Intervju s legendom Dinama i Hrvatske Rudijem Belinom

Autor: Andrija Kačič-Karlin

'Dani u onom Dinamu nezaboravni su. Bili smo i sjajna generacija i ostvarili s o sjajne rezultate. Mi smo nogomet voljeli, obožavali, smijali smo se dok smo igrali. Evo, danas gledam Messija i Iniestu, igraju savršeno i uvijek se smiju.'

Niz hrvatskih nogometnih legendi nezamisliv je bez Rudija Belina, Dinamovog prvotimca od 1959. do 1970. godine. Sjajan nogometaš još za igračke karijere postao je legenda zagrebačkih modrih, a na krasne igračke dane dodao je i lijepe trenerske. I danas pomno prati domaću i inozemnu nogometnu scenu, a unatoč zdravstvenim problemima njegova riječ je vrijedna, zanimljiva, poučna i vesela.

Rudi Belina posjetili smo u adventske dane, priznajemo da smo uživali u njegovim sjećanjima, reminescencijama, kao i u mišljenjima o današnjim nogometnim danima i kretanjima. “Rudač”, po zagrebački, bio je uistinu svestran igrač, naglašene tehnike, uspješno je igrao braniča, spojku, a najčešće pomagača s naglašenom napadačkom ulogom, iznimno korektan borac a posebno se isticao odličnim izvođenjem slobodnih udaraca i jedanaesteraca. Brat Bruno igrao je u Partizanu.

Na počecima karijere Ruda Belina su doslovce opsjedali ljudi iz najvećih tada jugoslavenskih klubova. Najuporniji su bili Dinamo i Partizan. Rudi je sve ispričao svom bratu Bruni koji je već igrao u Beogradu, u Partizanu. I brat mu je rekao:

– Sjedaj na prvi tramvaj i pravac u Haulikovu. Potpiši bilo kakav ugovor. Ti moraš igrati u Dinamu kada sam ja već morao otići u Partizan.

Rudijeva karijera u Dinamu bila je zapanjujuća. U Dinamu je Belin osvojio tri jugoslavenska kupa te je bio važan igrač kluba koji je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova. U četvrtfinalu tog natjecanja, Dinamo je kod kuće pobijedio Juventus s 3-0, a posljednji pogodak postigao je i Rudi Belin. Belin je i u polufinalnoj utakmici protiv Eintracht Frankfurta postigao odlučujući pogodak za Dinamo iz jedanaesterca. Upravo tim pogotkom Dinamo se plasirao u finale protiv Leeds Uniteda u kojem je klub osvojio svoj jedini europski trofej. Belin je za Dinamo igrao u 410 utakmica, od čega su gotovo 200 njih bile prvenstvene, te sveukupno postigao 74 zgoditka. Savršena statistika!

No, nije to sve, poslije više od desetljeća u Dinamu Rudi Belin od 1970. godine odigrao je još četiri godine za Beerschot. Sve to vrijeme Belin je bio i izvrstan reprezentativac, za tadašnju jugoslavensku nogometnu reprezentaciju skupio 29 nastupa i postigao 6 pogodaka. Debitirao je za reprezentaciju Jugoslavije 27. listopada 1963. protiv Rumunjske (1-2) u Bukureštu, a posljednji put igrao je 19. listopada 1969. protiv Belgije (4-0) u Skoplju. Za Jugoslaviju je nastupao i 1964. na Olimpijskim igrama te 1968. na Europskom prvenstvu na kojem je SFRJ bila europski doprvak izgubivši u ponovljenoj završnici prvenstva od Italije s 2-0.

Nakon što je prekinuo igračku karijeru, Belin je postao trener. Bio je direktor Dinamove omladinske nogometne škole dok je trenirao Dinamo te hrvatski emigrantski klub Toronto Croatia iz Kanade. Nadalje, 2001. godine bio je nakratko izbornik iračke reprezentacije. U Irak je doveden ubrzo nakon iračkog 0-1 poraza od Saudijske Arabije, bio je vježbao i zagrebački HAŠK. Oh da, bio je i trener Croatije iz Toronta, kao i pomoćnik Ćiri Blaževiću u Dinamu najveće, 1982. šampionske godine.

– Dani u onom Dinamu nezaboravni su. Bili smo i sjajna generacija i ostvarili s o sjajne rezultate. Mi smo nogomet voljeli, obožavali, smijali smo se dok smo igrali. Evo, danas gledam Messija i Iniestu, igraju savršeno i uvijek se smiju. To je to, igrač se mora smijati, mora voljeti i obožavati nogomet. Mi smo bili takvi, priča nam odmah po dočeku ushićeno Rudi Belin.

– Kaj mislite da bi na onakav način osvojili Kup velesajamskih gradova da se nismo smijali?

Ne shvaća Belin današnja trvenja i nesporazume u nogometu, kamoli ružne nepristojne riječi koje naviru kod suparničkih momčadi.

– Ne, ni slučajno, mi smo osjećali velik rivalitet, kada bi igrali protiv Hajduka, Zvezde, Partizana, Željezničara. No, nakon utakmica uvijek bi se družili sat-dva. Pričali o svemu, ma prijateljavali. Neki dan sam se vidio s Ivicom Osimom. Baš smo govorili kako smo za onih 90 minuta na terenu bili neprijatelji, prije i poslije prijatelji. Rekao sam mu da nam nije bilo lako čuti tko će morati čuvati. Pokojni radijsi komentator u eteru bi za njega rekao: “Pustite glazbu iz studija jer je Ivica Osim dobio loptu, pa dok je ne izgubi uživajte u melodijama”…

Pratio je Belin i prati stalno nastupe hrvatske reprezentacije. Priča nam;

– Imamo sjajnu momčad, gledam svaku utakmicu. Žao mi je što se na svjetskoj smotri u Brazilu možda nije postigao bolji rezultat. Imamo izvrsne igrače, igraju u najvećim klubovima. Hmmm, možda su se pomalo čuvali za onoga tko ih tako bogato plaća, onako nesvjesno. Pa se podsvjesno boje ozljede, osjeti se to na nastupu.

Igrao je Belin protiv najvećih, i protiv Brazilaca Didija i Pelea.

– Nema sumnje, Pele je najveći svih vremena. Ja sam volio razgovarati s igračima koji su mi bili suparnici. I znate što mi je Pele govorio stalno. Da se moraš veseliti kada izlaziš na teren. Igrao sam pet puta protiv Pelea i nikad nisam izgubio. Sjećam se jednog događaja s turneje po Čileu. Mi večeramo, odigrali smo utakmicu, i u hotelu smo… Dolaze nakon naše večere igrači Santoda na objed. Oni su svoju utakmicu izgubili i vraćaju se u hotel plešući i pjevajući. Nismo vjerovali. Poslije odemo s Peleom u šetnju a on nam objašnjava da kad je utakmica gotova i ako si dao sve od sebe opet moraš biti vesel. I znate što? Taj turnir je osvojio baš brazlilski Santos iako je izgubio prvu utakmicu.

Naš sugovornik, Rudi Belin, drži da pravi igrač nema pravo biti loš. Objašnjava do potankosti:

– Narod, publika, osjeti da si dobar. Ako narod vidi da si dobar onda više nemaš pravo biti loš. To je uništilo, evo vidite, Brazilca Sammira. Pokazao je da je dobar i onda više nije bio dobar. Rekao mi je Pele kad je sa Santodom gostovao u Zagrebu da narod u Zagrebu izvrsno poznaje nogomet. Da je to osjetio po huku i žamoru s tribina. No, dodao je da i momčad mora imati mentalitet naroda, publike, jeli!

Prati Belin i hrvatsko nogometno prvenstvo.

– Da, Dinamo je bez konkurencije. Postavlja se pitanje zašto su svi ostali toliko slabiji, volio bih da su jači.

Podastro nam je Rudi Belini svoje mišljenje o nogometnoj evoluciji.

– Nogomet i dalje grabi krupnim koracima prema naprijed. Prije je osnova njemačke igra bila upornost i snaga, a sada su dodali i tehniku. Brazilci su poradili na snagi, a možda izgubili na tehnici. I nije ispalo, vidjeli smo, dobro. Južna Amerika mora držati do svoje škole, u suprotnome ne bude dobro. Jednom smo bili na turneju u Peruu, trener peruanske reprezentacije bio je proslavljeni Brazilac Didi. išao sam s novinarom Icom Kerhinom naprqviti intervju s Didijem. I ostao zapanjen. Ma, vjerujte mi, momčad je pripremao u pravom zatvoru. Bilo je to jedino mjesto gdje je mogao imati potpuno kontrolu nad svojim igračima. Takav je južnoamerički mentalitet. Bilo je tu znate kakvih sjajnih igrača, talenata svjetskih, a nisu se znali ni potpisati, činili su to prstom,

Najdraži hrvatski igrač mu je…

– Luka Modrić! On je uvijek bio jednostavan, takav je i ostao. Posebno mi je drago što je u svijet otišao iz mog Dinama. Pa, pogledajte, Dinamo je rasadnik svjetskih igrača, Modrić, Mandžukić, Čorluka. Dinamova škola nogometa je odlična jer se može ocjenjivati prema podacima gdje njeni polaznici danas igraju.

A najdraži tren koji je s njime radio…

– Bez konkurencije, Branko Zebec! On je nepogrešivo znao procijeniti na kojoj će poziciji koji igrač pružiti najviše. Kad sam tek došao u Dinamu sjeo je kod mene za stol i rekao mi: “Dečko, ti puno znaš nogometa, ali moraš više trčati. I ako ne napraviš drugima pet šansi ništa nisi napravio”. I što sam mogao nego to i napraviti. Pričao je najmanje od svih trenera, ali najviše je radio na igri. Bio je strog, ali bila je to poštena strogost, sastanci su bili kratki, nije nas zamarao velikim pričama, a sve što smo igrali na utakmicama vježbalo se na treninzima.

Za kraj smo se dotakli još jednog Zagrepčana koji je kao i njegov brat Bruno morao u Partizan.

– Štef mi je rekao, kad sam ga pitao zašto u karijeri nikad nije postigao gol glavom, da glava služi za misliti, a noga za rad i zabijanje, haha.

Pa, nije moglo proći ni bez priče u još jednom purgeru koji je slavu doživio u Hajduku.

– Kadgod bi igrali protiv Hajduka u Splitu Bernard Vukas je dolazio do nas, vodio nas van i razgovarao s nama. Zanimalo ga je sto je u njegovom rodnom Vugrovcu, Zagrebu, kako smo mi u Dinamu. Bila su to neka druga, viteška vremena. Bojim se da više nikad neće biti toga.

U povijesti Dinama najbolji igrači su mu bili:

– Lamza, Kranjčar, Mlinarić, Prosinečki, Boban…

Na koncu, podsjetili smo ga, jednu utakmicu odigrao je i za splitski Hajduk.

– Kao gost u prijateljskoj utakmici Hajduka protiv lisabonske Benfice na Starom placu u Splitu prigodom proslave zbog postavljanja reflektora. S druge strane bio je Eusebio, a ja sam postigao zgoditak iz jedanaesterca, za 1-1.

Vrijeme s Belinom pravi je dragulj svakom nogometnom zaljubljeniku. Uživali smo!

Autor:Andrija Kačič-Karlin
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.