25.01.2015., Ali Bin Hamad Al Attiya Arena, Al Sadd, Doha, Katar - 24. svjetsko rukometno prvenstvo, osmina finala, Hrvatska - Brazil. Domagoj Duvnjak, Manuel Strlek. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

RUKOMET JE NEKAD BIO IZA KOŠARKE PO POPULARNOSTI: Danas je ta usporedba nezamisliva, a evo i zašto!

Autor: Andrija Kačić Karlin

Ruku na srce, rukomet je u Hrvatskoj za vrijeme bivše države kao i početnih nekoliko suverene nam i drage Hrvatske bio u nas – sport broj tri. Uz neupitan nogomet na prvom mjestu, srebro je uvijek nosila košarka, a bronca bi pripadala rukometu, iako ne stalno, uskočio bi na treće mjesto popularnosti ne baš rijetko i vaterpolo.

Situacija se stubokom izmijenila u zadnjih 25 godina. Ta četvrtina stoljeća donijela je rapidnu promjenu, pa je rukomet kod nas neupitan sport boj dva, za stalno je pobjegao košarci. Što samo pokazuje kako su Hrvati željni pobjeda i uspjeha. Bez obzira što Hrvatska i dalje ima relativno slabu ligu, i u muških i u ženskih s obzirom na konkurente, narod je zaluđen rukometom.

Zbog reprezentativnih uspjeha. Kojem su se nedavno priključile i naše rukometašice. I sve skupa ti uspjesi djeluju poput čuda, velikog čuda. Hrvatsko rukometno čudo, ruku na srce i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, upravo je čudo jer je proizašlo, niklo, stvorilo se iz ničega. Da, dobro ste pročitali!

Iz ničega, jalove infrastrukture, malog broja klubova, slabih prvenstava. Doda li se, k tome, i financijska onemoćalost i ono malo klubova koji drže kakvu-takvu kvalitetu, onda je posve jasno da nas rukomet drže entuzijasti. To su oni ljudi koji stvaraju mlade sportaše, sportašice, rukometaše i rukometašice.

I koji tako kvalitetno sagrađeni kao sportske veličine brzo sreću pronađu u inozemstvu, napreduju i dođu nam u reprezentaciju sjajni, spremljeni, ushićeni i ispadnu na kraju uspješni.

Što to znači? Osim urođenog talenta znakovito je da se i u mizernim uvjetima mogu slagati takve sportske momčadi. Što potkrjepljuje tezu kako entuzijazam, a ne profesionalizam održava hrvatski sport u svjetskom vrhu.

Ta formula se koristi godinama, u oskudici se stvori sportaš koji odlaskom u inozemstvo, onako kvalitetan i sazidan, potom rješava egzistenciju.




A opet ponavljamo, imamo i u muškoj i u ženskoj konkurenciji po jedan i pol klub. Što bi bilo da imamo po tri ili četiri? Ne smijemo ni zamisliti!

S druge strane, teško je zaključiti je li išta u neovisnoj Hrvatskoj doživjelo svoj pad, urušavanje kao što je, eto slučaj s – hrvatskom košarkom! Strmoglavo se ovaj sport, u kojem je Hrvatska bila na europskom i svjetskom vrhu, unazadio i uništio tako da danas doslovce možemo pričati o – ostacima ostataka hrvatske košarke.

Ako zbog ičega oni koji vole i žive za sport u Hrvatskoj, mogu patiti od nostalgije, zapravo i depresije, onda je to zbog svih događaja u i oko košarke. Rukomet je to izbjegao, u Savezu nije bilo takvih trvenja kao u košarkaškom, trijumfi su zamijenili sukobe, ljudi su polako počeli okretati glavu od košarke zbog serijkih neuspjeha na velikim natjecanjima,. Još kad su se počeli događati izostanci s velikih priredbi onda je bilo jasno, dolazi rukomet u velikom stilu. Naslov svjetskog i olimpijskog prvaka, te brojne europske medalje a nikad tron, očarale su navijače, pa su tako iabrali spontano rukomet, ne samo da prebole košarku koja je nestala, nego i da iskreno uživaju u vrijednosti i uspjesima hrvatskog sporta.




Ništa tu nije neprirodno i skadalozno. To je jednostavo tako.

Iada u Egiptu na svjetskoj smotri očekujemo medalju, Hrvatska slovi kao jedan od četiri favorita, tu je stari majstor Lino Červar, siječanj je u Hrvata uvijek rezerviran za slavlje. Voljeli smo mi rukomet i prije, sadas ga i obožavamo!

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.