osvojila Koraćev kup protiv  Fortituda iz Bolonje.  Klub koji danas proživljava tešku i rezultatsku i financijsku krizu  bio je  šest puta prvak Jugoslavije,  pet puta  je osvojio Kup Krešimira Ćosića,  jednom hrvatski naslov (2003), a poseban je po tome što je bio tri puta europski prvak zaredo (1989, 1990, 1991). O tome, ponavljamo,  kasnije…

Dakle, europski doprvaci  1972, godine su bili:  Petar Skansi, Damir Šolman, Rato Tvrdić, Mihajlo Manović, Zdenko Prug, Branko Macura, Dražen Tvrdić, Lovre Tvrdić, Duje Krstulović, Mirko Grgin, Drago Peterka, trener: Branko Radović

Autor:Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno/7. kolovoza 2015
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.