Photo: Igor Kralj/PIXSELL

ZAŠTO JE U HRVATSKOJ TEŠKO BITI LINO ČERVAR? Osvojio je baš sve, a neki ga još ne uzimaju ozbiljno

Autor:

U Hrvatskoj nije lako biti Lino Červar. Ne samo zbog svog imena i prezime i životnog puta, već ponajprije zbog dužnosti koje je obavljao. On je donedavno bio izbornik rukometne hrvatske reprezentacije koja nas je, najčešće pod njegovim vodstvom, navikla na velike rezultate i visoke standarde.

Sad se oprostio od reprezentacije kao trener, ali će zacijelo ostati u rukometnom savezu kao koordinator svih reprzentacija. Veli da još razmišlja. Ali, bit iće koordinator, budite sigurni…

Kao takva reprezentacja koju je vodio, omiljena i slavljena, od nje, od te reprezentacije se uvijek očekivao europski i svjetski vrh. Napose ako je već vodi Lino Červar.

Bez obzira na to što ni mi, navijači rukometne nacionalne vrste, pa ni svi drugi, nemamo pravo biti tako isključivi. I uvijek očekivati medalju, unatoč svih činjenica i spleta okolnosti koje nam ne idu u prilog.

Toliko su nas rukometaši razmazili da se kao neuspjeh uzima ako reprezentacija osvoji srebrnu ili brončanu medalju, sve je neuspjeh osim prvog mjesta. Koliko nečuveno toliko i točno.

Što je zapravo Hrvatska u rukometu? Dobro to zna Červar i zato zna biti povređen zbog istupa novinara….

Najveća postignuća Line Červara vežu se za hrvatsku rukometnu reprezentaciju koju je u prvom navratu vodio osam godina (2002-2010). Reprezentacija je u tom vremenu ostvarila velike uspjehe i primila je brojne medalje, bila i svjetski i olimpijski prvak, 2003. i 2004. godine.

Neosporno, rukomet je od osamostaljenja Hrvatske uvjerljivo naš najuspješniji momčadski sport. Suvremena, preteča ove današnje hrvatske reprezentacije je osnovana 1991. godine, nedugo nakon što je Hrvatska 1990. proglasila razdruženje od Jugoslavije, a 1992. godine službeno je postala članicom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) i Europske rukometne federacije (EHF-a).

Svoje prve međunarodne natjecateljske utakmice reprezentacija Hrvatske odigrala je u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1994. godine, koje je ujedno označilo i naš, prvi nastup na nekom velikom rukometnom natjecanju.

Otkad su joj odobrena nastupanja na velikim rukometnim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo Olimpijske igre 2000. godine. Najveći uspjesi rukometne reprezentacije Hrvatske su dva olimpijska zlata, olimpijska bronca, svjetsko zlato, tri svjetska srebra, svjetska bronca, dva europska srebra i tri europske bronce.

Hrvatski rukometaši su od neovisnosti države, a zaključno sa EP ove godine sudjelovali na 32 velika natjecanja (OI, SP, EP) i 19 puta igrali u polufinalu, osvojivši pritom 13 medalja i tri zlata. Ako se u obzir uzme i sedam medalja koje je Hrvatska osvojila kao dio Jugoslavije, onda 20 medalja sa velikih natjecanja čini Hrvatsku trećom najtrofejnijom reprezentacijom u povijesti svjetskog rukometa (iza Njemačke sa 27 medalja i Švedske koja ih ima 23), a šest zlatnih medalja je svrstava među pet gorostasa svjetske rukometne povijesti, uz bok Njemačkoj (13 zlata), Francuskoj (11), Švedskoj (9) i Rusiji (8). Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno ukupno 275 medalja (65 zlata, 95 srebara i 115 bronci).

Neizostavan dio ove priče je baš Lino Červar. U svojoj trenerskoj karijeri osvojio je brojne medalje te će tako zauvijek ostati velika ličnost koja je obilježila hrvatski sport.

Rodio se u Delićima pored Vrsara 22. rujna 1950. godine. Obitelj Červar je od njegove pete godine živjela u Umagu u Starom gradu. Živjeli su skromno i siromašno u kvartu poznatom po gradskoj sirotinji. Djetinjstvo mu je bilo izrazito teško, a odrastao je na ulici na kojoj se sam borio za svoj opstanak. Prisjeća se kako do pete godine nije znao govoriti, a progovorio je od straha kada se jednom prilikom izgubio u vinogradu. Kada je imao 12 godina umrla mu je majka od leukemije. Otac mu je bio metalostrugar koji je odrastao bez roditelja, a odgojili su ga teta i tetak.

Nakon što je diplomirao na Učiteljskoj akademiji u Puli, Červar je kratko radio kao profesor hrvatskog jezika, ali u tom poslu se nije pronašao. Deset je godina radio kao urednik Arenaturista.

Trenersku rukometnu karijeru počeo je u Rukometnom klubu Triko iz Novigrada 1974. godine.

Nakon što je od 1974. godine vodio Triko Novigrad, 1980. godine počeo je voditi Istraturist iz Umaga. Spomenutu momčad je uveo iz pete u prvu jugoslavensku ligu. 1991. godine postao je trener austrijskom ASKÖ SVVW Klagenfurtu da bi od 1994. godine vodio reprezentaciju Italije sve do 2000. godine. Tada je bio i direktor talijanskih rukometnih selekcija. Za vrijeme boravka u Italiji, objavio je i knjigu “Moje viđenje rukometa”. Knjiga je izašla 1998. godine.

Od 2000. godine bio je trener Badel 1862 Zagreb, a 2002. godine je imenovan izbornikom hrvatske rukometne reprezentacije, s kojom je paralelno vodio i talijanski RK Papilon Conversano. Od 2004. godine je ponovno u Croatia Osiguranje Zagreb a 29. srpnja 2010. godine odlučio se povući s mjesta hrvatskog izbornika. Nedugo nakon toga postao je trener Metalurga iz Skoplja, kojega je uspješno vodio u prvenstvu Makedonije, regionalnoj SEHA ligi i u rukometnoj ligi prvaka.

U travnju 2017. godine vratio se na klupu hrvatske reprezentacije s kojom je osvojio samo mjesto na Europskom prvenstvu 2018. godine te izborio Svjetsko prvenstvo 2019. godine.

U jeku svojih sportskih uspjeha upleo se u politiku koja mu je donijela više štete nego koristi. Krajem devedesetih godina postao je član HDZ-a, a 2003. godine ušao je u Hrvatski sabor. U razdoblju od 2003. do 2007. godine bio je zastupnik u petom sazivu Hrvatskog sabora. Pošto je u to vrijeme bio medijski eksponiran zbog velikih rukometnih rezultata, tadašnji premijer Ivo Sanader ga je imenovao čelnikom podružnice u Istri. Ljudima se to baš nije dopalo, neki ga i danas gledaju kroz tu prizmu.

Na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. godine Hrvatska rukometna reprezentacija je osvojila zlato. Na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine vodeći Hrvatsku rukometnu reprezentaciju, momčad je ponovo osvojila zlato. Na Svjetskom prvenstvu u Tunisu 2005. godine te u Hrvatskoj 2009. godine, osvojili su srebro. Na Europskom prvenstvu u Norveškoj 2008. godine te u Austriji 2010. godine, reprezentacija pod vodstvom izbornika Červara osvojila je srebrne medalje. Savršen je to opus. Istina, bio je kud i kamo mlađi… I tada je bi okritiziran, nevjerojatno!

No, jednu je stvar Lino Červar shvatio i opet se, eto, primio izborničkog posla. Makar dobro zna i ono što svi mi znamo. Nećemo, naime, pričati kakav je naš rukomet, nego kakav je naš odnos prema rukometu. Ukratko bi ovaj autor rekao, a složio bi se i Lino Červar, bahat, bezobrazan, podao i lažan.

Jer, otkud svima nama u ovoj maloj rukometnoj bazi s jednim i pol klubom uopće očekivati borbe za medalje, a izgleda da se niti osim zlatne medalje išta prizna. Toliko smo bezobrazni da se sprdamo s izbornicima kao s prosjacima koji su do prije tjedan dana imali kapitala kao Todorić.

Ismijavamo se s njima, igramo se s njihovim gestama, izgledom, nadmećemo tko će im uputiti gadniju pogrdu, jer poraz, napose rukometne reprezentacije, pa makar te i sudac pokrade, ne to se ne oprašta.

Sve je to na svojoj koži, psihi i medijskom tretmanu osjetio i osjeća Lino Červar.

Jer, kako se ponašamo, svaki žitelj ove zemlje bi na klupi hrvatskog izbornika s takvim igračima izbjegao baš svaki poraz. Červar, jedan „glupan„, nikako to da shvati. Čovjek koji ima olimpijsko, svjetsko zlato, bezbroj medalja.

Što točno želimo zaključiti u ovoj priči o Lini Červaru? On dolazi u sedamdesete godine, iza sebe ima 40 godina trenerskog posla, prošao je četiri države, osvojio olimpijsko i svjetsko zlato, po dvije europske i svjetske bronce, valjda nešto i naučio. I još ga ne poštujemo…

Na koncu konca, ipak se moramo zapitati kakva je perspektiva našeg reprezentativnog rukometa. Perspektiva ili sudbina, ma svejedno jest?

Jer, neminovno se postavlja pitanje, a Hrvatska je dvadesetak godina u vrhu svjetskog reprezentativnog rukometa, koliko će naša uistinu siromašna baza još uspjeti podizati mlade igrače koji će pripadati svjetskom vrhu. I to u dovoljnom broju, zar ne?

Mi se na europskim i svjetskim smotrama borimo protiv zemalja koje imaju bazu od najmanje pedesetak milijuna stanovnika, pa i više, kao što su Njemačka i Španjolska, a da bismo se zaigrali brojkama recimo da Brazil ima 150 milijuna žitelja. Od nama sličnih tu su Danska i Norveška, no to su zemlje koje su opet u prednosti, jer su bogatije i imaju izvanredno jake i zanimljive lige, domaće natjecanje.

Dočim je svako naše rukometno prvenstvo isto, poput preslika na indigu, rukometni klub iz Zagreba osvaja trofeje, nešto igra po Europi, no zbog silne fluktuacije igrača više nije u stanju dolaziti do polufinala, finala ili čak biti europskim prvakom, kako je to nekoć znalo biti.

Zbog dominacije PPD Zagreba polako ali sigurno su nestajali rukometni centri u Metkoviću, Zadru, Umagu, Splitu, sve je ostalo na privatnoj inicijativi, poput Akademije Balić – Metličić, a nestao je i rukometni gigant poput zagrebačkog Medveščaka. Rodilo se Đakovo, pitanje je koliko će izdržati.

Da, nemamo domaće prvenstvo koje mora biti temelj proizvodnje mladih igrača i to u dovoljnom broju da bi se danas-sutra sastavljala kvalitetna reprezentacija. K tome, moramo znati da roditelji baš djecu nerado šalju na rukomet, njima je zarada za njihove potomke u tome sportu premala, svi bi radije u nogometaše ili tenisače.

Nešto nam se slično dogodilo s košarkom davno prije. Posvemašnja dominacija Cibone uništila je sve, na kraju je to uništilo Cibonu a kao kolateralna žrtva stradala je reprezentacija, pa danas više nije nikakvo čudo ako nam košarkaška vrsta ne ode na svjetsku smotru ili Olimpijske igre. Već smo navikli. Iako imamo nešto igrača, čudo stvorenih u maloj bazi, neki su dogurali i do NBA lige, no nestao je kult reprezentacije.

Istina, rukometaši su barem sačuvali kult reprezentacije, svakog siječnja se veselimo njihovim nastupima, zavolili smo ih i teško nam padaju porazi poput onih protiv Francuske, Danske… No, pogled unaprijed daje i te kako razloga za brigu.

Hoće li rukometni djelatnici u tako maloj bazi i sa siromašnim domaćim prvenstvom uspjeti održati razinu kvalitete u stvaranju mladih igrača koje ćemo slati u reprezentaciju. Rukomet može imati zvijezde, Hrvatska ih ima, ali to je momčadski sport, reprezentacija je jaka koliko je jak njen najslabiji igrač i to se zorno pokazuje na ovome prvenstvu.

Navikli smo na medalje. Ne osvojimo ih li na iduća dva do tri natjecanja odlepršati će nam i kult reprezentacije i zanos i sve što bismo morali imati da bi taj sport opstao u svjetskom vrhu.
Zato ne smijemo ni pomisliti što bi se moglo događati ako ova generacija ne izbori plasman na Olimpijske igre!

I sve to Lino Červar zna. I bori se protiv toga. A ima onih koji ga još uvijek sprdaju. Dobro, za ulazak u politiku možda materijala za sprdnju ima, ali za rad u rukometnom sportu on ne smije biti predmet sprdnje. On je naš živi rukometni spomenik.

Zato volimo njegove riječi, koje nam je govorio:

„Obitelj i rukomet. Za ništa drugo ne znam. Čitao sam da je redatelj Rajko Grlić jednom rekao: ‘Čovjek treba opravdati svoje postojanje i na kraju puta ostaviti jedan svoj kamenčić. Ne velik, ali dovoljno da se zna da si bio ovdje.’ Valjda će i moja djeca jednog dana reći: ‘Evo, tu je bio naš tata’.

Zato kad pričamo o Červaru i našem rukometu moramo spretno baratati podacima. Hrvatska rukometna reprezentacija je najslavnija momčad u povijesti rukometnog olimpizma. Hrvatska je već više od 20 godina godina uzastopno među pet najboljih rukometnih reprezentacija na svijetu, te je najtrofejnija reprezentacija u povijesti hrvatskog sporta.

Zahvaljujući uzastopnim uspjesima i atraktivnoj igri, hrvatski rukometaši su jedini sportaši u Hrvatskoj koji su se uspjeli po popularnosti približiti hrvatskim nogometašima. S kakvom bazom i logom. Sramnom bazom i sramnom ligom, nažalost.

Zbog toga se rukomet često smatra neslužbenim nacionalnim sportom u Hrvatskoj.

Primjerice, susreti rukometnih, ali i nogometnih areprezentacija Francuske i Hrvatske od devedesetih godina do danas se smatraju najvećim derbijima u svijetu i rukometa i nogometa, te se drže rukometnim i nogometnim klasicima te predstavljaju jedno od najvećih sportskih suparništava u svijetu. Uglavnom, rukomet nam je takav ponos kao da imamo svemirski program ispred Amerikanaca, Rusa i Kineza.

A svaki, baš svaki izbornik podvrgnut je takvim kontrolama znanja, kritikama i uvredama kao da je noćni pljačkaš domova tih istih kritičara. Pa je tako i s Linom Červarom. I tako je od prvog dana, prvog sata, svaki čovjek koji bi trenirao hrvatsku rukometnu reprezentaciju sa suzama bi odlazio iz nje. Pa, čak i kad bi bio naročito uspješan, evo recimo osvojio tamo neko olimpijsko zlato.

To će biti i sudbina Line Červara nakon ovoga prvenstva ako ne osvoji europsko zlato. Užasni smo, zar ne?

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.