Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

ZASTRAŠUJUĆ I TUŽAN TRENUTAK S DOČEKA: Od ovog prizora svi su okretali glavu

Autor: Iva Međugorac

Unatoč slavlju, ovaj prizor rastužio je našu čitateljicu.

Srebreni dečki sa zlatnim sjajem, tako su kolokvijalno u našoj zemlji prozvali hrvatske nogometaše i njihova izbornika Zlatka Dalića, nakon uspjeha na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, na kojem ne samo da su pokazali najbolje od sporta već i najbolje od Hrvatske.

Da je tome tako pokazuje i masa koja ih je dočekala na veličanstvenoj proslavi koja se satima odvijala na glavnom zagrebačkom trgu gdje je razdragano ljudstvo iščekivalo heroje, koji su mnogima u našoj državi očitali i svojevrsnu lekciju o tome kako postati najbolji. U mnoštvu onih koji su slavili, naša je čitateljica iz Zagreba vidjela i mnoštvo onih koji su pokušavali zaraditi koju kunu skupljajući plastične boce i probijajući se između mase svijeta.

Vidjela je kako kaže i siromašne i umirovljenike, svi oni u svojoj su borbi za bocama pokazali dostojanstvo, ali također i sram hrvatske politike koja se posljednjih dana pokušala ogrebati i o nogometaše pokušavajući im ukrasti komadić slave, ne bi li je pronijeli do nekih sljedećih izbora kako bi se što bolje skrasili i uhljebili.

Rijetki su oni političari koji su posljednjih dana hrvatske slave pognuli glavu i priznali da moraju učiti od Dalića i njegovih mladića koji su pokazali svijetu, a baš od njih naši političari, koji drže ključ hrvatske brave i hrvatskog uspjeha mogu naučiti kako se uistinu voli domovina i kako se za domovinu bori bez praznih riječi i iluzornih obećanja.

Nije Dalić govorio osvojit ću svijet, već ga je osvojio, nije govorio o reformiranju momčadi, već ju je reformirao s onime što ima, u njegovom timu nisu igrali oni koje je netko pogurao, igrali su oni koji su zaslužili da budu u timu. Za razliku od nogometne reprezentacije, hrvatska je politika prepuna lažnog sjaja. Od politike u našoj zemlji živi 35 tisuća ljudi i svi oni dio su hranidbenog lanca stranaka i stranačkih pojedinaca svi oni bilo da su birokrati u kakvoj disfunkcionalnoj općini ili pak djelatnici kakva ministarstva, održavaju ove i ovakve vlasti na životu.

Čast iznimkama, ali nije nepoznanica da hrvatska politika ne mari za uspješne, ta njih smo ionako protjerali u svijet. Prioritet su kumovi, rođaci i tetke, jer to tako treba biti, to su nam nametnuli kao nepisano pravilo protiv kojega se nitko ne buni niti zapravo itko zna na koji se način buniti, jer koga god da birao u ovom našem demokratskom obruču teško da ćeš izabrati ispravno i drugačije. Kada spadnu maske i ugasi se saborski teatar prepun svađe i nepotrebnih ideoloških podjela svi oni siđu sa scene, pruže si ruke i krenu dalje, sa svojim životima u preskupim automobilima, luksuznim vilama i ostalom imetku kojega su mnogi netransparentno stekli bez da ih je itko, ikada išta upitao.

To kao da nije pristojno. Doima se da nije pristojno progovarati o lažima koje nam je politika nametnula kao realnost i istinu, dok tamo negdje ispod površine, ispod svih onih sagova i prašine koju godinama gomilamo postoje uhljebi, lažni branitelji koji se bogate na krvi onih koje s pravom nazivamo herojima, a da u Hrvatskoj postoje i socijalni slučajevi koji to možda ipak nisu, ali su se eto ipak odlučili očešati za koju kunu s državne sise, jer kad mogu svi, zašto ne bi i oni.




Sustav, fali nam uređen sustav, onaj kojeg politika ne želi urediti jer kako bi pobogu onda oni vladali? Kako bi i od čega živjela vojska zastupnika koja nam se smije u lice i to ne iz sabornice već iz kakvog obližnjeg kafića, jer sustav je takav da im je dozvolio da na svoja radna mjesta ne moraju dolaziti. Daleko od toga da u uređenim i uređenijim državama od Hrvatske ne postoji siromaštvo i siromašni, ali pobogu ta mi smo država koja mora i može bolje. S pravim ljudima, na pravom mjestu, s ljudima koji ne vole samo sebe, već i svoj narod, svoju domovinu bez previše parade. Samo tako možemo zadržati mlade, samo tako možemo nahraniti svoju gladnu djecu, samo tako možemo vratiti dostojanstvo umirovljenicima i braniteljima. Pitanje je međutim, tko je od političara za to spreman, jer u plaštu taštine kojega su odjenuli oni su ti koji nisu spremni učiti, oni su ti koji se nisu spremni mijenjati za bolje hrvatsko sutra.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.