Screenshot/YouTube

ŠOKIRAO JE BEOGRAD I ZAVRŠIO U SPLITU: Težak je to udarac bio za Srbe koji su ga voljeli, a neki mu to nisu zaboravili

Autor: Andrija Kačić Karlin

Malo je igrača koji su tijekom trajanja bivše države došli iz Crvene zvezde u Hajduk. Tako je osamdesetih godina bilo poprilično iznenađenje kada je branič beogradskih crveno-bijelih Zoran Jelikić osvanuo u Splitu, u redovima Hajduka. Točnije, bilo je to 1981. godine, Jelikić je bio već afirmirani igrač, potencijalni, a kasnije i pravi reprezentativac…

Zoran Jelikić rođen je 4. kolovoza 1954. godine u Šapcu, u Crvenoj zvezdi proveo je od 1974. do 1981. kad je došao u Hajduk gdje se zadržao dvije sezone. Potom se transferirao u liješki Standard gdje je nastavio s igranjem sve do 1988. godine, a i danas živi u Liegeu. Za reprezentaciju bivše države, Jugoslavije, nastupio je osam puta, a kako se nije oporavio od ozljede da nastupi na SP 1982. godine u Španjolskoj, tamo je desnog beka igrao zvezdaš Zlatko Krmpotić.

Taj prijelazni rok za Hajduka bio je baš berićetan.

Hajduk kupovao afirmirane igrače

Najprije je za Hajduk potpisao – Blaž Slišković, iz Veleža, kao glavna zvijezda tadašnje nogometne tržnice. Onda su dolazili Željko Berić iz Slobode iz Titova Užica, pa Mirko Petrov, centarfor Teteksa iz Tetova i Goran Jordanovski kao velika nada iz skopskog Rabotničkog. A zadnjih sati prijelaznog roka u Splitu je kao senzacija sletio i stasiti Zoran Jelikić.

Bila je to vrijeme kada je Hajduk kupovao afirmirane igrače iz redova konkurenata. Što je danas nezamislivo, Jelikić koji je bio u krugu reprezentativaca prvi je došao, potom će uslijediti dolasci idućih sezona Stjepana Deverića iz Dinama i Dževada Prekazija iz Partizana. A dolazak Sliškovića bila je vijest godine!

I dan-danas Jelikić će vam reći:

„Ma, uvijek govorim da su mi dvije godine provedene u Hajduku i Splitu bile najbolje, najdraže u karijeri. Ja sam zaljubljen u more, u jedrenje, u uživanja ljeti na moru, tako sam bio oduševljen dolaskom u Hajduk… A kasnije sam iz Belgije, iz Standarda iz Liege svraćao na Jadran”…




Jelikić je ostao živjeti u Belgiji, bavi se menedžerstvom.

Jelikić je po medijima objašnjavao kako je i zašto napustio Crvenu zvezdu i šokantno završio u Hajduku:




„Crvena Zvezda me uvrijedila jer sam već sve bio dogovorio s prelaskom u Tottenham, čak sam i prvu plaću dobio od Tottenhama i onda Zvezda počela otezati i ucjenjivati da mi neće dati ispisnicu, da moram vratiti stan, da je odšteta mala i povuci-potegni, a sedam i pol godina sam proveo u Zvezdi. Nisam htio popustiti i sve je s Tottenhamom propalo. I što ću sad?! Neću da ostanem u Zvezdi, a Miljan Miljanić, izbornik, htio je da igram, da ne pauziram, jer me vidio u momčadi za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982., da budem u momčadi. Neću u Zvezdu kad me vara i onda Miljan nekako izgladi situaciju jer se zainteresirao za mene Biće Mladinić u Hajduku… Meni je Hajduk bio golemi izazov, dva najveća kluba su bila i za mene uvijek jesu Zvezda i Hajduk, ja sam odmah pristao„.

Stoji i sljedeće, za Jelikića se zanimao i Dinamo, jer je dotičan igrač služio vojsku u Zagrebu i čak trenirao s Dinamom. I Velež ga je vabio. Jelikić je odabrao Hajduk baš zbog trenera Biće Mladinića.

U Splitu je, kako sam veli, uživao:

„Živio sam na Mejama i uživao, more, sunce, riba, to sve uvijek ponavljam. Ja sam se morao roditi negdje na moru, u Splitu! I briškulu i trešetu sam odmah naučio i bio više nego dobar igrač„.

Foto: Duje Klaric / CROPIX/Ilustracija

Opaske radi, u kartanju je uvijek bio u paru s Borom Primorcem, današnjim šefom omldinske škole u Hajduku.

S Hajdukom nije osvojio ništa.

„Igrali smo dobro, samo što nismo osvojili ništa. To je tako. Velike ambicije, velike i utakmice, ali nismo došli do kraja. Mene su i ozljede mučile. Bilo je to doba velikih utakmica, recimo Stuttgart, u pamćenju je navijača kao velika utakmica, godinu i pol nakon Hamburgera smatrala se kao osveta Nijemcima. Dao sam gol u revanšu. U Splitu je bilo 3:1 za nas, razvalio ih Zlatko Vujović. U revanšu smo se pribojavali, šta ja znam uvijek su svi spominjali taj St. Etienne i PSV Eindhoven kao utakmice u kojima je Hajduk nakon velike domaće pobjede prosipao sve olako u gostima. I nije nam bilo svejedno, Nijemci kao Nijemci, imali smo prave pripreme, bili oprezni. Hajduk je i tada bio dosljedan sebi, nepouzdan. Nikad ne znaš, bila je na sceni svemirska ekipa, ples milijuna, zgazilo se Stuttgart braće Foerster, svladalo Beveren gdje je karijeru počinjao vratar Pfaff, a gubilo se kući od Beograda i Sarajeva sa po 1:4, pa još u Tetovu 0:1, nikad to neću zaboraviti… Sve skupa, ‘82. i ‘83., bili smo dvije godine zaredom drugi, prvi put ispred nas bio je Dinamo, Ćirin bijeli šal, drugi put Partizan i to se smatralo neuspjehom, a osvojili smo u dvije sezone brdo bodova. Ali, uvijek za korak iza šampiona.

Jelikić se kasnije gadno ozlijedio, morao je na operaciju Ahilove tetive u Moskvu koja mu je produžila karijeru. I nastavio je i dalje igrati vrhunski nogomet.

Za kraj, izdvojiti ćemo jednu anegdotu. U poplavi intervjua koje su onda davali igrači novinarima jednom je Jelikić iznenadio predstavnika sedme sile koji minutama nije mogao doći do daha.

Naime, na pitnaje hoće li na kraju karijere možda otvoriti kafić, kako to već većina igrača čini Jelikić je odlučno odgovorio:

„Ne zanima me gostionica, ja bih vam najradije otvorio – knjižaru. ozbiljno vam to kažem”.

Šok u javnosti je bio potpun. Jelikić ipak nikad nije otvorio knjižaru, nije niti jedan igrač to učinio ni prije ni poslije.

 

 

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.