SJEĆANJE NA NOGOMETAŠA GROMOVITOG UDARCA: Josip Bukal znao je i s centra terena potegnuti slobodnjak

Nakon dugog zaleta uslijedio bi gromovit i razoran udarac, dok golmani često nisu stigli ni ruke podići, i lopta bi se poput topovske granate zabila u mrežu.

Legenda sarajevske Grbavice i Željina raja. Nenadmašni Ivo Tomić ili Mirko Kamenjašević našli bi se u čudu svojih rimovanih umotvorina i bisera u legendarnim radio prijenosima – nema više ni legendarnog Željinog centarfora Josipa Bukala! Kakve je taj golove davao! Neponovljive, kolosalne. Znao je i s centra terena potegnuti slobodnjak, nije mjerio metre udaljenosti od gola. U nogama je imao dalekometnu haubicu.

Nakon dugog zaleta uslijedio bi gromovit i razoran udarac, dok golmani često nisu stigli ni ruke podići, i lopta bi se poput topovske granate zabila u mrežu. Puno je takvih golova dao Josip Bukal, no svoju najtežu, životnu utakmicu, izgubio je prije dva dana i pridružio se svojim suigračima kojih više nema, onima koji su daleke 1972. harali i haračili YU nogometom uvjerljivim osvajanjem šampionske titule! Na neizmjernu i nikad doživljenu radost šeher Sarajeva i Željine raje. Onih kojima su Željo i Grbavica bili najveće ljubavi.

Prisjetimo se legendarnog sastava Željezničara iz šampionske 1972. Nije to kao danas, tada su sastave naizust znali i vrapci i klinci, dakle: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Avdija Deraković zvani Tica s brojem 11. Rezervu klupu tada su uglavnom grijali Željko Rodić, Nusret Kadrić, Džemaludin Šerbo, Hajrudin Saračević i Fahrija Hrvat. Vodio ih je karizmatični trener Milan Ribar koji je s tom ekipom Želje 1970. zauzeo 4. mjesto u YU ligi, godinu dana kasnije bili su vicešampioni, da bi 1972. igrački eksplodirali i ostavili “veliku četvorku” uz još nekoliko jakih ekipa iz tadašnje Prve lige u malom setu…na rezervnoj klupi.

Kad bi Branimir Jelušić s nadimkom Feler centrirao s desnog krila, Bukal bi čekao u šesnaestercu i redovito zakucavao loptu u mrežu. Što reći na nogometne čarolije Edina Spreče koji je znao dati gol padajući na ruke i loptu petom preko glave poslati u mrežu?

Iz te generacije sedmorica su preselila u vječnost, nema više Kojovića, Bećirspahića, Bratića, Katalinskog, Jankovića, Derakovića i evo Josipa Bukala. Rat, egzistencijalna nesigurnost ili još gore ako postoji još nešto gore – uzeli su svoj danak. Ratne 1992. Bukal bi na biciklu pod granatama i snajperima razvozio sarajevsko Oslobođenje u sarajevskom naselju Dobrinja kako bi nešto zaradio…i preživio.

Rodili su se u krivo vrijeme. Prerano. Danas bi u vrećama nosili premije i transfere. No ostalo nam je trajno nogometno bogatstvo i prisjećanja na neponovljiva nogometna vremena dok su mreže tresli Zambata, Bukal, Hasanagić, Nadoveza…nema više takvog nogometa, nema više takvih golgeterskih killera! Njima za gol nije trebalo prigoda s nožnih i prstiju obje ruke…I nije istina da je tada bio sporovozni nogomet, bilo je itekako brzine i trke. Nogometne tehnike ponajviše uz obilje nezaboravnih golova. Nogometni znalci i golgeteri ostaju za sva vremena. Jedan od njih je i Josip Bukal.

Nogometaš se rađa, ne postaje se u teretani. Postoje nogometni štreberi i tatini sinovi ali nasuprot njima – rođeni nogometaši, koji drukčije udaraju loptu…

A Josip Bukal bio je rođeni nogometaš.

Ovako je govorio sarajevski radio-reporter Mirko Kamenjašević u jednom prijenosu iz Crvenke: “Dug zalet Bukala, oštar udarac – i lopta je, dragi slušaoci, prohujala preko gola i preko mađarske granice!” Ili bi lopta nakon njegovih projektila “završila na Trebeviću”…

Bukalove komšije iz sarajevske ulice Augusta Cesarca, današnje Labenevolencije, tvrdili su kako je Bukal bez problema mogao preko zgrade nabiti loptu na drugu stranu Miljacke!

Da. Takav je bio Bukalov nogomet. Uz navijački slogan – Mujo kuje, Bukal razvaljuje! Kako li je tek Željo u posljednjoj utakmici promoviran u šampiona te 1972. protiv Partizana na stadionu JNA u Beogradu – razvalili su Partizan 4:0! I opet je Bukal bio u glavnoj roli.

Silovito, vilovito, gromovito i razorno punio je protivničke mreže.

Odigrao je 464 utakmica za Želju i postigao 327 golova, za YU reprezentaciju upisao je 24 utakmice i dao 10 golova. Bio je najbolji strijelac Kupa UEFA-e 1974. s 12 golova. Posve je sigurno, imao je najjači udarac na svijetu. Roberto Carlos je podsjećao na njega po silini udarca ili nekoć Nikezić iz Vojvodine. No Jozin udarac bio je nešto neviđeno. Loptom je rušio i golove, doslovno – stative. A kako je bilo onima u živom zidu ili golmanima, uglavnom je jasno.

Nakon brojnih pobjeda, golova i slomljenih prečki, nakon snajpera i granata u ratnom Sarajevu, dočekala ga je smrt koja nikad ne promašuje.

Počivaj u miru nogometna legendo.