Dragi Bukle, emocije su najljepša stvar kad je i o Hajduku riječ…

Autor: Andrija Kačić-Karlin/ 7 Dnevno/ 4. prosinca 2015.

Hajduk je veličina, pa skromni dani, mjeseci, dekade i godine rezultatskog posta i organizacijske zbrke ne mogu umanjiti značenje, raskoš i utjecaj tog hrvatskog nogometnog kluba koji je upravo ostao bez jednog od najvećih igrača u svojoj povijesti, bez legende - Ivice Hlevnjaka-Bukle.

Hajduk sastavlja nenadmašnu nebesku momčad. U zadnjih godinu i pol dana ovaj svijet napustili su Vladimir Beara, Radomir Vukčević, Dragan Holcer, a evo prije neki dan nas je napustio i Ivica Hlevnjak-Bukle. Niz teških odlazaka koji kao da današnjoj generaciji koja odrasta uz skromnoga Hajduka pokazuju koja je veličina Hajduk! Nogometni gigant!

Nesumnjivo, Hajduk je veličina i skromni dani, mjeseci, pa i dekade i godine rezultatskog posta i organizacijske zbrke ne mogu umanjiti značenje, raskoš i utjecaj tog hrvatskog nogometnog kluba koji je upravo ostao bez jednog od najvećih igrača u svojoj povijesti – bez legende Ivice Hlevnjaka- Bukle. Koji je, zamislite vi to, za Hajduk odigrao čak 665 utakmica od 1962. do 1973. godine, uz postignutih 237 golova i još za igračke karijere postao – legenda! A svojim ponašanjem, uzoritim i ponosnim, bio je oličenje najvećeg Hajduka, Hajduka koji je u njegovo vrijeme postao to što i jest – simbol Dalmacije i Hrvatske!

Simbol Hajduka više od jednog desetljeća

Kazali smo, Hlevnjak je još za igračke karijere postao legenda. No, danas su neka druga i društvena, a i nogometna vremena i uistinu ne postoji ni najmanja mogućnost da ikada itko više odigra nekoliko stotina utakmica za Hajduk ili bilo koji hrvatski klub. Vrijeme je kad se i djeca prodaju dok se još nisu počela ni brijati, pa navijači zbog prebrze fluktuacije igrača kroz prvu momčad, jedva zapaze i zapamte likove koji odigraju više od jedne sezone.

Ivica Hlevnjak bio je simbol Hajduka više od jednog desetljeća, a nakon što je došao do 28. godine i stekao u bivšoj državi pravo odigrati nešto i u inozemstvu, još je tri godine igrao za francuski Strasbourg, pa onda još tri sezone za Epinal, da bi se naposljetku nogometno smirivao s dvije sezone malog nogometa u američkoj Philadelphia Feveru. U Ameriku je stigao na poziv bivšeg Hajdukovog nogometaša, Slaviše Žungula, koji je doslovce pobjegao iz zemlje kako bi igrao mali nogomet, osjetivši se zanemaren i oštećen u klubu koji je s njegovim pogocima redovito osvajao trofeje.

Hlevnjak se potom vratio u Split, družio se s igračima svoje i kasnijih generacija, stalno bio u i oko kluba. Bio je omiljen, držali su ga velikim djetetom koji s iznimnim osjećajima proživljava sve što se događa s voljenim mu klubom.

U jeku naših nogometnih antagonizama i sukoba, rekao je antologijsku rečenicu, a tiče se njegovog Hajduka: “Emocije su zajebana stvar”.




I jesu, složili bismo se. No, njegove emocije prema klubu u kojem je ponikao i kojeg je proslavio, bile su najiskrenije, najčišće, bile su nešto najljepše što čovjek u dubini svoje duše može osjetiti. Bukle i Hajduk, emocija na emociju!

I on je kao i mnogi drugi hrvatski nogometaši bio redovito zanemarivan u pozivima za jugoslavensku reprezentaciju, pa je za nju odigrao samo tri službene i sedam neslužbenih utakmica. S Hajdukom je, pak, osvojio prvenstvo 1971. godine i dva kupa 1967. i 1972. godine.

Za prvu momčad Hajduka zaigrao je s nepunih 18 godina, 1962. godine i to protiv Partizana na Starom placu. Trener Hajduka bio je Florijan Matekalo, inače u povijesti trajno zabilježen kao strijelac prvog gola za Hrvatsku – riječ je o dvoboju reprezentacije Banovine Hrvatske i Švicarske 1940. godine koja je završena s 4-0 pobjedom Hrvata.




Za Hajduk su tu utakmicu protiv Partizana igrali: Poklepović, Cuzzi, Ilić, Papec, Garov, Brkljača, Hlevnjak, Fulgozi, Z. Bego, Kovačić, Radovniković. Hajduk je poveo pogotkom Marina Kovačića još u prvome poluvremenu. U drugom poluvremenu, Bukle je dao dva gola nakon izjednačenja Milana Galića. Prvi nakon centriranja Fulgozija, a drugi nakon loše izvedenog Papecovog slobodnog udarca. Utakmica je odmah proslavila Hlevnjaka, a vratar Partizana na toj utakmici bio je i u svijetu poznati Milutin Šoškić.

Ivica Hlevnjak rođen je 28. travnja 1944. godine u El Shattu, u izbjegličkom logoru, u zbijegu pred ratnim zbivanjima u Dalmaciji. Nakon povratka u Split, u Hajduk je došao kao sitni 12-godišnji dječačić kojem je dosadio vaterpolo. Na pokušaj treniranja nogometa nagovorio ga je Dušan Đorđević i odmah je potpao pod školu koju su vodili Luka Kaliterna, Ante Mladinić i Vojo Kačić.

Njegov talent i upornost zapeli su za oko trenerima, a uvijek je bio predvodnik svoje generacije. U 11 godina igrao je gotovo svaku utakmicu, a oprostio se od Hajduka u lipnju 1973. u dvoboju protiv Olimpije i pobjedom od 7-0… Dakle, od svog debija 1962. godine, pa do odlaska 11 godina kasnije, Ivica Hlevnjak je za Hajduk odigrao 665 utakmica, te je iza Frane Matošića, drugi po broju utakmica odigranih za Hajduk. Frane ih je odigrao čak 739!

Hlevnjak je s Hajdukom prolazio teška razdoblja i po klub i po sebe. Hajduk se nekoliko sezona grčevito borio za ostanak u Prvoj jugoslavenskoj ligi. Bilo je i nekoliko utakmica za infarkt, a klub se upravo Hlevnjakovim golovima znao u posljednjem kolu spasiti od ispadanja. Njegov gol 1963. godine ostao je u vječnom sjećanju. To je onaj koji je dao Škoriću protiv Dinama u Zagrebu za 1-0 i Hajdukov ostanak u Prvoj ligi. Da nije bilo tog pogotka, Hajduk bi završio u Drugoj ligi.

Tijekom te utakmice infarkt je dobio vođa puta Hajduka, Dušan Stipanović, koji je i preminuo odmah nakon utakmice. Pozlilo je tijekom utakmice i Hajdukovom predsjedniku Petru Rončeviću. A mnogi su smatrali da je ta utakmica bila dogovorena za spas Hajduka. Godinama kasnije Hlevnjak je rekao: “Zar bi Stipanović i Rončević tako stresno proživljavali utakmicu da je bilo dogovora?”

‘Emocije su zajebana stvar…’

Međutim, Hlevnjak je osjetio i veselje nakon osvajanja trofeja. Prvenstvo 1971. godine nakon veličanstvene pobjede u Beogradu protiv Partizana od 4-3 i to nakon što je Partizan prvo poluvrijeme vodio s tri pogotka. I dva kupa – 1967. nadvisivši Sarajevo i pet godina kasnije nadvisivši u finalu Dinamo!

“Najljepši trenutak mi je bio doček kada smo bili prvaci 1971. godine. Sve igrače su navijači s pristanišne luke odnijeli na ramenima do Starog placa. I trenera Lušticu navijači su odnijeli do klupskih prostorija. Tada smo osjetili kako grad živi za nas”, prisjećao se Bukle.

Ivica Hlevnjak, na koncu, jedan je od rijetkih dobitnika zlatne Hajdukove kapetanske trake. Hajduku je Hlevnjak pripadao i nakon igračke karijere; dugo je radio u klupskom marketingu. A po zanimanju je bio – zubar. Stomatolog!

Omiljen i poštovan, skroman i samozatajan, bio je veliki pozitivac i nenadmašni humanist. Prije dvije godine spašavao je navijača Dinama od razjarenih domaćih navijača. Dinamov navijač je nekako zalutao i došao do mase Hajdukovih navijača. Ubrzo je počeo obračun, a u gužvu je uletio vremešni Hlevnjak, bacio se na Dinamovog navijača, pokušavajući ga zaštititi od ozljeda. Kada su ga prepoznali Hajdukovi navijači, gužva je sustala, a došla je i policija. Ivica Hlevnjak je u obrani Dinamovog navijača lakše ozlijedio lakat.

“Pati Split za Hajdukom, nikad ga Split neće napustiti! Emocije su zajebana stvar”, Hlevnjakove su riječi neposredno prije odlaska u nebesku momčad.

Autor:Andrija Kačić-Karlin/ 7 Dnevno/ 4. prosinca 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.