KAKO HRVATI OD BIJEDE RADE ŠAMPIONE! Onaj tko nije postavljao kamen temeljac kao da nije ni postojao…

Impresivna može biti moć, ali impresivna može biti i – nemoć. A upravo je o nemoći, i te kako impresivnoj, ovdje riječ. Oni koji nas prate drže se za glavu i ne vjeruju onome što gledaju. Kako te veličanstvene uspjehe u sportovima u kojima se vrti najveći novac Hrvati redaju, a da pritom nemaju ni minimalnu infrastrukturu?

Ciljamo tu na danas nogomet i tenis, ne tako davno i skijanje. Pa, u tim sportovima vrte se milijarde, kolaju svijetom, oni bogati znaju biti jako neuspješni a tamo neki siromašni Hrvati su na svjetskom vrhu. Istina, ta činjenica govori o čaroliji sporta, samo što ta čarolija nas boli, druge čudi, a naše sportaše iscrpljuje.

Ta se tema u nas neizbježno pojavi kadgod se dogodi neki senzacionalan uspjeh hrvatskih sportaša. Evo, neki dan su nači tenisači nastupili u finalu Davis kupa, neslužbenog svjetskog prvenstva. Ta naša teniska družina niti ima svoj prostor za treniranje, niti dvoranu, niti kamp, a cijeli naš tenis je u problemima s terenima. Jer, većina ih je vanjskih, pa kad zazimi – ajme majko!

S bijednom infrastrukturom do postolja

Dobro, tenis je najčešće prepušten zanesenjacima, roditeljima, klubovima, riječ je o pomalo drugačijim postavkama, igrači su najčešće na putovanjima, turnirima, pa se sve to nekako i izdrži. Kad se koji puta godišnje reprezentacija okupi odmah ode na mjesto dvoboja, tamo se malo izvježba i to je to.

No, kako mi s tako bijednom infrastrukturom uopće „proizvodimo„ tako veličanstvene tenisače? Odgovor leži u jednom primjeru. Marinu Čiliću u Međugorju još dok je bio dijete otac je sam izgradio teren. Smiješno i žalosno istovremeno, ali jako ilustrativno.

Rukomet koji nam je donio toliko uspjeha također nema svoju dvoranu, unatoč činjenici da su za potrebe organizacije Europskog prvenstva u Hrvatskoj izgrađene silne dvorane, u Zagrebu, Splitu, Varaždinu i Rovinju. No, ta golema, skupa i nikad otplaćena i neisplativa izdanja djeluju kao po nekim tržišnim principima pa se za nijednu dvoranu ne može reći kako služi rukometu. Tipična naša posla, dvorane su tu, ali kao da ih nema…

Makar, je najveći šok oko infrastrukture u našem nogometu. Tu smo se nagledali postavljanja kamena temeljca za gradnju kampa i dizanje stadiona više nego reklama na televizijama. Doslovce, onaj tko u nogometu nije postavljao neki kamen temeljac kao da nije postojao.
A i naša vlada, najviša politika toliko se hvastala skorašnjom pomoći u gradnji stadiona da nam te rečenice danas nakon tri i pol godine izgledaju nevjerojatne. Hrvatska je zamalo osvojila naslov svjetskog prvaka u Rusiji 2018. godine, reprezentaciju je dočekalo pola milijuna ljudi na ulicama, činilo se da će se sve promijeniti nabolje.

Iz vladinih ureda, pa ureda Grada Zagreba kao da su se natjecali tko će brže i bolje pomoći oko gradnje barem jednog suvremenog stadiona, ne samo za potrebe reprezentacije, nego i Dinama, ostalih zagrebačkih klubova. Nabrajale su se lokacije, iz Hrvatskog nogometnog saveza tvrdili kako je sve pred dogovorom.

Eto, prođe tisuću dana. Ono što smo sanjali nam se i dogodilo. Ništa!

Stadiona nema, niti će ga uskoro biti. Ne zna se ni lokacija, ne zna se ništa. Zapravo, zna se da ništa ne zna.
U tom jadu u Hrvatskom nogometnom savezu zgodno su se dosjetili i odlučili da će domaće utakmice reprezentacije igrati po svim stadionima u Hrvatskoj, jer „reprezentacija pripada svima„. Hmmm, kao da su imali drugo rješenje.

A i cijela Hrvatska sa stadionima stoji jadno. Jest, poljudski stadion, to remek djelo arhitekta Borisa Magaša, je vizualno predivan. Ali, i takav treba sanaciju i uređenje. Čeka se dovršetak stadiona u Osijeku, tu je Rujevica s ipak siromašnim kapacitetom za jače međunarodne utakmice, baš kao i Pula. I to je sve.

Naravno da je nužan, imperativan stadion u Zagrebu, ta sprdaju se s nama da smo jedina država u Europi u kojoj glavni grad nema uvjeta da organizira utakmice svoje reprezentacije. Novi gradonačelnik Tomašević riječ stadion preko usta prevalio je prije nekoliko mjeseci još u predizbornoj kampanji, nesuvislo i nemušto. Sama Vlada Republike Hrvatske koja bi trebala biti kotač zamašnjak cijelog projekta više se ni deklarativno ne uključuje u ovu priču.

Hrvatski nogometni savez, čini nam se, kao i navijači, ostali su usamljeni u ovoj priči. Priča oko stadiona nije samo izgubljena u prijevodu, bojimo se da je izgubljena zauvijek.

Uostalom, zorno je to objasnio izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić:
„Mislim da Hrvatska nije naplatila srebro iz Rusije… Ma mi nismo svjesni koliko vrijedimo, koliko smo kvalitetni, pa u vaterpolu, rukometu, tenisu, košarci… To pokazuje koliko je sport značajan i ima kvalitetu i vrijednost. Nemamo infrastrukturu, uvjete, ali imamo talent, ponosni smo, prkosni, radni, ali upornošću uspijevamo„.

To je pravi fenomen, da Hrvatska, njen nogomet nije kapitalizirao onaj nastup iz Rusije s običnim, skromnim na naše prilike, stadionskim zdanjem. Pa to nije samo sramota i blamaža, to je totalni debakl. Bolje rečeno, sprdamo se sami sa sobom.

Kada Dalić govori o stadionu on i dalje pošteno inzistira da reprezentacija i dalje igra po cijeloj Hrvatskoj, ali da mora postojati stadion za reprezentaciju i u glavnom gradu.

„Moram odmah naglasiti da sam uvijek za to da Hrvatska napokon dobije jedan pravi stadion, treba nam. No, i dalje želimo da reprezentacija igra u cijeloj zemlji, odnosno u Rijeci, Osijeku, Splitu, Puli, Važadinu. Htio bi da se stvore uvjeti za to i zato vas molimo da ne promoviramo samo jedan grad, jer nismo reprezentacija jednog grada a to sam u nekoliko navrata već rekao. To je moj stav i za njega ću se uvijek zalagati. Stadion da, ali igramo i dalje po cijeloj Hrvatskoj„!

Jadna ta naša nogometna reprezentacija. Pa, nema ni kamp gdje se može pripremati, živjeti, raditi, odmarati, razvijati se. Zacijelo je jedina u Europi ne samo bez stadiona u glavnom gradu već i bez kampa.

Opet se sjetimo Dalićevih riječi:
„Imamo potencijala, snage, kvalitete. Ali nismo iskoristili za infrastrukturu. Stadiona nema, nigdje ne piše ‘Ovo je zemlja svjetskih doprvaka, najboljeg igrača svijeta, ovo je Trg gdje su dočekani doprvaci…’ Sami sebe podcjenjujemo, a vrijedni smo i sposobni„.

Kakvo čekanje Godota? Stadion se još duže čeka…