PUTINU SE OVO NEĆE SVIDJETI, PRIJETI VELIKA ODMAZDA! Kad Rusi umarširaju u tuđu zemlju tad se ovo redovito događa, a Vladimir je na ovo osjetljiv…

Kakve ćemo imati Olimpijske igre dogodine u Parizu? Pod bojkotom, okrnjene, nekompletne? Lako moguće. U povijesti olimpijskog pokreta Igre su preživjele i goleme bojkote. Iako se kroz duh olimpizma želi promovirati ravnopravnost, mir, „fair-play” i jednakost, kroz povijest, još od prvih modernih olimpijskih igara u Ateni 1896. godine – politika je koristila bojkote koji su u jednom trenutku ozbiljno i zaprijetili budućnošću ove priredbe.

Sada je Ukrajina je zaprijetila bojkotom Olimpijskih igara ako se sportašima iz Rusije i Bjelorusije dopusti natjecanje. I nije da nema istomišljenika, odmah potom su i baltičke zemlje nagovijestile da bi također mogle bojkotirati Igre.

Epilog je to odluke Međunarodnog olimpijskog odbora koji je prije nekoliko dana objavio da bi se sportašima iz Rusije i Bjelorusije, koji se zbog rata ne mogu natjecati u europskim kvalifikacijama, moglo dopustiti da osvoje mjesta za Igre u Parizu kroz azijske kvalifikacije. Ako se kvalificiraju, natjecat će se u Parizu kao neutralni sportaši, bez zastava i himni, što je dio sankcija MOO-a protiv njih.

Burna reakcija Baltika

Inače, za većinu od 32 olimpijska sporta kvalifikacije su već u tijeku ili će započeti ove godine sa stotinama posebnih nacionalnih, regionalnih i kontinentalnih događaja u sljedećih 18 mjeseci.

Nije reakcija samo u Ukrajini ili baltičkim zemljama bila burna. Nekoliko država, osim Ukrajine, otvoreno se usprotivilo planovima Međunarodnog olimpijskog odbora da dovede ruske i bjeloruske sportaše na Igre. Štoviše, Poljska je priopćila kako vjeruje da će biti moguće izgraditi koaliciju od četrdesetak zemalja, uključujući Sjedinjene Države, Britaniju i Kanadu, koje će podržati poziv da se ruskim i bjeloruskim sportašima blokira pristup Igrama.

U Međunarodnom olimpijskom odboru nisu blagonaklono doživjeli tu inicijativu. Osudili su prijetnju Ukrajine bojkotom Olimpijskih igara 2024. u Parizu zbog otvaranja vrata ruskim i bjeloruskim sportašima. U saopćenju MOO-a navodi se da je ta prijetnja protiv osnova i ideja olimpizma. „Žao nam je što je rasprava o reintegraciji sportaša iz Rusije i Bjelorusije eskalirala i zaprijetila bojkotom u tako ranoj fazi”, riječi su iz Međunarodnog olimpijskog odbora.

A bojkota je bilo praktički otkako je olimpijskih igara. Neki su bili veći, neki manji, a glavni razlog je uvijek bila politika. Za razliku od antičkih vremena kada bi se za vrijeme olimpijskih igara proglašavao sveopći mir i zatišje politike.

Olimpijski pokret je zaista bio pred kolapsom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Troje igre, u Montrealu 1976. godine, te u Moskvi četiri godina kasnije i naposljetku u Los Angelesu 1984. godine – bile su okrnjene bojkotima nekoliko desetina zemalja. Bilo je to vrijeme aparthejda i hladnog rata, a bojkoti su bili način političke borbe. Antička vremena rijetko su se spominjala…

Kanadski Montreal organizirao je igre 1976. godine, grad je doslovce bankrotirao, a jedan od razloga bio je bojkot skoro cijele Afrike. Naime, novozelandska ragbijaška reprezentacija je odigrala utakmicu protiv Južnoafričke republike i time prekršila pravilo kojim su se ostale zemlje svijeta obvezale da neće igrati susrete protiv zemlje u kojoj je tada vladala rasna diskriminacija. Budući da ragbi u to vrijeme nije bio službeni olimpijski sport, Međunarodni olimpijski odbor je odustao od kažnjavanja Novog Zelanda. Nekažnjavanje je 28 afričkih zemalja shvatilo kao provokaciju. Zajedno su odustale od Igara u Montrealu.

U vrijeme Hladnog rata sportska su nadmetanja postala još jednom od područja u kojima su supersile, SAD i SSSR, nastojale demonstrirati nadmoć, a glavnim i najvažnijim hladnoratovskim sportskim bojištem postale su upravo Olimpijske igre.

SSSR je na Božić 1979. otpočeo s agresijom na susjedni i nesvrstani Afganistan, u kojemu su nakon državnog udara u travnju 1978. na vlasti bili pripadnici Khalqa, radikalnije struje afganistanskih komunista. Sovjetska je intervencija rezultirala rušenjem te vlade i postavljanjem nove koju su činili pripadnici Parchama, umjerenijeg krila afganistanskih komunista. Radilo se o prvoj sovjetskoj invaziji izvan granica Varšavskoga pakta, koja je izazvala oštru reakciju SAD-a. Administracija američkog predsjednika Jimmyja Cartera usvojila je paket protumjera kao odgovor na sovjetsku agresiju te pozvala međunarodnu zajednicu da se pridruži SAD-u u osudama intervencije i prakticiranju predloženih protumjera. Jedna od tih protumjera bila je – bojkot Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine.

I tako je i bilo, Amerikanci, Zapadni Nijemci i još 63 druge zapadne države bojkotirale su Olimpijske igre u Moskvi. Razlog je bila sovjetska invazija u Afganistanu. Ipak, 16 zapadnjačkih država, među njima Velika Britanija i Italija nisu podržale bojkot i sudjelovale su na tim Igrama.

Kako su sljedeće igre bile u američkom Los Angelesu to je bilo jasno da bi mogla uslijediti „osveta istoka”. I zaista, četiri godine kasnije, 1984. u Los Angelesu Sovjeti su se “revanširali” Amerikancima: olimpijci iz SSSR-a i još 14 drugih država s istoka Europe nisu putovali u Los Angeles. Zanimljivo je da je na kraju tih Igara Rumunjska zauzela drugo mjesto na listi država koje su osvajale medalje (odmah iza domaćina). I to upravo Rumunjska, članica Varšavskog pakta, koja nije slijedila direktivu iz Moskve o bojkotu olimpijskih igara u Americi.

Tu nije bio kraj bojkotima, 1988. godine na Ljetnim igrama u južnokorejskom Seoulu dogodio se posljednji do sada zabilježeni bojkot: Sjeverna Koreja nije htjela sudjelovati na Igrama u Južnoj Koreji, a Etiopija, Kuba i Nikaragva solidarno su odustale od slanja svojih olimpijaca u zemlju koja je u neprijateljskim odnosima s njima prijateljskom komunističkom Korejom.

Tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch toliko se trudio uvjeriti visoku svjetsku politiku i sve one koji zagovaraju bojkot kao oružje da odustanu od takvog načina razmišljanja. Mnogi vele da je uspio i da je naposljetku spasio olimpijski pokret. Imamo li danas takav svjetski, sportski i politički autoritet kao što je bio Juan Antonio Samaranch?