Priznao je Hrvatsku četiri mjeseca prije Ujedinjenih naroda – Samaranch je obožavao našu domovinu!

Samaranch je Hrvatsku postavio na pijedestal svojih zanimanja početkom devedesetih godina. On, koji je izvrsno poznavao svaki olimpijski sport, izjavio je da bi to bio jadan košarkaški turnir s američkim Dream Teamom bez hrvatske momčadi s Draženom Petrovićem. Koliko se samo potom Samaranch trudio  postaviti Draženov spomenik u sjedištu Međunarodnog  olimpijskog odbora u Lausannei. Sve, sve što je bilo moguće, ma i više od toga, Samaranch je činio za sportsku, a time i neovisnu Hrvatsku. Na tako zdrav, plemenit način, bez da je ikoga zbog toga htio oštetiti ili mu nauditi...

Više nitko ne sumnja, Juan Antonio Samaranch (1920.-2010.) bio je najveći predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora u povijesti! I ostao je u hrvatskoj javnosti upamćen kao veliki prijatelj i hrvatskog sporta i hrvatske neovisnosti. Kao predsjednik MOO imao je nemjerljive, najveće zasluge u dozvoli nastupa hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama u Barceloni i Albertvilleu 1992. godine, a dozvolu je dao upravo on, četiri mjeseca prije nego li su Ujedinjeni narodi službeno priznali Hrvatsku.

Jaun Antonio Samaranch rođen je u imućnoj obitelji u španjolskoj Barceloni. Studirao je ekonomiju, a 1967. godine Francisco Franco ga je nominirao za španjolskog ministra sporta. K tome je odmah postao i predsjednik Španjolskog olimpijskog odbora, te član Međunarodnog olimpijskog odbora. Od 1974. do 1978. godine bio je potpredsjednik, a od 1980. do 2001. predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora. Umro je u travnju 2010. godine nakon srčanih problema…

Juan Antonio Samaranch čak je 11 puta boravio u Hrvatskoj kao predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora i uvijek je bio u našim krajevima na počecima velikih natjecanja. Taj profesionalni bankar je međunarodni olimpijski pokret, načet financijskim problemima, bojkotima i lažnim amaterizmom – doslovce spasio. On je izvrsno poznavao i antropologiju, imao je umijeće pristupa i zaista su ga obožavali u zemljama u razvoju i u društvima koja su tek tražila svoje mjesto pod suncem.

Univerzijada u Zagrebu

Hrvatsku, to je često znao i reći, pa je teško slušati one koji se sprdaju sa Samaranchovim likom i djelom, zaista je volio. Bio je 1979. godine u Splitu na Mediteranskim igrama, pa 11 godina kasnije u istom gradu na poprištu prvenstva Europe u atletici. U Zagrebu je bio 1987. godine na otvaranju Univerzijade, a i prije toga je obilazio gradilišta. Gledao je u Zagrebu i Europsko košarkaško prvenstvo, a dolazio je iskazati podršku Hrvatskom olimpijskom odboru u nastajanju, shvaćajući korijenite političke i društvene promjene u našoj zemlji. Već tada je, kasnije je znao reći, znao da će “dati sve od sebe da Hrvatsku pošalje na Ljetne olimpijske igre u Barceloni 1992. godine”.

Hrvatsku je Međunarodni olimpijski odbor priznao četiri mjeseca prije Ujedinjenih naroda, a glavni lobist i začetnik te ideje bio je nitko drugi nego Antonio Samaranch, kojeg se pritisci svjetskih političara nimalo nisu ticali.

“Zamislite da je košarkaški turnir bio bez Hrvatske i Dražena Petrovića”, rekao je na otvaranju Draženovog spomenika u Lausannei, sjedištu Međunarodnog olimpijskog odbora. “Da, sada si to ne možete zamisliti, ali i to je bilo moguće. Zapravo, prije te ideje bilo je nemoguće uopće razmišljati o Hrvatskoj u olimpijskom pokretu, dok još nije bila u UN-u”, potvrdio je priču Samaranch koji je nakon nesretne Draženove smrti bio s njegovim roditeljima, ali i redovit gost u HOO-u. S dugogodišnjim predsjednikom Antunom Vrdoljakom, vezalo ga je prijateljstvo, i to veliko…

Pamtimo Samarancha u Zagrebu u kasnim noćnim satima za vrijeme Univerzijade 1987. godine kada je glavni hrvatski grad napokon počeo živjeti život dostojan grada. Samaranch je bio oduševljen organizacijom, ugođajem i kvalitetom Studentskih igara koje su baš u Zagrebu doživjele svoj vrhunac. Potom su se te Igre utopile u moru kontinentalnih i svjetskih prvenstava, pa ne čudi da je Samaranch, i dalje opčinjen Zagrebom, razmišljao o dodjeli Zagrebu – još jedne Univerzijade.

Samaranch se u Zagrebu pojavio i na dan rođenja petmilijarditog stanovnika Zemlje. Akciju, koju je pokrenuo novinar Goran Milić, tada uključen u marketinške poslove Univerzijade, podržali su svi, pa i Samaranch. Naime, u njujorškom sjedištu UN-a, postoji demografski sat koji je pokazivao da će se petmilijarditi stanovnik Zemlje roditi baš negdje sredinom srpnja 1987. godine. Kako je ideja bila zgodna, sve je prošlo i u Ujedinjenim narodima, a kum novorođenčetu rođenom 11. srpnja u Petrovoj bolnici, Mateju Gašparu, bio je sam predsjedavajući UN-a, Perez de Cuellar. Bio je i Samaranch u Zagrebu na dan rođenja maloga Mateja, koji danas živi životom svojih vršnjaka, jer su ga njegovi roditelji pametno odmaknuli od dosega javnosti. Samaranch je tada rekao medijima:

“Cijeli svijet je sada ovdje u Zagrebu, slavimo rođenje jednog djeteta koje simbolizira cijelo čovječanstvo, u gradu koji je ponudio sve što čovjek može ponuditi – ljubav, ugođaj, organizaciju u simbiozi s poštenim nadmetanjem. Zato nam je danas baš lijepo u Zagrebu”, bile su krasne Samaranchove riječi.

Sport – sjajna promocija Hrvatske

Zagreb je tih dana, renoviran, okupan novim fasadama, s novim dvoranama i bazenima – zaista blistao, a desetak tisuća gostiju zajedno je sa Samaranchom tumaralo po borilištima, a navečer dugo u gradu po “špici”. Ne kaže se slučajno da se Zagreb s Univerzijadom drugi put rodio, baš kao što se i sportska, ma i ne samo takva, Hrvatska rodila Samaranchovim zalaganjem da se učini što prije ono što se prije ili kasnije moralo učiniti. Priznati Hrvatsku na vrijeme!

Da to Samaranch nije učinio u pravi trenutak, Hrvatske ne bi bilo u Barceloni i zacijelo bi povijest u tom slučaju izgledala i ponešto drukčije. Za ljude koji u idejama i mislima i postupcima preteknu ostale suvremene autoritete, kažu da su vizionari. Da, Samaranch je bio vizionar!

Naravno, odlazak sa svjetske scene Juana Antonija Samarancha prije nešto više od pet godina, teško je pao onima koji su se početkom devedesetih godina na sve moguće načine borili za afirmaciju  Hrvatske. U tome smo sudjelovali, zašto da se ne pohvalimo, i mi novinari, sportski  izvjestitelji koji smo na svoj “fahovsko-idiotski” način gledali na priznanje zemlje, naše domovine i kroz mogućnost konačnog pojavljivanja Hrvatske na velikim sportskim natjecanjima!

Da, sport je bio sjajna promocija države u nastanku kroz rat, plamen i međunarodne nepravde  zbog kojih se dugo ništa nije činilo po pitanju agresije i okupacije na hrvatskom tlu.

Ali, Hrvatska je, dok je još bila nepriznata, imala Samarancha, plemića katalonskog roda i svjetskih, najširih nazora. On je znao da  je uključivanje Hrvatske u međunarodnu zajednicu neizbježno, on je dobro znao koje posljedice u političkom svijetu izaziva pad Berlinskog zida i nestanak ruske hegemonije u istočnoj Europi, on je znao prepoznati i svaku malu afričku  ili južnoafričku državicu s njenim problemima i znao je da im svima može pomoći – sportom!

Samaranch je Hrvatsku postavio na pijedestal svojih zanimanja početkom devedesetih godina. On je izvrsno poznavao svaki olimpijski sport, pa je izjavio da bi to bio jadan košarkaški turnir s američkim Dream Teamom, bez hrvatske momčadi s Draženom Petrovićem. Koliko se samo potom Samaranch trudio  postaviti Draženov spomenik u sjedištu Međunarodnog  olimpijskog odbora u Lausannei!?

Sve, sve što je bilo moguće, ma i više od toga, Samaranch je učinio za sportsku, a time i neovisnu Hrvatsku. Na tako zdrav, plemenit način, bez da je ikoga zbog toga htio oštetiti ili mu nauditi.

Nismo zaboravili njegovo veselje na tribinama Olimpijskog stadiona njegove  rodne Barcelone kad je na otvaranju Igara 1992. godine ustao za vrijeme mimohoda Hrvatske. Po prvi put u njenoj povijesti! Mahao je Hrvatima i tadašnjem predsjedniku Hrvatskog olimpijskog odbora, Antunu  Vrdoljaku, ali i svima nama koji  smo zbog toga bili presretni…

Prijateljstvo s Antunom Vrdoljakom

Danas su Igre, baš zaslugom Samarancha, prave junačke  igre našeg doba, cijeloga svijeta, kakve su bile i u staroj Grčkoj. Više nikome ne pada na pamet  bojkotirati Igre, kao što su to činili nekad Amerikanci,  stari Sovjeti ili   afričke zemlje zbog apartheida –  danas sva moderna društva žude za odlaskom na Igre. Kao što je i Hrvatska žudila da se 1992. godine pojavi u Barceloni.

Eh, koliko ih je bilo protiv da se Hrvatska, onako  izmučena i ranjena,  pojavi  na monumentalnom stadionu u Barceloni. Šanse su bile male. Uostalom, to su i strani političari poručivali hrvatskom državnom vrhu. E, ali oni nisu znali da smo tada imali Samarancha. A on je imao i nas. I nikad ga u sportu nismo  osramotili.

Prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (1991. – 2000.) i član Međunarodnog olimpijskog odbora od 1995., Antun Vrdoljak, posebno je bio vezan za Samarancha, pa je u povodu njegove smrti izjavio: “On je bio sigurno najveći prijatelj hrvatskog sporta u svijetu, čovjek koji nam je pomogao kada nam je bilo najpotrebnije. Odveo nas je na Olimpijske igre kada još nismo bili ni članovi Ujedinjenih naroda. Velika je to gesta prijateljstva. U vrijeme osnivanja HOO-a pružao je bezgraničnu potporu hrvatskom sportu i novoj i neovisnoj državi Hrvatskoj. Umro je velik čovjek i velik vizionar sporta”.

Stoga ne mora čuditi da je sam Vrdoljak izrekao ideju o danu žalosti u Hrvatskoj zbog smrti Samarancha.