PRONAŠLI SMO DAVNO IZGUBLJENI INTERVJU S OLIVEROM! Hajdukovci, kao i svi ostali, pamtite ovo zauvijek!

Poveznica između Olivera Dragojevića i sporta, konkretno nogometa jest splitski Hajduk, dakako. Osim što je ispjevao nekoliko navijačkih pjesama koje su i danas u ušima, srcima i dušama Hajdukovih navijača, Oliver je uvijek bio veliki navijač Hajduka, a kad je bio mlađi, a bilo je to vrijeme najvećeg Hajduka bio je i gorljivi druker…

Davne 1978. godine, dakle prije točno 40 godina kada je Oliver već blistao na estradnoj sceni s brojnim hitovima dosežući nevjerojatnu popularnost na prostoru bivše države izlazio je sportski tjednik – SN revija. Bila je to odlična novina koju su stvarali djelatnici Sportskih novosti. Koji su došli na ideju te 78. godine zamoliti Olivera Dragojevića da komentira utakmicu u Splitu, Hajduka i beogradske Crvene zvezde.

Novinari su tada u sjajnom izdanju tog lista pisali o Oliveru…

“Oliver Dragojević je jedan od najvjernijih navijača Hajduka. Na svakoj utakmici, naravnokad može doći on sjedi na istočnoj tribini Starog placa, u drugom redu sjedalo broj 132. Pa se navode Oliverove riječi:

“Ja sam jedan od najžešćih, teži mi je poraz Ajduka nego kad na nekom festivalu slabije prođem. Da bi svoja tri prva mista za jedno Ajdukovo.”

Ide se dalje, pa čitamo…

“U prošlu nedjelju, kad je cijeli grad i stari “plac” živio samo za okršaj sa Crvenom zvezdom i Oliver je, naravno, bio među prvima koji su zauzeli svoje mjesto željno iščekujući prvi sudački zvižduk. Utakmica je praktički do zadnje minute bila brz golova, a onda se ukazao dotad nevidljivi Slaviša Žungul, postigao je oobjedonosni gol za Hajduk na samom kraju utakmice”.

Oliver je komentirao:

“Ovakve su mi utakmice drage, ona prava atmosfera, veliki protivnik, oni šta ti utira straj u kosti i nad kojin ti je pobjeda tri puta draža. A ispalo mi je lipo, jer smo evo pet dana u Splitu, dajemo Roka i Cicibelu, tako san bez velike jurnjave moga lipo gledat cilu utakmicu. A kako je bilo? Da ja komentiram? Asti boga, uvik sam ja čita šta drugi pišu i šta misle, a sada da ja kažem kako sam ja vidija utakmicu. Pa ajde, da probam i to.”

Navode se dalje Oliverove riječi:

“Prvo, umra sam od straja, pripa sam se one cile atmosfere iako mi je draga i simpatična, drugo bija me straj jer ako izgubimo ostali smo ka kolo od kara, ono šta ispadne i nikome ne služi. Jer, mi bi imali samo tri boda a Zvizda osam! I ko će ih uvatit višje? A onda jopet i radi Ivića. On mi je najdraži od svi trenera, volim kako on radi, kako on voli svoj posal i balun. A odma mi je bija drag, jer čovik koji voli onu moju pismu “Galeb i ja” ne može biti nego dobar. Za onaku pismu triba imat dušu. Isto ka i za balun”.

Čitajte dalje, mladi Oliver baš je zgodno komentirao veliku utakmicu:

“E da se vratimo utakmici: straj mi je malo traja, jer je Hajduk počeja odlično, satra je Zvizdu u njezin kazneni prostor, izgledalo je ka da gledam košarkaški presing. A mislija sam da ćemo upravo tu zatajit jer nema Šure, a on je ka motor, on daje i tempo, i brzinu. On je motor od šest cilindara. Šalov je tu nešto pokušava, al i to nije ono, čini mi se da je bija slaba zamjena. Sve je palo na Luketina, a kad bi on falija onda bi nastala strašna nervoza.”

Oliver Dragojević govori brzo. Unaprijed je pitao mora li se izražavati književno, “gramatički” ili može govoriti onako kao što inače govori. “Onako po domaću, tako mi je lakše, tako i pivan”, objašnjavao je.

“Ajduk nije imao dobru suradnju između navale i obrane pa je izgledalo ka da igra bunker. Žungul bi odlipija po dvojicu-trojicu, ali ostali nisu mogli stić i sve je propalo. Bila me uvatila nika, nika malinkonija, pogotovo kad je Savić onako dva puta uteka Primorcu. Ali, Primorac se brzo snaša, drago mi je kako igra glavom i mislim da smo s njime ipak puno dobili. A Rožić? Svaka mu čast! On drži sve konce u svojim rukama, on je pravi dirigent, onako ka Stipica Kalođera, sve vidi, sve osjeća.”

Novinar koji je s Oliverom dalje navodi…

“Prva trema kad smo zatražili od Olivera da iznese svoje dojmove s te utakmice već je prošla. Sad ovaj popularni pjevač nastoji da što stručnije objasni ono što je vidio, očito je da se i trudio da što bolje uoči, ima i neki papirić na kojem je zapisivao svoja zapažanja budući da smo se već prije utakmice dogovorili s njime o razgovoru na temu nogomet i derbi četvrtog kola”

“Znate ja sam više gleda u Hajdukovce, pa sam više i zapamtija o njima i njihovoj igri. Ali čini mi se da Hajduk još nema svoju igru, ima puno toga novoga, impozantnoga, ali nema prave završnice. Sve ostaje na Žungulu da on riješi. A zaboravija sam reći: oduševija me je mali Ćosić, svi su mi govorili da je još mlad, da to nije pravi vratar za Hajduka i momčad njegovih ambicija, a ja mislim da je odličan. Branija je ka veliki. Ima srce i ne boji se. Kad izađe onda uvik kreće po onoj – pukovnik ili pokojnik. U nedilju je nekoliko puta bio pukovnik, a ni jedanput pokojnik.”

O igri Crvene Zvezde Oliver Dragojević govorio je nešto manje a i s manje temperamenta. Kaže da je više pažnje obratio na Hajduka.

“Zvezda je dobra, nema tu šta. Igrali su puno dobro, imali su tri stopostotne šanse i pravo je čudo kako nisu dali ni jedan gol. A možda nije ni čudno, eto i Žungul, on je prva violina pa je falija dva-tri puta ka najgori početnik, ka da nikad nije igra balun.”

Potom OLiver zaključuje…

“Bija sam strašno ljut na njega, ali kad je ono u 85. minuti zatresa mrežu samo sam reka oprosti mi pape… Ono pape odnosi se na navijače koji su počeli svašta vikat kontra njega, te da neće da igra, da je opet u sporu s upravom i trenerom… i svašta. A on je sve to lipo zapečatija. Ka da je čeka zadnje minute da Zvezda ne bi više mogla izjednačiti.”

Nogomet je najveća strast Olivera Dragojevića. Biljar mu je više od hobija. Kad ne pjeva, onda ga možete naći samo na dva mjesta: ili na Hajdukovom igralištu ili u sali za biljar u caffe-baru “Zenta”.

“Biljar mi je jedna vrst zaraze, strašno ga volim, a nogomet je isto to samo na drugi način. Biljar igram, a nogomet gledam. U jednom slučaju sam igrač, u drugom navijač.”

Uspoređujući ono što se zbiva na drugim nogometnim terenima izvan naše zemlje sa događajima na našim Oliver Dragojević je oštar kritičar:

“Čini mi se da se vani igra puno bolje, brže, da je to drugi nogomet. Eto istu večer poslije one reportaže s utakmice Hajduka i Partizana i sportskog pregleda vidjeli smo i golove s nekih evropskih utakmica. Pa to tamo teče brže, jače se i preciznije puca, sve je nekako drukčije, suci ne prekidaju svaki čas igru, igrači se onoliko ne nerviraju… Ili se to drukčije snima, ili je njihov nogomet bolji, ali na televiziji to izgleda mnogo bolje, nego kod nas. Tamo se puca iz svih oružja, a ovde evo vidio sam samo tri udarca, onaj Primorca iz prekida i jednom su zapucali Šalov i Đorđević. A to je malo.”

Oliver uvijek pjeva na svim Hajdukovim “bijelim noćima”, ima počasnu kartu za tribine i neprestano ističe kako je za njega pravi odmor nogometna utakmica na starom placu, iako ga često stoji više živaca nego najteži koncert. A kad bi ste vi Olivere umjesto pjevača bili igrač, recite koje biste mjesto igrali, vjerovatno centarfora – ovdje ste stalno inzistirali da se više puca, da bude više golova”?

“A ne. Ja bi bija vezni. Manevarski kako ih zove Biće Mladinić. A to se i po pivanju može vidit, ja pivam, fino, tiho, onako polu šoto voće. Ja bi igra onako kao Jurica, ili sada Miće Jovanić. A znate li ko bi od pivaca bija rođeni centarfor? Zdravko Čolić! On bi dava gole iz daleka, iz bliza, tresle bi se mreže.”

Eto, bio je to naš Oliver prije 40 godina u SN reviji.