Prozvao je popularnog Hrvata da se baš i nije radovao oslobađanju Knina

Antun Vrdoljak, njegov životni opus je bogat, prožet je umjetnošću, filmom i glumom, politikom i sportom. U jednom trenutku bio je drugi čovjek neovisne Hrvatske. Sjećaju se ljudi s prve utakmice nogometne reprezentacije, Hrvatske protiv Sjedinjenih Američkih Država, govor prije to povijesnog nadmetanja održao je baš Antun Vrdoljak, kao dopredsjednik Države.

Kako je politika tih godina neminovno bila vezana za sport tako se i Vrdoljak odlično snalazio u organizacijskim sportskim pothvatima, bio je prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i ima nemjerljive zasluge za odlazak Hrvatske na prve Zimske olimpijske igre u Albertville 1992. godine, te koji mjesec na Ljetne igre u Barceloni…

Rođen 5. lipnja 1931. godine, zagrebački student, bio je hrvatski glumac, redatelj i producent, bivši potpredsjednik Republike Hrvatske, HDZ-ov zastupnik u drugom sazivu Hrvatskog sabora, bivši direktor HRT-a, bivši predsjednik, danas počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Međunarodnog olimpijskog odbora.

Svestrani političar

U mladosti se bavio gimnastikom, rukometom, tenisom i jedriličarstvom, a nakon 1960. godine je radio kao sportski novinar u nekoliko zagrebačkih redakcija. Nakon izbora za za potpredsjednika Republike Hrvatske povjerena mu je organizacija Europskog atletskog prvenstva u Splitu za koju je dobio prve reference i čestitke predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha.

Tada je Vrdoljak Samaranchu istaknuo ideju osnivanja Hrvatskog olimpijskog odbora i dobio njegovu podršku. Tako je 10. rujna 1991. godine osnovan Hrvatski olimpijski odbor, a Antun Vrdoljak je izabran za njegovog prvog predsjednika.

Predsjedničku dužnost obnašao je dva mandata zaredom, odnosno do 2000. godine. U siječnju 1992. godine je Hrvatski olimpijski odbor primljen u Međunarodni olimpijski odbor, Antun Vrdoljak je prvi puta pod hrvatskom zastavom vodio 1992. godine hrvatske športaše na Zimske olimpijske igre u Albertville. Slijedile su Olimpijske igre u Barceloni…

Na prijedlog predsjednika MOO-a Juana Aantonija Samarancha, 1995. godine izabran je za člana Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO). Za promicanje ideje olimpizma dobio priznanje MOO-a – Trofej Međunarodnog olimpijskog odbora, a za promicanje demokratske Republike Hrvatske i sedam državnih odličja, uključujući i najveće Velered Dmitra Zvonimira.

U znak zahvalnosti za osobni doprinos za osnivanje, priznanje i primanje HOO-a u MOO, Opća skupština HOO-a ga je 2003. proglasila počasnim predsjednikom HOO-a.

Valja debelo zagrabiti u povijest i prisjetiti se. Srećom, Antun Vrdoljak je uvijek imao dobru memoriju i ostavio je zapisano:

“Split je 1990. godine bio domaćin atletskog EP-a i 82 dana uoči prvenstva bili smo pred odgodom tog događaja, što nas je moglo koštati s deset godina neorganiziranja međunarodnih natjecanja u Hrvatskoj. To je predsjedniku Tuđmanu priopćio i izaslanik MOO-a Artur Takač, kojeg sam tek tada upoznao. Rekao sam Takaču da će se EP, bez obzira na sve probleme, održati u predviđenom terminu. Atletski EP je donio veliki uspjeh, u to se uvjerio i predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch, koji je ostao do samog kraja EP-a. Na dan njegova odlaska iz Splita pitao me je što još može učiniti za nas, a ja sam mu spomenuo primitak Hrvatske u olimpijsku obitelj”.

Očito se prijateljstvo Samarancha i Vrdoljaka produbilo, u ta bremenita vremena po Hrvatsku je sve išlo glatko…

“Samaranch je bio pragmatičan čovjek, rekao mi je da pošaljem zamolbu, što sam i učinio, a potom sam dva mjeseca čekao na odgovor. Kad je napokon stigao njegov odgovor, u njemu je stajalo da imamo vremena za nastup hrvatskih ljetnih olimpijaca u Barceloni, a za ZOI u Albertvilleu baš i ne. No, ja sam mu odgovorio da mi u Hrvatskoj nemamo nekakvih skijaških aduta jer kod nas snijeg pada samo za Božić, i to ne svake godine, ali da nam je vrlo važno izaći pod svojom zastavom već u Albertvilleu. I stvari su bile ubrzane pa se dogodio i taj povijesni nastup u Albertvilleu… I to je bilo nezaboravno, kad je spiker na stadionu rekao ‘prvi put na ZOI-ju Hrvatska’, vidio sam da mi ne znamo ni hodati u tom mimohodu, ali već do Barcelone u ljeto i to smo naučili”.

Ipak, nije da nije bilo otpora prema primanju Hrvatske u Međunarodni olimpijski odbor. Napose, jer ostatak bivše države pod sankcijama Ujedinjenih naroda nisu mogao nastupati na međunarodnim natjecanjima.

“Bilo je otpora, ali bilo je i primjera kada nam utjecajni ljudi iz bivše države nisu željeli odmoći. Sjećam se Srbina Borislava Stankovića koji bio ugledni član FIBA-e, ali prije svega – istinski košarkaški zaljubljenik. On je doslovce rekao: ‘Nije mi drago za to što ste učinili, ali nisam ni protiv’. I nije nam odmogao… Slovenci su uvijek bili uz nas, ali i zato što su bili u istoj poziciji, zajedništvo s nama bio im je lakši put.

Verbalno spretan, bez dlake na jeziku često je znao uzburkati javnost, napose dok je bio direktor Hrvatske radiotelevizije.

Čudne izjave na račun Rudića

Oh da, znao se mnogima i zamjeriti, nije ga diralo. Pa je tako Ratku Rudiću, kasnijem hrvatskom vaterpolskom izborniku čak i rekao:

“Svo to zlato, sve te sportske medalje ne vrijede pobjede na Maslenici! Žao mi je što Ratko Rudić nije bio s nama i radovao se podvizima na južnoj fronti, ulasku u Knin, povratku Hrvatske u Podunavlje. Ti se, Rudiću, tome nisi veselio, a to ti je sto puta, milijardu puta, više od svake kolajne”!

A o Janici Kostelić…
“Tko zna, možda je Janica već živjela prije s nama ali je nismo tada prepoznali. Možda je ona bila Zrinski ili Frankopan u nekom drugom životu”.

U svojim istupima volio je i politizirati…

Srpska agresija kao da mu je uništila karijeru, a bio je veći talent od Bokšića

Neću nikada zaboraviti Krležinu rečenicu nakon što je umro Broz: “Ode Tito preko Romanije.” Nemamo pjesnika koji bi nešto slično lijepo izrekao za Tuđmana pa mi ne preostaje drugo nego da kažem : “Ode Tuđman preko oblaka u legendu.”

I za kraj…
„Imao sam jednu manu, što sam puno razgovarao za novine… Cijeli život sam u javnosti i rekao sam: Dosta. Ljepše mi je uzeti novina pa gledati budale što govore”.