Hrvati u 25 godina promijenili tucet izbornika, Nijemci u 107 godina samo njih desetoricu!

Možda usporedba s njemačkim nogometom i nije najzgodniji primjer, no ako si utvaramo da smo nekakva nogometna sila, a nije da nam reprezentacija ne broji sjajne igrače iz najvećih europskih klubova, onda se moramo uspoređivati s najboljima, a ne s onima ispod nas. Aktualna situacija našeg nogometa opterećena je i odnosima Dinama i Hajduka, potom Hajduka i Hrvatskog nogometnog saveza, a sve se prelama i na pitanju izbornika. A imenovanje Ante Čačića, naglo nakon smjene Nike Kovača, usijalo je situaciju do nepodnošljivosti.

Ante Čačić, novi hrvatski nogometni izbornik, 12. je po redu stručnjak na kormilu reprezentacije od njenog osnutka 1990. godine. Dakle, u nepunih 25 godina, hrvatska nogometna reprezentacija promijenila je izbornika više nego njemačka nogometna reprezentacija u 107 godina. Naime, njemačku reprezentaciju je od 1908. godine do danas vodilo – 10 trenera!

Ovi paradoksalni podaci zorno svjedoče u kakvom je stanju, ne samo naš nogomet, već i društvo. Kod nas, ne samo u nogometu, neprestance caruje nekonzistentnost, nepovjerenje, borba za vlast u Savezu, licemjerno pozivanje na jedinstvo, a pritom svatko gura svoje sebične interese.

Takva nam je i politika, pa u Hrvatskoj od osamostaljenja nema strane koja se nije raspolovila ili podijelila na tri ili više stranaka ili nezavisnih kandidata, a cinici bi rekli da je u Hrvatskoj do krvi podijeljen i svaki kućni savjet.

Podjele u našem nogometu su već antologijske, u konkretnoj priči nećemo se njima baviti. Već ćemo pokušati tek sagledati posljedice tih podjela, poput spomenute nedosljednosti, neodgovornosti, brzopletosti i u najmanju ruku – nesposobnosti.

Možda usporedba s njemačkim nogometom i nije najzgodniji primjer, no ako si utvaramo da smo nekakva nogometna sila, a nije da nam reprezentacija ne broji sjajne igrače iz najvećih europskih klubova, onda se moramo uspoređivati s najboljima, a ne s onima ispod nas. Aktualna situacija našeg nogometa opterećena je i odnosima Dinama i Hajduka, potom Hajduka i Hrvatskog nogometnog saveza, a sve se prelama i na pitanju izbornika. A imenovanje Ante Čačića, naglo nakon smjene Nike Kovača, usijalo je situaciju do nepodnošljivosti.

Od Dražana Jerkovića do Ante Čačića

A nije sve tako grozno počelo što se tiče hrvatske nogometne reprezentacije. Prvi izbornik bio je Dražan Jerković, koji je doslovce u ilegali odradio prve utakmice, onu čuvenu, povijesnu i prvu utakmicu u listopadu 1990. protiv Sjedinjenih Američkih Država, te nešto kasnije protiv Slovenije, i u prosincu iste godine protiv Rumunjske. Nije Jerkoviću pomogla činjenica što je bio uspješan, pa je na turneju po Australiji kao izbornik poslan Stanko Poklepović. S momčadi sakupljenom zbrda-zdola, nije ostvario dobre rezultate u tri utakmice, pa je i on – brzo smijenjen. Izbornik je postao Vlatko Marković – vodio je samo jednu jedinu utakmicu – u Zagrebu 1993. protiv Ukrajine i pobijedio. No, njegova nadanja su bila uzaludna, na dužnost izbornika postavljen je – Ćiro Blažević. I on je tamo ostao šest i pol godina. Što je apsolutni rekord u vođenju hrvatske reprezentacije!

Često se, dok je bio predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Vlatko Marković hvalio da je bio jedini izbornik sa stopostotnim učinkom. Što je bila i istina, vodio je samo jednu utakmicu i ostvario isti broj pobjeda.

Iz današnje perspektive, može se vidjeti da je Blažević sjajno vodio našu reprezentaciju – osigurao joj je plasman na europsku smotru u Engleskoj 1996. godine gdje je osvojio peto mjesto. Dvije godine kasnije, kroz turbulentne i dodatne kvalifikacije, došao je i do svjetske smotre u Francuskoj i umalo bio svjetski prvak! Sjećamo se svi tih dana, Hrvatska je osvojila brončanu medalju u sjajnom nizu pobjeda, a u vječnom sjećanju ostat će uspjesi protiv Njemačke i Nizozemske, kao što se nikad neće zaboraviti ni tragičan poraz u polufinalu protiv domaće Francuske.

U sljedećim kvalifikacijama za Euro 2000. godine u Belgiji i Nizozemskoj, Blažević nije uspio odvesti reprezentaciju na veliko natjecanje, no nije bio smijenjen – pružena mu je prigoda da povede Hrvatsku u kvalifikacijama za odlazak na SP 2002. godine u Južnoj Koreji i Japanu. U prvoj utakmici protiv Škotske u Zagrebu, igrao je s Hrvatskom razočaravajućih 1-1 i sam je dao ostavku. Mnogi i danas tvrde da to nije učinio zbog rezultatskoga kraha već zbog političkog pritiska, jer je zajedno s igračima potpisivao peticiju na Trgu bana Jelačića za rehabilitaciju hrvatskih generala koje je umirovio tadašnji predsjednik Republike, Stjepan Mesić.

Kako bilo, našlo se brzo rješenje – reprezentacija je predana u ruke Mirka Jozića, stručnjaka za rad s mladim igračima koji se proslavio s mladom reprezentacijom Jugoslavije koju je sa Štimcem, Bobanom i Prosinečkim doveo do naslova svjetskog prvaka na smotri u Čileu. Jozić nije suvereno prošao kroz kvalifikacije, ali nije bilo ni velikih problema. Otišao je s Hrvatskom na SP u Japan i – debelo razočarao. Izgubio je kao stručnjak za južnoamerički nogomet od Meksika, potom senzacionalno pobijedio Italiju i kad mu je trebala pobjeda protiv već ispalog i slabašnog Ekvadora – opet je izgubio. Naravno da mu iz Saveza nije ponuđen nastavak suradnje.

Opet je morao doći novi izbornik – bio je to Otto Barić koji se naradio u Austriji, bio rijetko uspješan, a Hrvatsku je vodio teško, jer ga je zatekla silna smjena generacije. Ipak je uspio odvesti Hrvatsku na Europsko prvenstvo u Portugal 2004. godine, gdje je ispao u jakoj skupini, igrajući neodlučeno protiv Švicarske, potom Francuske i na kraju je doživio težak poraz od Engleza.

“Što ste očekivali, da prođemo ovako jaku skupinu?” Tim je protupitanjem o neuspjehu odgovarao Barić hrvatskim medijima.

Herr Otto je trajao sam dvije godine i došao je Zlatko Kranjčar. On je, pak, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj prošao suvereno. Kao prvoplasirani otišao je na smotru najboljih momčadi, gdje ga je jedva pobijedio Brazil, no nije uspio pobijediti ni Japan ni Australiju, pa je s ta dva remisa morao otići, smatrali su u Savezu. No, Kranjčar nije mislio podnijeti ostavku, pa su ga naprasno smijenili. I doveli Slavena Bilića. Koji se zadržao šest godina, pola godine manje od Ćire Blaževića. Bilić je prošao sve, od silnog hvaljenja do osporavanja, no činjenica jest da nas je odveo na sva europska prvenstva – 2008. u Austriji gdje je u četvrtfinalu nevjerojatno u zadnjoj sekundi poražen od Turske i 2012. u Poljskoj, gdje ga je zaustavila u skupini Španjolska, koja je kasnije bila i europski prvak. Kao mrlja u vođenju reprezentacije, Biliću se uzima neuspjeh u kvalifikacijama za SP u Južnoj Africi 2010. godine. Tada nije smijenjen, dobio je novu prigodu…

Nakon Bilića, ubrzava se proces smjene hrvatskih izbornika, jer je strpljenja sve manje u hrvatskih nogometnih dužnosnika. Igor Štimac nije uspio odraditi kvalifikacije za SP u Brazilu 2014. godine. Smijenjen je nakon osvajanja drugog mjesta u skupini, zbog poraza od Škotske u Glasgowu, makar je imao prigodu za popravni protiv Islanda u dodatnim kvalifikacijama. Teško ga je pogodila ta smjena.

Odmah je angažiran Niko Kovač koji je mudro zaobišao Island, ali je na svjetskoj smotri u Brazilu bio nedorečen, s mnogim nerazumljivim taktičkim zamislima, te poslije poraza od Brazila, pobjede protiv Kameruna i užasne predstave i kraha s Meksikom – nitko s Savezu još nije postavljao pitanje o njegovoj sudbini. Kad je još, k tome, izvrsno krenuo u kvalifikacije za EP u Francuskoj dogodine, činilo se da će “vječno” biti izbornik. Kad se osokolio, momčad ga je razočarala, s dvije lake utakmice protiv Norveške i Azerbajdžana osvojio je samo bod i tako sam sebi potpisao – smjenu. Doveden je Ante Čačić unatoč oštroj reakciji javnosti, naš 12. izbornik u samo 25 godina.

Pa, kako su Nijemci to izveli s deset izbornika u čak 108 godina? Jednostavno. Bili su ustrajni i nepokolebljivi, vjerovali su svojim izabranicima i kada ne bi uspjeli iz prve. Upravo to nama nedostaje – ozbiljnosti. Jedan loš rezultat i izbornik je već bivši!

Od Otte Nerza do Joachima Lowa

Nijemci su Savez osnovali 1908. godine i do 1927. godine niti nisu imali izbornika. Igrali su utakmice bez trenera, takvo je to bilo vrijeme, eto… No, napretkom nogometa i trenažnog procesa moralo se pristupiti izboru izbornika i prvi njemački izbornik je bio Otto Nerz, od 1928. do 1936. godine. A tada ga je u jeku nacionalsocijalističke ere, 1936. godine zamijenio čuveni Sepp Herberger. Koji je bio izbornik njemačke vrste i za vrijeme Drugog svjetskoga rata, a i kasnije, te je 1954. godine s reprezentacijom Zapadne Njemačke, na sveopće iznenađenje, ispred tada najjačih Mađara osvojio svjetski naslov. Bio je to prvi događaj, pisali su mediji, koji je Nijemcima nakon ratnih razaranja, donio osmijeh na lice. Herberger je bio izbornik sve do 1964. godine, dakle punih 28 godina. Vjerovali ili ne!

Zamijenio ga je Helmut Schoen, vrhunski stručnjak koji je volio nositi francusku kapicu. S Nijemcima je harao Europom i svijetom i izbornik je bio čak 12 godina, sve do 1978. godine. Osvojio je europsku smotru 1972., na svom terenu i svjetski naslov 1974. godine. Poražen je u finalu Eura 1976. protiv Češke nakon jedanaesteraca.

Naslijedio ga je Yupp Derwall koji je bio Schoenov pomoćnik. Kao što je i Schoen jedno vrijeme bio Herbergerov pomoćnik. Nijemci se za neke odgovorne stvari pripremaju godinama unaprijed, to nam je valjda jasno. Derwall je isto bio uspješan, makar na početku i ne. Na Europskom prvenstvu 1980. godine u Italiji je bio najbolji, a dvije godina kasnije na svjetskoj smotri u Španjolskoj došao je do finala gdje ga je porazila Italija. Šest godina je trajao njegov mandat, a naslijedio ga je nadaleko poznati Franz Beckenbauer. I on se pokazao odličnim trenerom i ostao šest godina na kormilu “elfa”. Bio je drugi na svjetskoj smotri u Meksiku 1986., kada ga je sasjekla Maradonina Argentina. Četiri godine kasnije na svjetskoj smotri u Italiji, u finalu se Beckenbauer s Nijemcima osvetio Maradoninoj Argentini i postao svjetski prvak.

Njemu je na klupi asistirao Bertie Vogts, nekad sjajan igrač i naravno on ga je i zamijenio na izborničkoj dužnosti. Vogts je vodio Nijemce osam godina, od 1990. do 1998. godine. Posla ga je koštao stravičan poraz protiv Hrvatske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj – razvalio ga je Blažević s 3-0. Ipak, Vogts je dvije godine ranije u Engleskoj bio europski prvak, tada je nazasluženo uz sudačku pomoć jedva pobijedio bolju Hrvatsku s 2-1.

Potom je na klupu došao Erich Ribbeck i zadržao se samo dvije godine. Što je negativan njemački izbornički rekord. Zaredao je s lošim rezultatima i lošom atmosferom u momčadi i 2000. je na dužnost postavljen Rudy Voller. Potrajao je četiri godine. Na SP u Japanu osvojio je drugo mjesto, u finalu je poražen od boljeg Brazila. Pa je došao Klinsmann koji se zadržao malo više od dvije godine – osvojio je treće mjesto na SP u Njemačkoj 2006. godine, a pomoćnik mu je bio Joachim Low.

I naravno, prema njemačkoj tradiciji, Low ga je naslijedio na klupi i u zadnjih osam godina ostvario sve bolje i bolje rezultate. Najprije je bio drugi na europskoj smotri 2008. godine, bolji su u finalu bili Španjolci. Pa je osvojio treće mjesto na svjetskoj smotri u Južnoj Africi, da bi lani superiorno osvojio naslov svjetskog prvaka na brazilskom tlu. Ponizivši pritom domaćine, utrpavši im sedam komada.

Nijemci su našli način kako školovati i pripremati izbornike. Najčešće su to pomoćnici izbornika. Kod nas to nikad, baš nikad nije bio slučaj!