Guliver Image/uhićenje navijača Srbije, ilustracija

Razbio je Srbe, nikad ga neće zaboraviti, a Tuđman je baš ponosno zgrabio telefon

Autor: Andrija Kačić Karlin

U očekivanju još jednog vaterpolskog klasika Hrvata i Srba, sada na svjetskoj smotri u Dohi, sjećanja lete daleko unatrag, na 1996. godine i Olimpijske igre u američkoj Atlanti. Lijepa vaterpolska sjećanja… Isto je bila riječ o četvrtfinalu, kao i sada na svjetskoj prvenstvu, Jest, Hrvatska je na tim Igrama osvojila srebrnu medalju, malo je nedostajalo za zlato.

Ali, naša javnost bila je oduševljena nastupima vaterpolista pokojnog Brune Silića, koji su u četvrtfinalu nadvisili tada silno jaku reprezentaciju SR Jugoslavije, bila je to zapravo federacija Srbije i Crne Gore.

Kasnije je vaterpolski dvoboj Hrvata i Srba postao pravi “klasik” ovoga sporta. Uz nebrojene neizvjesne i visoko kvalitetne dvoboje u kojima nije nedostajalo ni potencijalno incidentnih trenutaka – bilo je trenutaka koji su impresionirali i razgalili sportska srca.

CROPIX/Arhiva

Velika napetost

Prije svega, to je prijateljstvo našeg i bivšeg srpskog izbornika. Ivica Tucak i Dejan Savić nakon brojnih utakmica letjeli su jedan drugome u zagrljaj, unatoč adrenalinu i emocijama njih dvojica su pokazali kako se ponašaju prvi sportaši, treneri i pedagozi.

Da postoji neka izvanredna nagrada za fair-play ova dva čovjeka bi je zaslužila godinama uzastopce. Vratimo se i na priču otprije 28 godina. Nakon što su u četvrtinalu olimpijskog turnira Hrvati eliminirali Srbe i Crnogorce, u polufinalu su dobili Italiju i u finalu bili poraženi od Španjolaca. Sveukupno, naša je reprezentacija odigrala sjajan turnir, a posebna je bila, dramatična, ali i kvalitetna, bila utakmica sa Srbima i Crnogorcima.

No, krenimo redom. Bile su to prve Igre na kojima je sudjelovala naša vaterpolska reprezentacija. Tadašnji izbornik Bruno Silić u SAD je, prvo u Nashville, prijestolnicu countryja, na aklimatizaciju i završne pripreme, pa potom na Igre u Atlantu poveo 13 igrača.

Foto: Tonci Plazibat/CROPIX

Puno emocija u tom sudaru

Bili su to: – Siniša Školneković, Zdeslav Vrdoljak, Joško Kreković, Dubravko Šimenc, Ognjen Kržić, Ratko Štritof, Renato Vrbičić, Damir Glavan, Tino Vegar, Perica Bukić, Igor Hinić, Maro Balić i Vjekoslav Kobešćak.




Na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Atlanti, hrvatski stjegonoša bio je kapetan vaterpolske reprezentacije, Perica Bukić. U skupini je Hrvatska od pet susreta dobila tri, dok je dvaput poražena. Svladani su redom Grčka 8:5, pa Rumunjska 11:6, da bi izgubili od Italije 8:10, dobili smo Ukrajinu 16:8, ali i izgubili u 5. kolu od domaćina, SAD 8:10.

Četvrtfinale je donijelo sraz pun emocija protiv tadašnje SR Jugoslavije. Cijela Hrvatska bila je uz televizijske ekrane, pa i sam predsjednik Republike Franjo Tuđman. Iako je riječ uistinu samo o sportu, događaji koji su netom prošli nakon agresije na Hrvatsku naša je vojska oslobodila svoj teritorij okupiran za vrijeme velikosrpske agresije, nosili su nevjerojatan naboj.

Foto: Damir Krajac/CROPIX

Školneković briljirao

Utakmica Hrvatske kontra Srbije i Crne Gore u kojoj je briljirao naš vratar Školneković (15 obrana), Perica Bukić je otvorio utakmicu s dva gola, a Dubravko Šimenc odigrao možda i najbolju za reprezentaciju, te postigao tri pogotka, razveselila je domovinu. Dubravko Šimenc postaomje junak sa svojim golovima. Zabijenim redom iz daljine. Svojim topovskim udarcima. Njegovo veselje i stisnute šake nakon utakmice vjerno su dočaravali svu dramatiku te utakmice. Mnogi su nakon te pobjede u Hrvatskoj izašli na ulice s barjcima, slaveći tu pobjedu.




„To su bili nezaboravni trenuci, tu sam utakmicu odigrao u transu. Nismo ni mogli sami sebi zamisliti da je izgubimo. Dao sam sve od sebe, ali u podsvijesti vam je uvijek strah da negdje ne kiksate, pa igrali smo protiv sebi ravne reprezentacije, imali golem motiv i osjećali podršku iz domovine„, sjeća se Šimenc.

Priča ide i dalje… Nakon utakmice tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Tonči Vrdoljak je došao do Perice Bukića i Dubravka Šimenca. S telefonom u ruci, nije tada svatko imao mobitel: “Momci, predsjednik Tuđman vas želi čuti”.

Foto: Guliver Image

Tuđman nazvao

Dubravko Šimenc nam evocira sjećanja tog trenutka: “Mislio sam najprije da se šali, ali je Tonči bio jako ozbiljan. Primio sam slušalicu. Čuo sam glas predsjednika, predstavio se i rekao kako nam od srca čestita. ‘Igrali ste velemajstorski i ponašali se sportski’, rekao je. Još sam bio u euforiji pa sam mu odgovorio: „Predsjedniče, neka ova pobjeda bude počast za sve poginule u Domovinskom ratu i za naš Vukovar’. Pa se i on meni zahvalio”.

Polufinale nam je nosilo za suparnika Italiju koju je vodio Ratko Rudić. I to je bio uzbudljiv sraz te koji je odlučen tek u produžetku i to s pobjedom Hrvata, 7:6!

Nažalost, i uz plaćenu visoku cijenu, uz crveni karton izborniku Siliću. To će se pokazati vrlo teškim udarcem u finalu kada izbornika nije bilo na klupi, a pogledi igrača su bili baš usmjereni prema klupi gdje njega nije bilo.

Čuveni hrvatski sportaš je bankrotirao, prodavao je medalje da preživi, a i za stan su ga prevarili

Tuđman upriličio primanje

Pokušalo se nešto učiniti sa skrivenim mobitelom (u džepu ogrtača pričuvnog vratara Balića) za komunikaciju izbornika Silića na tribini i pomoćnika mu Fabijana Nole na klupi. „Snimili” su nadležni taj pokušaj, zaplijenili mobitel, te je i još više, dodatno koncentracija u našim redovima bila okrnjena. U konačnici je Španjolska zasluženo slavila 7:5, no nakon prvotnog razočaranja izgubljenom utakmicom, ipak je prevladala sreća i zadovoljstvo olimpijskom kolajnom. Prvom uopće za Hrvatsku u momčadskim sportovima na Igrama. Rukometaši će tjedan dana kasnije osvojiti zlato.

Nakon povratka u domovinu predsjednik Tuđman upriličio je primanje za vaterpoliste. I sve ih odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Franje Bućara.

“Tuđman je baš bio raspoložen u druženju s nama. Priznao je da voli nogomet, ali da jako dobro zna da će se identitet naše zemlje oblikovati i širiti svijetom kroz sport. Rekao je da je naš uspjeh na Igrama u Atlanti postao povijesni istog trenutka kada se zavijorila naša zastava na pobjedničkom jarbolu”, ispričao nam je Dubravko Šimenc.

Sada će Hrvati protiv Srba igrati još jednu bitnu utakmicu. U posljednje vrijeme Hrvatska još uvijek kroči staza uspjeha, za razlikunod Srbije. Koja je prije dvije godine nenadano kiksala na europskoj smotri u Splitu kada je i prijatelj našeg izbornika, srpski strateg Dejan Savić podnio ostavku. Na nedavnom Euru u Hrvatskoj Srbi su opet razočarali i dvoboj s Hrvatima u Dohi na svjetskoj smotri vide kao priliku za „popravni„.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.